Branislav Babić “Kebra” (Obojeni program): “Muzika treba biti slobodna, transparentna i svima na izvol’te”

2850

Kultni novosadski rock’n’roll bend Obojeni program vraća se nakon devet
godina u zagrebačku Močvaru gdje će 2. listopada održati koncert.

Glazbena karijera im se proteže na dugih 35 godina postojanja, a jedini originalni član, često mijenjajuće postave, je pjevač Branislav Babić “Kebra” koji je svojim specifičnim načinom pjevanja postao zaštitni znak benda.

Iako su posljednji put pred zagrebačkom publikom nastupili na INmusic festivalu 2007. godine, ovim nastupom najavljuju veliki povratak u Zagreb u kojemu su krenuli diskografski počeci benda.Pod utjecajem bendova The Fall, Television, Magazine, Gang of Four i Joy Division, Obojeni program je rastao u najznačajnijem razdoblju novoga vala i post punka. Posljednje što su objavili je studijski album “Kako to misliš: Mi?” iz 2012. kojega karakterizira postava sastavljenja od dvije bas gitare, bubnjeva i Kebre na vokalu. Grupu je dodatno osvježio novi basist Ilija Vlaisavljević – Bebec, a značajna novost je i povratak gitarista Aleksandra Jocića – Cane koji je u bendu svirao prvih deset godina.Iskoristili smo priliku i porazgovarali s Kebrom o diskografskim počecima, novom albumu i novoj postavi te čestim promjenama u bendu. Razgovarali smo i o trenutnim preokupacijama, albumima, nastupima, publici, internetu kao mediju, Novom Sadu, ali i o hobijima i ostalim zanimljivostima.Deveti studijski album, “Kako to misliš: Mi?”, značajan je po dolasku Bebeca, dugogodišnjeg suradnika i producenta benda, na mjesto basista. Može se reći da je u bend unio novu svježinu i energiju, a što nam još možete reći o tom novom zvuku na albumu?
Meni dobro zvuči i dovoljno interesantno da imamo razloga što smo ga snimili i da jedno vrijeme tako radimo, s dva basa i bubnjem. U međuvremenu smo vratili gitaru u bend. Ne želim pretjerivati, ali mislim da nikada tako dobro nismo zvučali. Nikada nismo nekome ugađali, bitno nam je da se mi dobro osjećamo i da je nama dobro i sada stvarno i je tako.

U bend se također vratio i gitarist Cana. Time je najavljena još jedna nova faza u vašem radu, pa me zanima čime je Obojeni program danas preokupiran? Ima li možda kakvih naznaka novoga uratka?

Počeli smo ga raditi i dosta dobro to ide. Iako sam se ja jedno vrijeme više posvetio crtanju i to mi je dosta vremena oduzimalo. Naviknuo sam se na to crtanje, po 12 sati dnevno, i baš mi je dobro, ništa mi više ne treba. Međutim, počeli smo raditi na novim pjesmama, tako da mislim da ću prestati s time kako bi krenuli s radom na njima. Napravili smo ih nekoliko i idu u jednom jako zanimljivom pravcu i bilo bi šteta da to prekinemo. Nedavno smo imali probu, a neke od novih pjesama ćemo staviti u koncertni repertoar, jer je za njih dosta bitno da se malo sviraju i da pjesma pronađe samu sebe u tim drugim prostorima. Nešto od toga ćemo i u Zagrebu svirati. Za sada samo radimo na tom novom materijalu, ali ne znamo još na kakvom će nosaču zvuka biti, kao besplatan download, na CD-u ili na vinilu. Danas se čini kao da je najvažnije da napraviš neki spot i okačiš ga na YouTube i to je to. Vjerojatno ćemo to brzo snimiti, ali još ne znamo kada. Bitno nam je da smo se počeli s time baviti.U vašoj glazbenoj karijeri jako često je dolazilo do promjena članova. Koji su bili razlozi tome i može li se očekivati da je sadašnja nova postava formirana ipak na neke duže staze?
Kao što se vidi iz priloženog, to se kod nas nikad ne zna (smijeh). Nikada to nisu ugodni razlozi, nekada su manje neugodni, a nekada više. Ljudi daju sve od sebe, ali u jednom trenutku ne mogu više. Mi smo ipak alternativni bend, ne možeš doći svirati u Obojeni program i očekivati da ćeš zaraditi pare kojima ćeš kupiti kuću i izgraditi bazen. Nismo mi uopće ta estetika ljudi, niti nas to interesira, niti smo u muzici zbog toga. Mi muziku doživljavamo na jedan, po nama jedini mogući ispravan način, ne doživljavamo je kao zabavu nego kao stvaralaštvo i to je u startu jedna druga priča. Nas muzika interesira na jednom jako ozbiljnom nivou i generalno smo jako posvećeni tome, to radimo bez pretenzija, manipulacija, kalkulacija, i drugih stvari kojih nažalost ima u rock’n’rollu.

