Vidjevši u četvrtak (15. lipnja), broj Hrvata koji su se našli na u Nickelsdorfu, postalo mi je poprilično jasno da je u startu bilo jako primamljivo i jednostavno doći i popratiti najveći rock festival u okolici. Vožnja po paklenoj vrućini svima je prisjela tek u trenutku kad smo na autoputu zastali u kolonu od nekoliko kilometara, i kada smo shvatili da je organizacija očekivano zakazala u nekoliko stvari.
Neadekvatna cestica, debelo premalo parkirališnih mjesta, blato na prolazima, gužve na blagajnama i gužve na ulazu tjerale su mnoge (pa i mene) da doživim nekoliko živčanih slomova, koji su kulminirali kad smo u koncertni prostor ušli tek kada je završilo već pola bendova zbog kojih sam došao.
Trivium, Bullet For My Valentine i Bloodsimple (koje smo vidjeli samo na potpisivanju autograma), odsvirali su koncert još kad smo mi balkanski manevrirali po užarenom autoputu, a pred pozornicu smo došli kada je svoj set završavao moćni Stone Sour. Ipak, većinu njihovog nastupa sasvim smo pristojno čuli izvana kada smo zbunjeno dogovarali mjesto za ostaviti stvari, plan za povratak i mjesto nalaska. 
Nastup Avenged Sevenfold prošao je obilježen njihovim velikim pozerajem i preseravačkim imageom, ali i odličnom izvedbom (posebno od strane pjevača) Panterinog hita “Walk“.
Zagrijavanje pred prave stvari obavili su Alter Bridge koji su svojim odličnim nastupom definitivno pokopali bend Creed i bivšeg pjevača trojice članova. Sve njihove poznatije pjesme, nekoliko novih, par žestokih rifova i obrada “Whole Lotta Rosie” od AC/DC potvrdili su da imaju super pjesama, da super sviraju, ali i da njihov tempo nije zahvalan za ovakva festivalska okupljanja.
Pjevač Myles Kennedy stavom podsjeća na Jared Letoa, a visokim glasom je probudio čak i našeg urednika koji je odrijemao na obližnjoj tratini. No, sve što je bio njihov zadatak je uvesti nas u highlight cijelog dana.
Nakon potpisivanja svega živoga na press stolu Metal Hammera, na pozornici su se pojavili velikani Alice In Chains. Većina je bila skeptična nad cijelim nastavkom ovog legendarnog benda, jer je teško, nezahvalno i jako zahtjevno bilo zamijeniti preminulog Layne Staleyja. Ali, svi koji su bili ispred pozornice ostali su razjapljenih usta i u nevjerici gledali William Duvalla kako je mikrofonom svima vratio nadu da ovaj bend nikako nije mrtav i da postoji netko tko njihove pjesme može otpjevati genijalno.
Mršavi mulat nalik na Thierry Henryja s polu-afro frizurom genijalno se uklopio među preostale originalne članove i koncert odradio uvjerljivo i s lakoćom. Sve hitove odsvirali su kao da pauza nije postojala i kao da je Layne od nekuda dao blagoslov Jerry Cantrellu da u bend uzme odličnog Duvalla.
Trčanje po pozornici, lakoća pjevanja svih dionica i njegov samozatajan stav pokupio je velike simpatije svih koji nisu znali što mogu očekivati od ‘novi’ Chainsa. Oduševljenje mi još nije splasnulo i bilo mi je jako teško prebaciti se na preostali dio koncerta.
Setlista Alice In Chains:
Sludge Factory
Damn That River
Rain When I Die
It Ain’t Like That
Again
Junkhead
Down In A Hole
We Die Young
Them Bones
No Excuses
Rooster
Would
Angry Chair
Man In The Box
Trčanje od jednog velikog stagea do, uvjetno rečeno, manjeg i natrag, natjeralo nas je da nastupe Queens Of The Stone Age i Motorheada vidimo djelomično. Ipak, Queensi su jako uvjerljivo i moćno odradili svoj prljavo rokerski nastup i svojim hitovima “Little Sister“, “First It Giveth” i “No One Knows” zapalili publiku najviše od svih koji su taj dan nastupali.
Pretrpana publika na oba stagea samo mi je potvrdila da se tamo skupilo jako puno ljudi, pa su zaštitari spominjali cifre i do 200.000 ljudi.
Motorhead je odsvirao svoj ponešto kraći set na kojem su se orijentirali na svoje nove stvari i provjerene hitove kao “Ace Of Spades” i nezaobilazni “Overkill“. No, kao što je to uvijek slučaj, koncert su pohvalili svi veliki fanovi Motorheada, a takvih je tamo bilo jako puno.
Kraj ovog fizički, a ponekad i psihički, teškog dana bio je rezerviran za najveće zvijezde cjelokupnog festivala. Metallica je pobjegla iz studija, posjetila Europu i svugdje gdje je došla ostavila pustoš i zadovoljstvo. Tako je bilo i ovdje iako opet moram primijetiti da je austrijska publika dosta rezervirana i mlaka. No, nema veze, puna livada željnih fanova velikim profićima kao što je Metallica bilo je dovoljno da odrade uvjerljivi koncert prepun žestine, energije i najboljeg zvuka koji sam ja uživo čuo od Metallice.
Hitovi kroz većinu njihove karijere (izostale su pjesme sa “St. Anger” i “Load” albuma) ipak su doživjeli vrhunac kada je, kao nagrada bendu i svim njihovim fanovima, odsviran cijeli cjelcati “Master Of Puppets” koji ove godine slavi svoj 20 rođendan.
Slika Cliff Burtona na ekranima, tekst zahvale i simpatično i jako opušteno Hetfieldovo pričanje s publikom potvrdile su njihov status. Metallica je najveći metal-rock bend današnjice. S tim su složili i Jerry Cantrell koji je s njima izašao da otpjeva “Nothing Else Matters” i veliki Lemmy Kilmister, najavljen kao kum žestoke glazbe, koji je s njima odurlao pjesmu “Damage Case” od njegovih Motorheada.
Setlista Metallice:
Ecstacy Of Gold
Creeping Death
Fuel
Wherever I May Roam
For Whom The Bell Tolls
Unforgiven
Battery
Master Of Puppets
The Thing That Should Not Be
Welcome Home (Sanitarium)
Disposable Heroes
Leper Messiah
Orion
Damage, Inc.
Sad But True
Nothing Else Matters (s Jerry Cantrellom)
One
Enter Sandman
Damage Case (s Lemmy Kilmisterom)
Seek & Destroy
Ovakav festival opet je pokazao sve svoje prednosti i nedostatke. I dalje je ovako najspretnije puno bendova vidjeti na istom mjestu, ali je isto tako problem nekoliko dragih izvođača vidjeti s razmakom od 15-ak minuta.
Ipak, nastupi Metallice i Alice In Chains meni su bili dovoljni da obrišem veliku većinu loše organizacije i onoga zbog čega sam se živcirao u prvom dijelu dana. Metal je i dalje živ, to je jako očito…
Zahvaljujemo Urban Travelu na prijevozu!
foto: dražen prostran
