U Opatiji su ove godine odlučili biti koncertno aktivni i zimi. Naime, ovih se dana na opatijskoj Ljetnoj pozornici po prvi puta održava Adventski festival, a u sklopu njega koncerti i razna druga događanja. Samo dva sata vožnje od Zagreba, The Bambi Molesters i My Buddy Moose bili su idealan spoj za provesti ugodan vikend.
Preko cijele Ljetne pozornice za ovu je prigodu bio podignut šator u kojem se moglo pojesti i popiti, a svuda okolo bili su stolovi i stolci. Sve skupa odavalo je dojam vrlo ležerne atmosfere te sam imala osjećaj da sam na nekoj pučkoj veselici na kojoj će svaki čas početi izvlačenje tombole.
Stage dužine 18 metara bio je prigodno ukrašen borićima u teglama i okićenom smrekom, a moram spomenuti i vrlo neobičan detalj, ogromnu sliku Djevice Marije u pozadini stagea (?!).
Sve je to bilo lijepo i krasno, ali organizatori su očito zaboravili da bi u tako velikom prostoru moralo biti barem 2000 ljudi kako bi on izgledao pun, a neću pretjerati ako kažem da je ljudi jučer bilo barem deset puta manje.
A da ni ideja sa stolovima nije bila baš najsretnija najbolje su na svojoj koži osjetili dečki iz benda Casual Elvis, koji su svirali prvi, i koji nažalost nisu uspjeli potaknuti i ono malo dotad pristigle publike da se odvoje od svojih stolova i priđu bliže stageu.
U sablasno praznom šatoru ‘neobavezni indie rock mladići’ iz Zagreba odsvirali su puno bolji koncert nego dosadašnja dva puta kada sam ih gledala (jednom s My Buddy Moose u Spunku, a jednom u KSET-u ispred Archie Bronson Outfit). No, ovaj bend me ipak nije oduševio kao svojedobno My Buddy Moose i iako su “Feelings Off And Runnin” i pogotovo “Adventure Street” zaista krasne pjesme, ostatak koncerta – dakle sve one sporije i više lo-fi stvari – mi je bio pomalo dosadnjikav. Ali imaju kul bubnjara koji mi je rekao da me se sjeća s faksa pa ga ovim putem posebno pozdravljam.
Sljedeći su bili Riječani My Buddy Moose i iskreno, mislila sam da će jedan skoro pa domaći bend privući puno više ljudi, ali prilično sam se prevarila. Iako je Opatija od Rijeke udaljena svega 15 minuta tamo se pojavilo tek šačica njihovih riječkih prijatelja, pa izgleda da je ipak točno ono što su mi neki ljudi pričali, a odnosi se na to kako se riječki bendovi (a valjda i fanovi bendova) okupljaju u klanove, ne idu jedni drugima na koncerte i slično.
S obzirom da znam kakvu su euforiju My Buddy Moose stvorili jesenas u KSET-u i koliko je ljudi došlo, ispada da su bolje prihvaćeni u Zagrebu, nego u vlastitom gradu.
No, vratimo se na svirku. Počeli su s novom stvari “Scarry Feeling” koja ima neslužbeni naziv Calexico, pa onda isto tako nova “Something To Cry About” koju zovu Strange, pa jedna koju zovu pederska, pa još jedna nova za koju nemam pojma kako se zove, a koja mi se jako svidjela, neka onako malo tužnija stvar (a možda je to bila pederska?), uglavnom, molim Luku da sljedeći put predstavi nove pjesme tako da, jelte, mogu bit pristojna u tekstovima.
Na dvije stare stvari im se, kao i u Zagrebu, pridružio Dalibor iz The Bambi Molestersa, ovaj put sa sunčanim naočalama pa su se našalili kako je on jedini Amerikanac u bendu što se vidi po naočalama. Definitivni raspašoj je nastao kada su se bendu pridružili i skoro svi članovi Casual Elvisa pa više nisam znala da li se bend na stageu zove My Buddy Elvis ili Casual Moose, a nisam ni pokušavala brojati koliko ih je bilo u kojem trenutku, njih i instrumenata.
Stage (ponavljam, 18 metara) je u svakom slučaju bio dovoljno velik za sve, a na zadnjoj stvari, obradi Townes Van Zandta “Waiting Around To Die“, je po običaju stradala i mandolina koja je ovaj put morala otrpjeti torturu pivskom bocom.
The Bambi Molesters otvorili su koncert s “Wanganui” i Daliborovim apelom publici da priđe bliže stageu te je konačno sve poprimilo oblik kakve takve koncertne atmosfere, a ljudi se oslobodili i rasplesali. Da ne nabrajam sad pjesme koje sviraju skoro uvijek, spomenut ću one koje ne sviraju baš često, a to su jučer bile “Margaya” i “Bombora“.
Svirali su i tri vokalne obrade – “Restless” koju originalno izvode Johnny Kidd & The Pirates, “Little Beach Bunny” The Sunsetsa, objavljenu još na prvoj kazeti te “California Sun” koju su posvetili Joeyu Ramoneu. Naravno, bila je tu i stvar koju ‘pjeva’ publika – “La Bruta” od finskog benda The Flaming Sideburns (a ne “La Puta” kako je nedavno napisao jedan kolega u svojoj recenziji).
Sve je kulminiralo furioznom izvedbom “Malaguene” kada su Lada i Dalibor završili na koljenima, a nešto kasnije, za vrijeme “Latinie” na bisu, izuzetno raspoložena Lada se popela i na pojačalo, na oduševljenje svih u publici.
Prije svirke bilo je dogovoreno da se nakon prvog bisa vrate još jednom i odsviraju “Farmer John”, zajedno s Lukom iz My Buddy Moose na usnoj harmonici, ali plan nažalost nije uspio jer je DJ prebrzo pustio muziku s razglasa, no i bez toga potpisujem ovo kao jedan od najdužih i najzabavnijih koncerata Bambija koji su pokazali da je dobru svirku moguće napraviti i unatoč ‘vašarskoj atmosferi’.
I eto, umjesto zaključka mogu samo reći da je jedino što je ovom koncertu nedostajalo to su bili ljudi čiji se manjak niti ne bi toliko osjetio da se ovo događalo u nekom klupskom prostoru te se nadam da će predstojeći koncerti ovog festivala ipak biti posjećeniji.