Da se vratimo malo na vaše diskografske početke. Zagrebački novinari Aleksandar Dragaš i Ante Čikara su 1990. u sklopu novopokrenute izdavačke kuće Search & Enjoy objavili vaš prvi album “Najvažnije je biti zdrav”, čime je zapravo pokrenuta nezavisna diskografska revolucija u tadašnjoj Jugoslaviji. Kakva su vam sjećanja na to vrijeme diskografskog početka benda?
Mi radimo posao koji volimo i pomisao na bilo koju našu raniju fazu je nama uvijek dobro sjećanje. Sam taj početak naše diskografije je krenuo ovdje u Zagrebu, našim sudjelovanjem u tadašnjem YURM-u, Jugoslavenski rock moment festival, gdje smo jednom i pobijedili. Tamo sam u to vrijeme upoznao Dragaša i Čikaru, koji su shvaćali muziku i slušali isto što i mi, na prvu loptu smo se razumijeli. Dan danas smo dobri i to shvaćanje i estetika je i dalje ostala u njima i u nama. To je bio jedan jako lijepi period u našim životima i uvijek ga se rado sjetim i za mene će do kraja života moj početak biti ovdje u Zagrebu.

Muziku podržava

Skoro 20 godina nakon prvoga albuma, Čikara se ponovno diskografski aktivirao kada je bendu izdao ploču “Kosmos u tvom srcu”. Uz vašu ljubav prema glazbi, je li prvenstveno ta prijateljska linija zaslužna za vašu 35 godina dugu glazbenu karijeru?
To su neka prijateljstva koja će vječno trajati i super je što je Čikara objavio taj naš ‘best of’ na vinilu. Jako mnogo prijatelja je i inače uključeno oko Obojenog programa. Samim time što se mi ne bavimo toliko komercijalnom muzikom, to drugačije i nije izvedivo. Prijatelji nam na razne načine pomažu, naravno koliko su u mogućnosti, jer su svjesni da se bavimo muzikom koja nije toliko profitabilna. Obojeni program i prijatelji, možda bi se tako trebao zvati bend, jer mi tako funkcioniramo preko 30 godina. Bez prijatelja je gotovo nemoguće baviti se alternativnom rock muzikom i živjeti na Balkanu, to je sumanuto.

Uzevši u obzir činjenicu da ste osnovani 1980., a prvi album izbacili 10 godina kasnije, kakav je bio osjećaj nakon toliko vremena imati vlastiti album na vinilu? Zašto se ranije niste odlučili za taj potez?
To je bilo zanimljivo neko vrijeme kada se moglo svirati i bez vinila, općenito bez nekog izdanja. Gomila klubova je tada postojala u Zagrebu, Kulušić, Lapidarij, Jabuka i na raznim mjestima se sviralo. Tada u Jugoslaviji smo imali u pet mjesta otprilike po stotinjak koncerata godišnje, što nam je bilo sasvim dovoljno. Ne treba ti vinil, ni ništa jer svaki drugi dan imaš koncert. Bilo je to dosta dobro vrijeme i taj rasplet komunizma, klinci pušteni s lanca, pojavio se punk, ludilo, baš je bilo dobro.

Dakle, osim tih nastupa, diskografski gledano, razdoblje ’80-ih je za bend bilo nepoznato područje. Jeste li u današnje vrijeme razmišljali o mogućnosti izbacivanja arhivskog izdanja koje bi sadržavalo radove nastale prije prvoga albuma?
O svemu mi razmišljamo, ali nešto se realizira, a nešto ne. Ipak smo mi neki rock’n’roll bend, nismo mi izdavačka djelatnost. Najviše volimo kad smo ili na probi ili na bini, sve iznad toga je showbiz, a sama pomisao na to je nama loša.

