Iako je Bambix bend koji je do sada nebrojeno puta nastupao u našim krajevima (bili su i prvi strani bend koji je svirao u Hrvatskoj nakon rata), od njihovog zadnjeg koncerta u Zagrebu prošlo je skoro punih pet godina. U međuvremenu su basisticu Janneke zamijenili Nijemcem Patrickom, promijenili izdavačku kuću i snimili još jedan odličan album. Mjesto njihovog zagrebačkog koncerta bila je, već tradicionalno, Močvara.
Zadnji put gledala sam Bambix dakle u ljeto 2002. kada su svirali u Močvari zajedno s Fabulous Disaster, djevojkama s Fat Wrecka. Sjećam se da je tada koncert započeo s “Conquer It All”, a Janneke i Wick dobre su dvije minute derale uvodne riffove okrenute leđima publici, svaka na svom dijelu stagea, i time dodatno zapalili sve prisutne.
Prekjučerašnji koncert bio je pak puno mirniji, ljudi je bilo osjetno manje (hm, nedjelja?), ali ja sam bila jednako nabrijana kao i prije pet godina, ovoga puta i sa željom da Wick i društvo konačno i upoznam. Planirala sam obaviti intervju s bendom prije koncerta, no njihov vozač zalutao je negdje na putu prema Zagrebu i dosta su kasnili, a kada su konačno stigli ljudi iz Močvare me nisu na vrijeme obavijestili, tako da je već bilo prekasno pa smo intervju morali odgoditi za poslije.
Kada sam stigla u Močvaru već su svirali splitski Empty Wallets, no njih sam propustila zadržavajući se na merch štandovima postavljenim u predvorju.
Druga predgrupa bili su Bez panike iz Čakovca koji već jako dugo nisu svirali u Zagrebu, točnije mislim da im je zadnji nastup bio onaj prije Navajo Indijanaca Blackfire u ljeto 2005., također u Močvari.
Bez panike imaju pjevačicu (za žene u bendovima uvijek ide dodatni plus) i sviraju veseli pop punk, no nedostaju im malo upečatljivije pjesme kojima bi mogli održati pažnju publike dulje vrijeme. Otkrili su nam da su jučer trebali predstaviti svoje novo izdanje, no snimanje im se malo oteglo pa ćemo na novi materijal morati još pričekati, a koliko nisu precizirali.
Zbog neočekivanog kašnjenja (zaista mi nije jasno kako su se mogli izgubiti s obzirom da im je ovo već treći put da su u Zagrebu?!) Bambix su prvo odradili brzinsku tonsku probu na stageu, a onda je krenulo za pravo i to sa dvije stvari s albuma “What’s In A Name” čije sve pjesme imaju imena kao nazive, a ove dvije su bile “Maria” i “Andre“. Hm, gore opisani početak koncerta iz 2002. ipak je imao bolji uvod, no tješila sam se da će biti bolje. I bilo je.
Za one koji ne znaju, Bambix čine pjevačica i gitaristica Wick (pravo ime joj je Willia), osnivačica benda i jedna od najkarizmatičnijih pjevačica na punk sceni, zatim bubnjar Peter, koji ima drugi najduži staž u bendu, te novopridošli basist Patrick, Nijemac nastanjen u Nizozemskoj.
S basistima su nekako imali najmanje sreće, na ”Leitmotivu” je tu još bila Maniet, nju je na sljedećem albumu zamijenila Mariena, a posljednja basistica, Janneke, zaljubila se i odselila u München te više nije mogla nastupati s bendom. Zgođušni Patrick tako je dobio svoje mjesto u bendu pa nakon dugo godina ženske dominacije omjer snaga sada iznosi 2:1 u korist dečki, no Wick tvrdi da ni to nije loše, jer Patrick navodno privlači jako puno ženske publike na koncerte. Prosudite po slikama je li u pravu.
No, da se vratim koncertu. Pogreška je bila stati u prvi red jer mi je nakon dvije stvari počelo zujati u ušima, nisam čula ni samu sebe, a pjesme sam prepoznavala po refrenima. Eh sad, je li takav zvuk bio i u ostatku kluba ili sam ja stajala preblizu monitorima zaista ne znam, no ovo nije napisano s namjerom da se žalim, budući da sam, čim sam saznala za ovaj koncert, sama sebi obećala da bez obzira na sve stojim u prvom redu i podnosim pogo, laktarenje i zalijevanje pivom. I tako i bi, samo što je sve navedeno izostalo (već sam rekla da je bio nekako miran koncert), ali unatoč ušima bila sam sretna jer sam napravila hrpu fotki i uspjela nažicati Wick da sviraju “Bitchcraft”.
Sa set liste sam bila najzadovoljnija s odsviranim “Leaking Fuel” i klasikom “Monozygotic” te s novijim stvarima poput “Little Less Drunk” sa zadnjeg albuma “Club Matuchek”. Svirali su naravno i “Conquer It All” i to još skroz na početku, a nikako se ne mogu sjetiti jesu li ili nisu svirali “Beau” i “Brand New Religion”. Mislim da ipak nisu, no ne držite me za riječ jer moguće i da sam ih prečula.
No, pojam set lista kod Bambixa shvatite samo uvjetno, jer nakon nekog vremena (mislim da su tad već bili na bisu) počeli su svirati totalno random stvari, mnoge čak i na zahtjeve publike (“Bitchcraft” meni, yeah, i “Julie” dečkima pored mene, pa onda još “Cry-O-Surgery” za nekoga iza). Bubnjar je inače svirao gol do pasa, u kratkim hlačama i samo u čarapama, što sam primijetila kada je ustajao, i stalno se brisao ogromnim ručnikom, što samo govori koliko je energije potrošio.
Ne smijem zaboraviti spomenuti ni curu iz publike koju je Wick pozvala na stage da s njom otpjeva “So Sorry Song” i cura je to krasno napravila, a kad je Wick poslije pitala jel’ hoće još netko gore pjevati s njom kopkalo me da i ja to pokušam, ali ipak nisam bila dovoljno hrabra. Mislim, zamislite da netko napiše izvještaj i spomene kako se tamo neka cura sramotila na stageu… brrr, ne želim ni pomišljati. No bez brige, to je bio samo trenutak slabosti jer fakat obožavam ovaj bend, ali na vašu sreću još uvijek se držim isključivo tipkovnice, hehe.
I tako je došao i kraj koncerta, ja sam bila zadovoljna, ljudi su bili zadovoljni, bend je bio zadovoljan, a poslije smo se konačno i upoznali, napravili intervju i ostali pričati do 4 ujutro zbog čega danas umirem na poslu, ali neka.
Hvala Wick za “Bitchcraft”, Didi za… zna ona već što, Dadi za travaricu u kriznim trenucima, Tucmanu za prijevoz doma i Dabi koji jučer nije bio ovdje ali mi je davnih dana posudio pare da si kupim prvu majicu Bambixa. Ne smijem ni reći koliko sam novaca ovaj put potrošila na merch štandu.
