Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi žele dati 20, 30 ili više kuna da bi ušli u klub i onda da statično stoje kao hrpica ljudi koja je potpuno promašila mjesto izlaska i vrstu kluba u koji su zašli. Nije mi jasno kako to da ovi određeni organizatori i dalje imaju volje sređivati odlične koncerte za nezainteresiranu publiku. Nije mi jasno zašto hardcore koncerti kod nas očigledno ne prolaze kako bi trebali.
Braća organizatori su se potrudili i doveli zaista atraktivna imena europske hardcore scene koja su, ako gledamo brojčano, čak i pobudila interes zagrebačke publike i natjerala ih da krenu putem Močvare. No, što je utjecalo na ljude da se malo ne probude tokom nekoliko sati dobre svirke, stvarno ne znam niti razumijem. Žalosno je da se konstantno ljudi žale na manjak kvalitetnih punk i hardcore događanja, a kada se napokon oni i nađu u rasporedu, da i dalje stoje tulavo kao hrpa penzionera na tramvajskoj stanici.
Zašto se toliko osvrćem na publiku, a ne na same izvođače radi kojih se ustvari i okupljamo, jest radi toga ćemo ovim putem postići samo pad interesa za nastup u našem nam gradu. “Zagreb? Oni su truli, nećemo tamo”. Svaka čast nekolicini avanturista koji su se unatoč mrtvilu uspjeli trgnuti i podići temperaturu u klubu za bar nekoliko stupnjeva. No, nažalost, takvi su bili rijetki.
Sami nastupi su bili više ili manje izvrsni. Dolibasija, koja je dobila nezavidno mjesto poppy punk predgrupe koja treba zainteresirati hardcore publiku, bez obzira na sve je svoj posao izvrsno odradila. Ovakav stil punka koji postaje sve više i više popularan kako kod nas, tako i u svijetu, teško da može privući pažnju okupljenih hardkoraša, već prije mlađe publike, pretežito ljepšeg spola.
Često se dogodi da u jedan takav striktno hardcore koncert organizatori ubace nešto posve melodično. Zašto? Da privuku publiku? Da privuku cure? Da ne ispadne koncert kao isključivo ‘monotematski’? Ne razumijem. No, bilo kako bilo, Dolibasija je opet bila odlična, na čelu s mladim karizmatičnim pjevačem koji je veselo skakutao po pozornici ne obraćajući pažnju na umtrvljene mase u publici.
Iza njih su došli Bounz The Ball, koji su nam već poznati, jer se vraćaju u Zagreb po n-ti put. Odsvirali su dosta starih stvari koje su potaknule ljude da se pridruže pjevajući zajedno s pjevačem, no čim su se Austrijanci usudili započeti neku novu stvar, atmosfera je odmah pala u zaborav. Njegovi uzvici i riječi ohrabrenja kako je u uvijek najljepše svirati u Zagrebu nisu imale baš previše odjeka, isto kao i njegovi uzaludni pokušaji da publika izvede cirkularni mosh pit.
Bend s kojim su Bounz The Ball imali zakazanu turneju, bugarski Last Hope, iz nepoznatog razloga nije došao u Hrvatsku. Močvarom su kružile priče od toga kako su imali problema s putovnicama, preko nepuštanja preko granice, pa do problema s kombijem. Pravi razlog ostaje misterija i ostaje nam se samo nadati kako ćemo uskoro imati priliku čuti ove odlične Bugare.
I zvijezde večeri, Endstand… Teško je komentirati njihov nastup, jer iako su svirali zaista konkretno i imali energije, njihov je nastup prošao nezapaženo. Naravno, kao i na početku, publika je stajala, no nekako je već nakon nekoliko stvari svima postalo monotono i krenuli su putem izlaza. No, radi se o samom izvođaču i materijalu koji je prilično – dosadan.
Tu i tamo se čuje kakav obećavajući rif, ali već idući je nezanimljiv. Vjerujem da je bilo ljudi kojima se Endstand dopao više nego meni, međutim, meni nisu previše pasali. Komentari upućeni na Endstand su varirali od ‘izvrsni’ do ‘dosadni’. Ja se priklanjam ovoj drugoj struji.
Ovu hardcore večer obogatio je i bogat izbor distribucije, što se očigledno zagrebačkoj publici najviše dopada. Nije bitno uživati na koncertu, slušati bend, već šetati se na kasnijim koncertima u majicama s natpisima bendova. Ponekad mi se čini da su majice s natpisima bendova najbitnija stvar u punku i hardcoreu. No, pored velike ponude majici, našlo se i izvrsnih izdanja i iako je Last Hope ostao iza granice, neki su si ih priuštili u obliku CD-a. Također valja spomenuti odličan zvuk od početka do kraja koncerta, svaka pohvala toncu!
Sve u svemu, vjerujem da nitko nije razočaran potrošenih kuna, bez obzira na konstantno statiranje uz zidove kluba. Još da je Last Hope bio…