Moram spomenuti još jednu zanimljivost. Paul King, voditelj emisije “120 Minutes” na MTV-u, je 1993. pustio videospot za pjesmu “981” koja se nalazi na drugom albumu “Ovaj zid stoji krivo”. Osim toga, našli ste se i na BBC radio playlisti legendarnog Johna Peela. Koliko vam je to tada značilo?
To je stvarno bilo jako dobro. U to vrijeme sam bio u Londonu, gdje je to bilo puno utjecajnije i više značilo ljudima u Londonu nego u tadašnjoj Jugoslaviji. John Peel je jedan od najznačajnijih svjetskih poznavatelja muzike, zato što je spajao moguće i nemoguće stvari i otkrio mnoge svjetske i danas velike bendove. Mi smo do njega došli preko nekih njegovih timova ljudi i naravno da je bila velika čast biti dio toga. Još je on tada bio živ i to je stvarno bilo fenomenalno. Sada nažalost nije među nama, ali njegov sin vodi emisije na radiju i čuva njegovu kolekciju koja je sad tamo nacionalno blago. Super je da smo bili dio te priče jer smo odrasli na njegovim emisijama.

Činjenica je da današnji uvjeti u kojima se nalaze bendovi i nisu pretjerano motivirajući, ipak, zanima me što vas gura prema naprijed i tjera da nastavljate dalje stvarati i svirati?

Zato što je nama dobro. Mene je prije koji dan jedan prijatelj pitao “Hoćeš ići na neki odmor?“, ja kažem “Pa od čega da se odmorim?“. Radim posao koji volim, mene to ne umara. Nikada nismo razmišljali da bi mogli bilo što drugo u životu raditi, osim ovoga što radimo jer nam je to najbolje, i to radimo najiskrenije. Nema nikakvog foliranja i onda to zapravo samo po sebi ide.

Vratimo se još malo na diskografiju benda. Ne mogu ne primjetiti da ste praktički za svaki album imali drugog izdavača i dosta albuma je danas nemoguće nabaviti. S obzirom na digitalno doba u kojemu živimo, jeste li razmišljali o tome da svoju diskografiju opet učinite fizički dostupnom?
Alternativne bendove prate i alternativni izdavači, emisije i televizije, sve oko nas je nešto alternativno. Svake godine se tu pojavi neko reizdanje nečega, netko nešto objavi, više ne znam tko sad tu što objavljuje. Prije par godina mi je iz Zagreba stigla pošiljka pet naših albuma. Mi ne pokrećemo takve inicijative, jer je nama izdavaštvo isto kao neki showbiz i uopće se ne mislimo baviti time. Da nas je interesiralo, vjerojatno bismo osnovali neku izdavačku kuću. Zainteresirani smo za stvaranje muzike, ali smo naravno otvoreni za bilo kakvu ideju ako netko nešto pokrene. Sve to funkcionira, ali je pitanje koliko ljudi može pratiti tu scenu, iako mi jesmo s vremenom malo i postali komercijalni.

Koliko je po vama u današnje vrijeme potreban internet kao medij za promociju bendova, poglavito alternativnih poput vašeg?
Mislim da je internet savršen jer je promijenio razne stvari i da je bitan, ali sad za muziku i da i ne. Podržavam te stvari koje su dobre kao što je besplatan download i jedan sam od rijetkih koji misli da je to okej. Muzika treba biti slobodna, transparentna i svima na izvol’te. To je stvar emocija, što ti odgovara, a što ne. Naravno, nije loše da se to u nekom smislu zaštiti i da se od toga nekada uspije dobiti neka parica, ali takve stvari, koje su toliko otvorene, je jako teško unovčiti. Mogućnost da nešto novčano zaradimo smo eliminirali (smijeh). Prihvatili smo to i to je naprosto tako, nemamo nekih iluzija. Grozim se mp3 zvuka i raznih stvari vezanih za internet, ali sam se naviknuo na razne grozne stvari u životu, pa tako i na ovo.

