Po treći puta u relativno kratkom vremenskom razdoblju našla sam se na koncertu Obojenog programa, a po prvi puta ‘službeno’, odn. otkad pišem za ove stranice. Obojeni i ja zavoljeli smo se na neki čudan način. Od doba srednje škole i prkosnog odbijanja nastojanja frenda iz razreda da me glazbeno educira podvaljivanjem njihove kazete među stvari koje mi je snimao, pa do uzimanja te iste kazete iz ‘samo-da-ga-se-riješim’ pobuda, do ipak potajnog preslušavanja i ushićenja koje je ista izazvala, samo što sam mu to priznala tek puno godina kasnije.
Uslijedilo je kopanje po prastarim, ali brižno čuvanim ‘Heroinama’ u potrazi za bilo kakvim člancima, naručivanje kazeta preko mail ordera i strepnja da li će ih pošta zaista i dostaviti (internet se tada još činio kao znanstvena fantastika). U međuvremenu nas je zajebo i rat, Obojeni program je postao politički nepodoban bend kako ovdje tako i tamo i sve manje i manje informacija o njima i njihovoj aktivnosti dolazilo je do ovih prostora. 
Ljubav se obnovila mojim prvim odlascima na Exit i upoznavanjem tamošnje kulture i scene. Negdje u isto to vrijeme sam se počela ozbiljnije baviti glazbenim novinarstvom, pa sam tako tek unazad dvije, tri godine shvatila svu važnost ovog benda, koja je svih ovih godina njihovog postojanja nekako uvijek prolazila mimo mene. Ne znam jesu li ‘krivi’ mediji koji su premalo o njima pisali, ja jer se nisam dovoljno trudila ili pak oni zato što nisu ‘catchy’ bend na koje se zakačiš u sekundi već te vabe onako suptilno i potrebno je da preslušaš puno muzike, pročitaš puno knjiga, možda i doživiš neke ne baš lijepe stvari, da bi ti se njihova muzika zaista počela i sviđati. Mislim da se to zvalo odrastanje. Ali jednom kad ih prokužiš, nema šanse da ih ne zavoliš. 
I da ne duljim puno s ovim uvodom, moj koncert broj 3, mjesto radnje Močvara, temperatura vani minus 20, ljudi unutra taman onoliko koliko je potrebno da ne bude previše. Postava kompletirana, ovoga puta je tu i Tamara (koje nije bilo na zadnjem koncertu u Zagrebu ako se dobro sjećam), novi-stari basist, gitarist u majici sa Zagreb Film Festivala i Kebra, čovjek sa neizostavnom bilježnicom na stageu, sa stranicama i stranicama pažljivo ispisanih tekstova. Koji vas možda i živcira zbog toga, ali ja sam se s vremenom već navikla i kada je kojim slučajem više ne bi imao bio bi mi skroz čudan. 
Očekivala sam scenografiju u stilu loga zadnjeg albuma pa me iznenadio jednostavan natpis ‘Obojeni program’, bijelim slovima na crnoj podlozi. “Da li je to čovek ili je mašina” za zagrijavanje. Opuštanje i otpuštanje kočnice na “Kočnicama“. Blicam čovjeku u oči i ful mi je bed zbog toga, poslije se ispričavam u backstageu, ali Kebrina reakcija je sve samo ne ljutnja. Skok od kojih 17 godina unazad i “Reči same govore“.
“Ne moram ni da vam kažem koliko nam je lepo ovde” bilo je jedino što je Kebra izgovorio, ali više nije ni bilo potrebno, riječi su govorile za sebe. Nova stvar “Bebas“. Povici iz publike i ovacije. Svi se smijemo, smiju se i oni (osim basiste koji je malo mrgud). A onda je krenulo.
“Ja sam znak koji stoji/Ja sam flaša puna boli/Ja sam kuća koja leti/Ja sam čelik sav se topim/Ja sam žena koja voli/Ja sam vreme koje stoji/Ja sam seks zato gorim/Ja sam niko što postoji”. I tu me puklo jako. Kebra se diskretno povukao u kut. Tamara u glavnoj ulozi, uživljena 150 %, rastura mikrofon. Da je htjela nije mogla biti bolja jučer. “U tom gradu ja se bojim/Lica su mi nepoznata/U tom gradu ja se krijem/Zato tražim izlaz sada“.
Kebrin osmijeh nakon pjesme. Ili je to možda bilo nakon “981“? Nisam sigurna više, ali vidjelo se da daju sve od sebe. Iako “svet i nije baš tako jako savršen” kao što kaže “Gospodin cinik“. Neke pjesme Obojenog programa ponekad zvuče malo preduge, pogotovo u koncertnoj verziji. Ono, tekst je već odavno prošao, Kebra pripaljuje cigaretu, ostatak benda gasi žeđ, jedino još sampler stvara nekakav zvuk i nikako da dođe do kraja. “Ti se smeješ kad je smešno/Ti se vrtiš kad je lepo/Mogu li te pratiti?“. Produžena verzija. Jučer su mi čak i takve pjesme postale nekako simpatične i ne bi me smetalo ni da su trajale triput duže. Vrtim se kad je lijepo. Možeš me pratiti.
I zadnja stvar prije bisa – “Najbolji prijatelj“, malo remek-djelo u rimama s “Ako nisam dobra šta ćemo onda“. Znate na koju mislim. Moderni ljubavni pokloni i slobodni pravedni procesi. Na bis se vraćaju relativno brzo. “Štipaljka” koja se bez pauze nastavila u “Ona je tu“. Iz Kebrinog mikrofona grmi. Ne znam jesu li pojačali razglas ili se samo meni učinilo da je odjednom postalo tako glasno.
Predivna, predivna muzika i lijepo od njih da su svirali toliko starih stvari. Poslije je bio još jedan bis, ne sjećam se točno što je bilo na njemu, ali nije ni toliko važno. Ljudi iz Močvare su navukli zavjese, a ljudi iz DJ kabine malo kasnije pustili i “Teenage Riot” od Sonic Youth. Večer nije mogla bolje završiti. Dobre vibracije prate me i danas dok ovo pišem. Uz prigodnu zvučnu pozadinu, naravno.
Intervju i više fotki uskoro!
