7. Vip Zagreb Jazz Festival: Pharoah Sanders Quartet
Posljednjeg dana sedmog Zagreb Vip Jazz Festivala najavljen je bio Pharoah Sanders Quartet.
Sanders je jazz publici poznat po svom jedinstvenom stilu sviranja tenor saksofona, prodornom zvuku obojanom prizvucima post bopa, bluesa, free jazza, ali i elementima afričke glazbe. Uz Archie Sheppa i Aberta Aylera jedan je od najznačajnijih predstavnika drugog vala avangardnih jazz saksofonista. 
Čovjek koji je ime stvorio šezdesetih godina svojom ekspresionističkom, gotovo anarhistički free jazz glazbom iz ansambla Johna Coltranea, danas ipak izvodi mnogo umjereniju, graciozniju i melodičniju glazbu, iako se hvali time da nije izgubio snagu i strast iz doba kada je učio od slavnog Coltranea. Bar tako piše u njegovoj službenoj biografiji.
Kao uvod u koncert u razgovoru s prijateljem složili smo se da bi se na ovom koncertu moglo dogoditi apsolutno bilo što. Moguće je bilo da će Sanders doći kao još jedna od ostarjelih zvijezda i jednostavno odraditi koncert. No, moguće je da Sanders i nakon toliko godina još uvijek ima snagu, energiju, volju i strast s kojima je svirao onih davnih šezdesetih i sedamdesetih godina.
Dražen Kokanović najavio je posljednju večer sedmog festivala, najavio je otvaranje novog jazz kluba u Zagrebu ispod Gradske kavane na Trgu bana Jelačića, te je dao kratku najavu sljedećeg, osmog Jazz Festivala. Nije spominjao nikakva imena, ali je ‘bacio bombu’ najavivši da bi festival dogodine trebao trajati čak šest dana! Iskreno se nadam da će gospodinu Kokanoviću i ostalima iz organizacije poći za rukom da ovo ostvare, tim više što se oaze jazza na zagrebačkoj kulturnoj sceni polako gase, jedna po jedna.
Na pozornicu su izašla četiri glazbenika: Pharoah Sanders s tenor saksofonom, s kontrabasom je bio John Webber, za klavir je sjeo William Henderson, a za bubnjeve Gregory Bandy. Ono što je ujedinjavalo ove glazbenike posljednjeg dana Zagreb Jazz Festivala bilo je ime Pharoah Sanders Quartet. I, na žalost, samo to.
Već na prvoj skladbi dobio sam dojam da to nije to. Skladba je počela Sandersovom dugom solažom u kojoj ovaj nije pokazao ništa. Mislim, ispričavam se, bezobrazno je reći da nije pokazao ništa. Pretpostavljam da bi mnogo saksofonista na svijetu dalo sve da zna tako svirati. Ali, kada gledam gospodina Pharoah Sandersa na pozornici, onda očekujem nešto više, nešto posebno, nešto od one genijalnosti koju sam slušao na CD-ima i pločama. No, nije to problem, radilo se tek o prvoj pjesmi, računao sam da im treba malo vremena da se zagriju, da dobiju osjećaj za dvoranu, za publiku i slično.
I tako je izgledalo, već od prve minute bubnjar Bandy bio je jako raspoložen, i izgledalo je kao da će razvaliti bubanj u vrlo energičnoj svirci. A za klavirom je Henderson jako zanimljivim idejama držao svoj dio. Ali, kao da se uopće nisu slušali. Nije bilo nikakvog ‘razgovora’ instrumenata, nije bilo ni jednog trenutka gdje bi bubnjar izazvao reakciju pijanista, gdje bi nekakav break na kontrabasu trznuo i izazvao tenor saksofon… Jednostavno, na pozornici su bila četiri muzičara koji su svirali svatko svoje i ništa više.
Jazz doživljavam kao improvizaciju u kojoj sudjeluje više glazbenika sa svojim instrumentima. I ljepota jazza upravo je u tome što glazbenici moraju iskomunicirati svoje ideje jedni drugima i istovremeno publici, ali uz sve to i slušati jedni druge i reagirati jedni na druge. I onda, kad jedan instrument podbada drugi, kada ritam sekcija gura solista naprijed, kada dinamika klavira tjera bubanj na energične prijelaze, tada ta glazba eksplodira u svoj svojoj ljepoti i ostavi publiku bez daha. A na koncertima, publika postaje još jedan element, jer i ona reagira na glazbu i svojim reakcijama gura glazbenike još dalje naprijed, diže atmosferu i stvara onu ljepotu i jedinstvenost koja koncert razlikuje od CD-a.