Može se reći da su krajem ’80-ih sinonim za Novi Sad bili bendovi Obojeni program, Boye, Luna i La Strada. Kakva je danas po vama situacija u Novom Sadu po tom pitanju? Kako se Obojeni program kao bend danas osjeća u njemu?
Mi smo jedno vrijeme u Novom Sadu vježbali u Kulturnom centru, koji je odlučio da od naše prostorije napravi kavanu. Novi Sad se vjerojatno prema kulturi odnosi kao svaki drugi grad u regiji, znači kultura ih ne interesira. Zanimaju ih zborovi i nekakva folklorna udruženja, tradicionalne igre i nošnje. Sigurno ih ne zanima rock’n’roll, boli ih da ne kažem što. Novi Sad u muzičkom smislu više predstavlja Orkestar Janike Balaža i Đorđe Balaševića, nego Obojeni program. Većinski Novi Sad je to, a manjina uvijek strada. Meni je drago što sam ta manjina, ponosan sam na nju i na tu nepripadnost većini i to je najbolji potez u mome životu. Mi smo bend s Marsa, ne interesira nas to.

Osim što se bavite glazbom, hrvatska publika nije toliko upoznata s činjenicom da ste izdali i nekoliko knjiga. “Ko je taj čovjek” i “Reci pravo” su zbirke poezije, a pjesme se mogu naći i u romanu “Rey je O.K.”. Tu je također i posljednji roman “Obećaj mi, molim te”, a zanimljivo je i kako puno crtate. Nekoliko puta ste izlagali svoje radove koje stvarate u Paintu. Odakle crpite inspiraciju za sve to?
Imam te faze kad sam jedno vrijeme u jednom, pa onda dođe do prezasićenja, pa kasnije pređem na nešto drugo. To mi je interesantno i zanimljivo i tako funkcioniram cijeli život. Posljednje dvije godine uglavnom crtam, a radio sam u Beogradu i jednu veću izložbu s crtežima. Otvorio sam Facebook profil gdje sam svaki dan počeo stavljati crteže i po cijele dane pred kompjuterom crtam. Moram malo to smanjiti jer smo sada ipak počeli raditi te nove pjesme, tako da mislim da ću i s time prestati jer tako funkcioniram.

Gledano na vašu publiku danas, koliko je na koncertima onih željnih pjesama sa starih materijala, a koliko nove publike koja je upoznata s recentnijom diskografijom benda?

Prosjek publike na našim koncertima je između 25 i 30 godina i to je fenomenalno. Na njima je sve više mlađih ljudi, ali ima i starijih ljudi koji su negdje nazad na šanku, dok su mlađi naprijed. Zajednička je ta estetika i taj neki fazon da budemo drugačiji od ostalih, da se ne ponašamo i ne izgledamo kao svi i da ipak na neki način budemo svoji. Takve ljude inače okuplja Obojeni program, tako je bilo prije 30 godina i dan danas je to tako. Jer nismo mi pop bend, mi smo više rock i punk, odrasli smo na punku. Mi smo jedini pravi punk bend (smijeh).

U Zagreb se ponovno vraćate nakon osam godina, dok u Močvaru ponovno dolazite nakon devet godina. Što možemo očekivati ovoga puta?

Sada imamo skroz drugačiju postavu nego prije devet godina. U Zagrebu još nismo promovirali taj posljednji album, tako da će vjerojatno biti naglasak na tim pjesmama, ali ćemo svirati i razne druge pjesme. Sve one su aranžmanski prilagođene ovoj postavi u kojoj su jako dobri muzičari. Zaista mi je čast što sviram s njima. To su najbolji muzičari koji postoje u gradu i ne samo što su dobri, nego na ispravan način doživljavaju tu muziku. Jako malo ima takvih ljudi. Stvarno je privilegija s njima raditi, predivno sviraju i stvarno uživam u tome. Ljudi trebaju doći i čuti kako uživaju u muzici na jedan stvarno ozbiljan način, jer smo naše živote i posvetili tome. Tko to razumije, nemam što više da im kažem. Tko je doživljava na isto jedan tako ozbiljan način, eto prilike da se družimo.

0 Shares
Muziku podržava