17 dana koncertne apstinencije nakon fenomenalnog koncerta The Dirtbombs, žednouhim je ovisnicima bio očito predug period. KSET je u ponedjeljak navečer dočekao sada već domaće Japance sa skoro rasprodanim kapacitetom. Što je bilo za očekivati jer: 1. do kraja sezone ostala su još dva-tri koncerta; 2. gostujući Acid Mothers Temple su bend koji je poznat po fanatičnim i furioznim nastupima uživo.
Ako vjerujete u predodžbe o nekome ili nečemu, a posebice o Japancima, Acid Mothers Temple su savršen način za razbiti svaku od njih. Pokazali su to, za početak, dvodnevnim ‘pokušajem’ dolaska iz Italije uspjevajući zakasniti na 3 vlaka, ući u Sloveniju pješke te se napakon pojaviti u klubu pred sam početak koncerta. Umjesto samoubojstva zbog spomenutog putujućeg rasporeda, Acid Mothers Temple su se samo nevino smijali, sa zadovoljstvom prateći uvodni koncert domaćih Seven That Spells.
U slučaju Acid Mothers Temple vrijeme i prostor kao takvi ne postoje. Njihova je kretnja eksplozija u svim smjerovima i na sve strane, istovremeno znajući gdje idu. Bend je stvorio vlastiti kozmos i u njemu se kreću, i po svemu sudeći, osjećaju savršeno. Ovaj put u petočlanoj The Cosmic Inferno postavi (sa legendarnim Mitsuru Tabatom iz još legendarnijih Zeni Geva na basu), bend je kroz 90-tak minuta posjetitelje još jednom uvukao u orgazam svog psihodeličnog gitarskog tripa.
Nakon uvodnih desetak minuta, Acid Mothers Temple nastavljaju koncert tamo gdje su stali prethodni put. Pjesma ili tema (odlučite sami) sa kojom su završili prethodni koncert (ona, čiji fragmenti podsjećaju na uvod prekrasne pjesme “Motr” od Trans Am sa “Surrender To The Night” albuma), u ovoj je epizodi dobila svoje skoro pa jednosatno izdanje u kojoj je bend posjetitelje provukao kroz sve slojeve onoga što čini Acid Mothers Temple – od ambijentalnosti do eksplozija gitarske buke i feedbacka matičnog dvojca Kawabata Makotoa i Higashi Hiroshia, imajući ovaj put (čak i) koketiranje sa popom oličeno kroz sugestivno Tabatino pjevanje. Činjenica da je bend toliko vremena povetio jednoj pjesmi nikoga nije smetala. Naprotiv, bilo je zadovoljstvo posmatrati ljude iz prvih redova sa blaženim osmjesima na licima kako uvijaju svoja tijela u ritmu koji diktiraju Acid Mothers Temple.
Već sam spomenuo kako za Acid Mothers Temple vrijeme ne postoji. Izuzev naravno u slučaju kada superheroj Mate Škugor zbog vremenskog ograničenja rada kluba pali svjetla. I za Acid Mothers Temple i za publiku to je dovoljno jer više nitko ne sumnja da ćemo ih vidjeti ponovo, za koji dan, mjesec ili godinu. Bend se od žednouhe publike nakon tri (!) izvedene pjesme oprostio simpatičnim a cappela komadom, te pozvao na uobičajenu prodaju i potpisivanje merchandisea. Iz njihovog poziva na japanskom engleskom, to se zapravo i nije dalo zaključiti, no u slučaju ovog benda i ove publike, jezik je postao najmanje bitna stvar za razumijevanje.
Acid Mothers Temple su Zagreb su pohodili po četvrti put.
Slično kao žanrovski potpuno drugačiji Dälek, i oni su od prvog nastupa krajem 2002. godine dosad redovitim koncertnim nastupima priskrbili stabilnu fan bazu koju iznova oduševljavaju stečući pritom i nove poklonike svojih psihodeličnih putovanja. I još jednom se pokazalo da su najbolji koncerti oni gdje bend i publika postaju jedno. Ovaj se put spomenuto desilo, ponovo i srećom.
Kao i na prethodnom koncertu, ulogu domaće podrške japanskim gostima uspješno su odigrali Zagrepčani Seven That Spells. Jednako psihodelični, muškarci golišavog outfita ovog su puta bili pojačani Hrvojem Nikšićem (Kukuriku Street, Tena Novak) na klavijaturama i efektima, te još jednom su pokazali jaku viziju onoga što žele i mogu raditi, dokazujući pritom da Hrvatska napokon ima jako dobar bend. I zametke jako dobre scene zajedno s bendovima Tigrova Mast, My Buddy Moose, Death Disco… prvi put još od kraja devedesetih kada su Peach Pit, Lunar, Analena, Glasshopper i slični pokazali kako je sve manje bitno da li živite u Americi ili Hrvatskoj.
Izvještava: Darko Kujundžić
