Mjesto radnje: KSET, Zagreb; vrijeme radnje: ponedjeljak, 1.10. topla jesenja noć; cilj: koncert Goribora. S dotičnim bendom prvi puta sam se susreo za vrijeme ispijanja svoje uobičajene jutarnje kave u društvu kolumne Aleksandra Dragaša koju četvrtkom s velikim interesom običavam popratiti.
Naime, u to vrijeme održavao se Art & Music festival u Puli na kojemu je Dragaš ostao toliko fasciniran tim iznimno velikim bendom iz grada Bora u istočnom dijelu Srbije. Stvar koja mi je najviše zapela za oko bio je Aleksandrov izljev oduševljenja pretočen u riječi, citiram:
“Zapravo, Goribor su se najbliže primakli sentimentu Joy Divisiona, a da uopće ne oponašaju legendarnu manchestersku četvorku, a Massive Attack i Tricky spram borskog trija zvuče smiješno i patuljasto”, te “Gitara koja, uz spori loop, jeca u pozadini Stojkovićevih stihova, nagnala me da prvih pet puta ne uspijem bez suza u očima preslušati tu predivnu pjesmu. Baš kao i ‘Nestajem’ ili ‘Više se ne bojim’, koje kao da su Joy Division pukim nekim slučajem zaboravili uvrstiti na ‘Closer’.“
Pomislio sam tada, dramatizira i pretjeruje kako se to u nekim trenucima njemu svojstvenog idoliziranja i štovanja može omaknuti, ali pročitao sam tekst, koji je izašao na duplerici, do kraja i jednostavno nešto mi nije dalo mira te sam si nabavio posljednji album Goribora.
Zanimljiva stvar je da bend iz Bora iza sebe već ima 5 albuma, a nitko za njih nije čuo, pa čak niti neki renomirani stručnjaci koji su se u Puli pojavili s istih prostora kao i Goribor. Kvaka je u tome što su im posljednja tri albuma izašli u kombinaciji s nezavisnom diskografskom kućom Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Gospodin Zdenko je i najzaslužniji što je posljednji album “Hoću kući” našao put do mog uha, a moram priznati i srca.
Goribor je bend iz Bora industrijskog i prije važnog rudarskog gradića u istočnoj Srbiji. Sviraju psihodelični trip-hop-blues popraćen predobrom lirikom kojom ponajviše opisuju depresivnu sadašnjost ovih naših balkanskih prostora.
Aleksandar Stojković, frontmen benda, pravi je umjetnik psihodelične proze obavijene rock i blues ruhom, proizvedene s dvije gitare i ritam mašine pomoću laptopa. Prije nastupa na Art & Music festivalu, Aleksandar je izjavio kako su uspjeli natjerati kompjuter da svira blues.
Koncert prema ustaljenom rasporedu počeo je nešto poslije 22 sata, dok nas je svo vrijeme prije početka zagrijavao njihov dobar prijatelj i koncertni gost Lutajući DJ Zdena hitovima s već tradicionalno dobrih kompilacija “Bombardiranje New Yorka” koji je ove godine dosegao jubilarni deseti nastavak.
Koncertom su se trudili što više prezentirati svoj zapanjujuće dobar posljednji album, tako da sam po prvi puta, od kad me uhvatila Goribor groznica, mogao iz prve ruke uživati u ovom nedovoljno eksponiranom remek-djelu. Uvodna “Gori” inače kompletno instrumentalno izvedena bez vokala, više nam je služila za prezentaciju uigrane mašine po receptu dva puta gitara te mali kompjuter u kutu.
‘Piti’, imenom Željko Ljubić uvodno nam je pokazao malu školu gitarskih solaža, za koje sam se još s albuma uvjerio da su odlične. Po završetku petominutnog prezentirajućeg materijala na pozornici se pojavio ‘St’, frontmen grupe, te mi je uvodna bas dionica dala do znanja da slijedi “Dalajlama me se sećaš“. Pjesma je kao i prva služila za postepeno upoznavanje s publikom i zagrijavanje za ono pravo što je uslijedilo.
Inače, sklopljena na pravi način, svaka riječ je na svome mjestu i kroz par stihova dobivamo lagani presjek pjesnikova života: “Jedno malo da uništi hiljadu velikih ne i opet u ogledalu đavolu merim zenice, i kao da nikad ništa nisam shvatio, i kao da nikad nisam ništa platio, kao da nikad skrčen nisam plakao kao da je Isus od dopa na krstu skapao,…“
Svojevrstan hit ili možda pjesma koju je veliki dio publike znao, je “St. bluz” možda zbog interesantno smišljenog refrena, a možda i zbog nečeg drugog. Pjesma koja govori zašto ‘St’ voli blues, kako posjeduje ‘napaćenu dušu crnca’ i pomalo otkriva pikanterije svog ovisničkog razdoblja u životu.
Uslijedile su, ne tim redom, “Bass cunami” – pjesma koja imenom doslovno odgovara valu energije izazvana bassom i prejakom lirikom, “Sjajne niti“, “Bez“, doslovno su ispisivale čitave priče u mojoj glavi, stvarale realne slike, sjetnim glasom ispjevane melankolične blues pjesme.
Sve zaslađeno s još jednim orkestralnim biserom – “Via grad to selo” služila je kao savršena podloga za predobre “Nestajem” i “Više se ne bojim” koje su, prema Dragašu, nekim čudom ‘slučajno’ izostavljene s albuma “Closer” nekog tamo imaginarnog balkanskog Joy Divisiona.
Koncert koji nije bio za pamćenje, ali ću ga pamtiti po mnogočemu. Nije bio popraćen pretjeranim odazivom publike, što naravno ima i svojih prednosti u vidu polupraznog šanka.
Malo ljudi, ali to malo je znalo zašto je baš KSET bio odabir za početak tjedna. Vjerujem da je ta šačica ljudi uživala u svakoj minuti koncertne prezentacije diva iz malog Bora.
Foto: lana bunjevac
