Terraneo Summer Break: Lambchop
Koncert grupe Lambchop na šibenskoj tvrđavi svetog Mihovila, gore visoko iznad grada i blizu neba, započeo je kad je gitarist William Tyler samostalno na Stratocasteru izveo instrumental “Tears and Saints”.
Izvedba je bila dovoljno duga da se i oni posljednji posjetitelji koji još nisu zauzeli svoje mjesto na tribinama tamo smjeste i aplauzom dočekaju izlazak Kurta Wagnera i ostatka sastava na pozornicu. Novi posjet Lambchopa Hrvatskoj nije rezultirao prevelikim zanimanjem publike – auditorij je bio poluprazan, ili polupun, ovisno o gledištu. No Lambchop nikad nisu ni bili bend ogromnih arena i izbezumljenih vrištećih fanova, već prije malen i tih country-rock-pop bend s pristojnom, mirnom, tihom i vjernom publikom koja koncentrirano gleda i sluša zbivanja na pozornici. Tako je bilo i u Šibeniku tijekom dva sata svirke ovog ‘najsjebanijeg nashvilleskog country benda’ koji je svojim muziciranjem ponovno podigao ono pitanje: je li country glazba ustvari bjelačka soul glazba?
Na pozornici opušteni i spremni na interakciju s publikom (pogotovo Wagner i klavijaturist Tony Crow), nastup su započeli s nekoliko šala i opservacijom o ljepoti šibenske tvrđave gdje nastupaju, te je Wagner napomenuo da se nada da će kvalitetom ovog posljednjeg koncerta turneje doseći i opravdati pojavljivanje na jednom tako prekrasnom koncertnom ambijentu. I tako, dok su razgovarali, sve je nalikovalo na zabavan talk show. Ali od kad je krenuo prvi takt prve pjesme učinak je bio kao da je netko pritisnuo tipku ‘play’ na ogromnom i fantastičnom stereo uređaju čiji su zvukovi odjednom okupali cijeli ambijent svojim milozvučnim tonovima.
Kad su početkom ove godine koncertirali Europom, Lambchop su izvodili legendarni album “Nixon” u cijelosti. Kad su na ovom koncertu izveli nekoliko pjesama s njega u nizu (“The Old Gold Shoe“, “Grumpus“, “You Masculine You“), učinilo se da bi isti koncept mogli primijeniti i u Šibeniku. No ipak “Nixon” nije pao u svojoj cijelosti, već je to bio samo kratak pogled u retrovizor, te je bend nastavio svirku vadeći pjesme iz različitih dijelova karijere, te su se nizale “I Would Have Waited Here All Day“, “Beers Before the Barbician“, “My Blue Wave“, “National Talk Like a Pirate Day“… 
Svojim prepoznatljivim zvukom, Lambchop su bend koji se prepozna unutar tri tona i jednog stiha. Za zvučnu podlogu bili su najzaslužniji već spomenuti Tyler i Crowe, te bubnjar Scott Martin i pijanist/gitarist Ryan Norris. Ozvučenje je – mora se spomenuti – bilo izvrsno. A Kurt je Wagner, s neizostavnom šiltericom i očalama debelih okvira, pjevao svoje stihove kroz onaj prepoznatljiv jecaj. Kad mu je na kraju koncerta prišla jedna obožavateljica i kazala mu da ima prekrasan glas, on je rekao: “Ma zbilja?“.
U sredini koncerta Wagner je predao mikrofon Crowu koji je – istodobno lagano prebirući po crno-bijelim tipkama u maniri salonskog pijanista – ispričao nekoliko viceva. Neke, zbog njihovog seksističko-šovinističkog karaktera, ovdje ne bi bio red prepričavati, ali vic o baki i LSD-u je sasvim solidan te ga vrijedi prenijeti: “Bako, jesi li vidjela moj LSD? A baka odgovara ‘ma pusti LSD, sinko, jesi ti vidio one zmajeve u kuhinji?‘”. Također, Crowu je izletio i jedan komentar o ‘ovim balkanskim narodima’ što nije naišlo na najbolju reakciju publike, pa se brzo vratio svojem instrumentu, a mikrofon predao Wagneru.
Da, čak i Lambchop imaju hit! To je postalo jasno nakon izvedbe “Up With People” kad je auditorijem zazvonio glasan aplauz. Za bis su ostavili “My Face Your Ass” te ‘staru folk pjesmu za stare ljude’, Bowiejevu “Young Americans”.
Nakon koncerta Wagner se strpljivo slikao s obožavateljima, dijelio autograme i primao komplimente. Petnaestak minuta nakon toga na Šibenik se spustio topli ljetni pljusak. Čak je i pljusak imao strpljenja i nije htio prekidati note koje su Lambchop donijeli u Šibenik skroz iz dalekog Nashvillea.
