Nikada mi baš nisu bili sasvim jasni svrha i smisao ‘tribute to’ bendova. Ali ajde dobro, priznajem da ima smisla svirati drage pjesme bendova ili izvođača koji više, iz nekog razloga, ne djeluju, a ljudi se još uvijek pale na njihovu glazbu, pa ih se lijepo ponekad prisjetiti. Ali koji je smisao benda koji djeluje kao ‘tribute to’ bend glazbeniku koji je još uvijek, hvala Bogu, živ, zdrav i koncertno aktivan? To sam si pitanje postavljala i prošle godine kada su (Ne)normalni svirali u Zagrebu na isti ovaj datum (24.3.), ali odgovor nism dobila jer nisam otišla na njihov koncert.
A onda mi je prijatelj rekao da ih je slušao u Novom Sadu i da su stvarno dobri, u nekim trenucima čak bolji i od samog Balaševića i da ih vrijedi poslušati. A prijatelji vam, valjda, ne bi lagali, zar ne? Lakovjerna kakva već jesam, odlučila sam zato ove godine (Ne)normalnima dati šansu. 
Već sam samim ulaskom u KSET počela sumnjati u ispravnost svoje odluke, jer me sinoć na ulazu dočekalo nekoliko majica s likom velikog Đorđa Balaševića, što je ukazivalo na to kakva će ovo biti večer. A večer je, predvidljivo, izgledala kao skup članova fan kluba Đorđa Balaševića, a u nekin trenucima i kao skup fanova fan kluba Đ.B.-a. 
(Ne)normalni su bili samo izgovor velikim poklonicima da se opet okupe na istom mjestu, u nedostatku i u iščekivanju ponovnog Đoletovog koncerta u Zagrebu. I sami valjda svjesni te činjenici, bend se pokušao što više približiti i što više sličiti velikom guruu, pa mi se u jednom trenutku učinilo da nam još samo nedostaje njegova slika na pozornici ili barem kip u prirodnoj veličini.
Na stranu sad to što sam se ja osjećala kao da sam na sastanku članova nekog kulta, ipak moram priznati da je šesteročlani bend (+ backvokal) dao sve od sebe da stvori atmosferu barem približnu onoj na tipičnim Đoletovim koncertima. Sa svirkom su počeli oko 21h s “Viroviticom“, nakon koje je pjevač u balaševićevskoj maniri pozdravio prisutne s “Dobro veče Zagrebe, mi nismo luzeri”, a vjerujem da pogađate u kojem je smjeru koncert nastavljen. Bilo je zgodno gledati kako pjevač odlično ‘skida’ Đoleta, čak i njegove izraze lica, a o šaljivim anegdotama između pjesama da i ne govorim.
Da ugođaj bude potpun, na stejđu se, u jednom trenutku, našao i mali bijeli zec, jer tko je ikada vidio Balaševićev ili Balašević wanna be koncert bez malog bijelog zeca!? Što je više odmicao, koncert je sve više sličio na juke box tip nastupa, jer su fanovi (oh kojeg li iznenađenja!) ostavljali (Ne)normalnima danima prije koncerta svoje želje na forumu stranice fan kluba, samo se sad više ne mogu sjetiti radi li se o fan klubu (Ne)normalnih ili onome Đorđa Balaševića? Ili je to jedno te isto?
Uglavnom, odsvirane su sve ‘velike’ pjesme, od “Ole lole” i “Ne volim januar“, pa do “Devojke sa čardaš nogama” i “Jednom su sadili lipu“. Niz nastavite sami, jer koje se god pjesme možete sjetiti, ona je sinoć sigurno odsvirana. A kako i ne bi kada je koncert čak i po dužini trajanja podsjećao na Đoletov i trajao, ni manje ni više, nego 3,5 sata! Znala sam da sve neće završiti prvim bisom, ali da će ih biti tri baš se i nisam nadala. Nakon prvog bisa cjelokupan je dojam popravila odlična izvedba “Ringišpila“, koja je, po mojem mišljenju, trebala završiti koncert, jer je sve ono odsvirano nakon nje bilo jednostavno suvišno.
Ali se, eto, netko iz publike dosjetio da bi baš mogli odsvirati i “Zemljake“, pa onda još “Crnog labuda“, a kad smo već tu zašto ne bi svi zajedno u glas otpjevali i “Slovensku“? Prijateljica i ja smo u jednom trenutku počele ozbiljno sumnjati da će se taj koncert ikada završiti, ali nam je s prvim taktovima “Odlazi cirkus” laknulo, jer nema šanse da (Ne)normalni ne završe koncert na tako normalan i očekivan način. I bile samo u pravu.
Treba, ipak, spomenuti da je KSET sinoć bio rasprodan, a priča se da ni za današnji nastup više nema karata, pa će (Ne)normalni, izgleda, u Zagrebu imati publike sve dok se veliki bard ne odluči opet ukazati na ovim prostorima.
I za kraj odgovor na pitanje iz naslova – mnogima, izgleda…
foto: e.m.