Jesmo li to vidjeli večeras? Na žalost, ne. Jednostavno, na pozornici su bila četiri glazbenika koji su svirali svatko svoj instrument (i to sjajno), ali to ni u jednom trenutku nije zazvučalo kao bend. Uglavnom je zvučali kao četiri jazz glazbenika koji u nekakvom newyorškom restoranu sviraju za svoj honorar i zabavljaju publiku koja u stvari razmišlja o bifteku na tanjuru. Možda je ovo sve subjektivno, ali sam ipak mnogo više očekivao. S druge strane, na pozornici su bila imena svjetskog kalibra za koja je opće poznato da mogu odsvirati brilijantne koncerte. Kada takva postava odsvira nešto prosječno, nešto obično, onda je to loše.
No, moram spomenuti da, iako to nije generalno zvučalo kao bend, bilo je nekoliko odličnih trenutaka. U drugoj skladbi Sanders je pokazao kako ipak još ima osjećaj, i odsvirao je finu, emotivnu baladu i tu je dao naznaku onoga što zapravo može. No, to se vrlo brzo utopilo u dosadnim, prožvakanim solažama koje su prožimale ostatak koncerta.
Najsvjetlija točka u cijeloj priči u stvari je svirka pijanista Williama Hendersona. U nekoliko navrata je kroz svoje solaže pokazao bogatstvo ideja i mogućnost svirke prožete energijom i strašću. No, nažalost, u tim trenucima opet nitko nije bio tu da to poprati i da ga eventualno gurne preko ruba, i Bandy i Webber bili su u svom filmu. Ali, Henderson je ove večeri pokazao daleko najviše.
Bandy je također imao par odličnih momenata, posebno u trenutcima kada je trebalo pratiti malo brže stvari s vrlo zaposlenim i popunjenim ritmom. Ali, na njegovim solažama, kao da nije bilo ni glave ni repa. Kao da je nedostajala ili razlika u dinamici između pjesme i sola, ili razlika između načina sviranja u odnosu na pjesmu, ili nedostatak priče sola koji se često pretvarao samo u vrhunske prikaze tehničkih mogućnosti… Svi elementi bili su tu, i tehnika, i ritam, i melodioznost i energija, ali jednostavno nije funkcioniralo kao cjelina. I John Webber na kontrabasu je u par momenata pokazao jako zanimljive ideje na solažama. Ali, često je iste te ideje ponavljao i kroz pjesme i onda je sve to skupa izgubilo željeni efekt.
I onda, kada se činilo da će sve to biti samo još jedan odrađeni koncert jedne od velikih legendi tenor saksofona, na red dolazi najgore. Pokušaj podizanja atmosfere jeftinim showmanship trikovima na skladbi “The Creator has a Masterplan” gdje se Sanders prihvatio mikrofona i pokušao ostvariti komunikaciju s publikom na način da on odpjeva “Hello” i mi odgovaramo. Ne znam što reći o tome osim da je jeftino. Da je Sanders stvarno htio ostvariti vezu s publikom, trebao je uložiti mnogo više u svoju svirku ove večeri, zagrebačka publika je zahvalna i sigurno bi mu to uzvratila. A onda je još krenuo s nekakvim pjevanjem, koje je imalo naznaku gospela, ali nije to bio ni gospel ni pjevanje, to je bilo nešto nedefinirano, što je samo još bacilo dodatnu sjenu na kompletan nastup.
Ono što me fascinira je da je zagrebačka publika ovim ostala oduševljena! Da je pljesak još dugo tutnjao u kinu SC nakon što je koncert završio. Možda mi nismo išli na isti koncert? Možda sam ja stvarno ušao s predrasudom budući da je to Sanders, da sve skupa mora biti na puno većem nivou? A možda jednostavno zagrebačka publika plješće kad god za to vide priliku. Sjetimo se samo koncerta Davea Hollanda kojeg je gromoglasni pljesak prekinuo usred kompozicije.
Pa, uostalom, i večeras smo imali priliku vidjeti situaciju u kojoj se, usred solaže, Pharoah Sanders okreće ton majstoru da ga zamoli za pomoć, a publika poput navijenih majmuna vidi pauzu i priliku da gromoglasnim odobravanjem pokaže kako su oduševljeni. Činjenica da se nalaze u pola fraze, da je solo ostao nedovršen i da ga Sanders ima vidnu namjeru završiti, nažalost joj je promakla.
Publika je pljeskala glasno i dugo, a da nisam siguran zašto. Valjda zbog toga što smo mi najbolja publika koju svi uvijek žele jer uvijek zovemo ljude na bis. I vjerujem da je glazbenicima lijepo kada ih publika pozove na bis. No, kada se to dogodi u trenutku kada to ne zasluže… I onda točka na i u čitavoj priči, Sanders se vraća na bis bez saksofona.
Pretpostavljam da su oni, koji su stvarno željeli čuti još, željeli čuti upravo tu komponentu? Ponovno je nastupila mala igrarija benda koji je zajammao, više eto tako jer mora, a preko čega je Sanders pozivao publiku na pljeskanje i ovacije. Ne znam kakav točno komentar dati, reći ću samo da je i ovo bilo jako jeftino.
Sve u svemu, nakon ovog koncerta ostati će mi u CV-u nota da sam uživo imao priliku čuti Pharoah Sandersa kako svira. I samo to.
