Poslije kiše dolazi… noć i sjajni Kasabian i ‘domaći’ Flogging Molly

    1433

    12. INmusic festival: Kasabian, Slaves, Flogging Molly, Orchestra Baobab, Danko Jones…

    350Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 21.6.2017. @ 16:45
    Mjesto održavanja: Jarun Zagreb

    Ako proljeće ne može bez cvijeća, onda ni INmusic festival ne može bez bar jednog dana psihodeličnih meteoroloških zbivanja. Treći dan INmusica donio je to.
    Svako vrijeme ima svoje heroje, pa tako i nevjerojatno simpatično popodnevno lipanjsko grmljavinsko nevrijeme s polomljenim stablima ima nastup kanadskog punk rock trija Danko Jones. U klasičnoj postavi rock trija (bubanj, bas, gitara) gospoda su svirala s tipično punkerskim stavom, u inat svemu, pa tako i lošem raspoloženju, šugavoj kišurini s munjicama, malobrojnoj publici.

    Danko Jones je sastav koji poput tvrdoglavog jarca tjera svoje i ostavljaju dojam da bi svoj punk-rock svirali čak i da se sutra dekretom zabrani i uvede kazna odsijecanjem ruke za prekršitelje. “My Little Rock’n’Roll”, “Had Enough”, “Going Out Tonight” rezale su zrak i pozitivan bezobrazluk se prenosio na publiku.
    Momci (Ok, muškarci u nespecificificiranim srednjim godinama) su najavili novi album i pjesmu “Wild Cat”. “Naslovne pjesme albuma su obično dobre” rekao je pjevač i gitarist Danko Jones u svom mini stand up comedy obraćanju okupljenima. Ova stvar baš i nije, no tko mari, važno je da se eliminirala dosada, bez obzira na autorske dosege. Kontakt benda s publikom je bio besprijekoran, a vrijeme se od kišurine pretvaralo u oblačan dan i vedru noć, bez oborina.
    Riječ ‘besprijekorno’, ali pomalo i u negativnom kontekstu se može primijeniti na Orchestra Baobab, veterane onog što nazivamo world music. Oktet Baobab svira etno koktel muziku, što ne mora biti nužno loše, no povremeno zvuče, hm… neambiciozno. Zapravo, članovi sastava dobro znaju što mogu, i još bolje ono što ne mogu, i, pogađate, drže se onog što im ide, bez neke želje za napuštanjem sigurne zone komfora. Njihova kombinacija afričke i karipske glazbe je istovremeno opuštajuća i plesna. Čak i kad dođu na red nešto glasniji i sinkopirani taktovi, to se opet provuče mirno i elegantno. Gitare se delikatno pikaju, limenopuhačka sekcija je diskretna, ritam sekcija fantastična, vokali ekspresivni, ukratko Baobab orkestar se doima kao susret dobrih susjeda koji vole da im vrijeme bez većih napetosti klizi kroz prste. Danko Jones je donio agresivnu pozitivnu energiju punk budilice, Baobab ima pozitivnu energiju popodnevne sieste ili odlaska na plažu (ili oboje).
    Još nisam ni spomenuo nastup grupe Flogging Molly, a već vidim da ću udaviti čitatelje koristeći sintagmu ‘pozitivna energija’ jer je nastup grupe Flogging Molly bio upravo to. Od prve pjesme na nastupu “The Hand of John L. Sullivan” i naredne “Selfish Man” bilo je ‘ajmo živo, živo’, a ne treba zanemariti ni da se broj ljudi pred glavnom binom prilično povećao.
    Publici je trebalo da otkrije svoje irske sentimente u manje vremena nego što treba Ferrariju da ubrza do stotke.

    “Ovi bar znaju gdje su” bio je komentar jednog od okupljenih, nakon što je pjevač Dave King u jednom od 14 puta uskliknuo:”Zagreeeeb!”. Čovjek se stvarno mogao zabuniti da je u Irskoj, sudeći po količini zastava u publici. Na stranu zloba, Flogging Molly vole Zagreb i Zagreb voli njih, a koncertu se ne može puno toga prigovoriti. King se voli družiti s ljudima, voli ih uveseljavati, i iznad svega voli dobro zasvirati. Koncert Flogging Molly je prvenstveno dobar provod.

    Nešto mračniji sentiment je donijela “Float”, a katarzična “If I Ever Leave This World Alive” je raznježila publiku. King je okupljenima predstavio svoju suprugu Bridget Regan, koja je porijeklom iz Hrvatske, a pjesmu “Requiem For Dying Song” je posvetio svojoj preminuloj majci. Drugim riječima, nije sve od Flogging Molly ‘ajmo živo, živo’, no promjene u sentimentima su pametno odrađivane.

    Nešto manje ljudi je okupio nastup punk dua Slaves, iskreno, s razlogom. Ako vam ime Slaves zvuči poznato, to je zato što su prije par godina nastupali u Tvornici kao predgrupa sastavu Blood Red Shoes. Slaves nema problema s promjenama u sentimentima, uglavnom su, kako je to po pjesmama suditi, vrlo ljuti mladi ljudi skloni urlanju kojima je “Nevermind the Bollocks” čudo progresivnog rocka – takvu izravnost i takav minimalizam Slavesi pokazuju u svom nastupu.

    Motherfucking SLAVES. #slaves #slavesband #inmusic #inmusicfestival #zagreb

    A post shared by Petar A. Petrov (@petarapetrov) on

    Bubnjar je i pjevač koji stoji za svojim, relativno jednostavnim setom bubnjeva (čak imaju i pjesmu “Fuck The Hi-hat”), dok gitarist uglavnom svira teške i tmaste tonove na svojom instrumentu. Osim gitare, Slavesi su koristili i synthove koji su svojom repetitivnom upotrebom davali klaustrofobični ugođaj. Iritantni su za gledanje zbog relativno čestog korištenja blještećih svjetala, a i njihova bijesna energija nije uvijek najispravnije kanalizirana, no, kao i s alt-J dan prije, bez obzira što me nisu impresionirali, imali su svoju publiku kojoj su se obraćali i brojevno stanje okupljenih se tijekom njihovog nastupa nije smanjivalo. U setu Slavesa je u uši upala zaključna stvar, “The Hunter” koja pokazuje da bi iza njihove estetike psovki i bijesa moglo biti nešto, uza zlobnu napomenu da ovakve sastave Repetitor jede za doručak.

    Slaves su si očito dobri sa zvijezdama večeri, grupom Kasabian, jer su ih spomenuli u svom nastupu, a Sergio Pizzorno i drugovi su ih spomenuli na glavnoj sceni. Iako, s autorske strane gledano, uživaju najmanju reputaciju u konkurenciji s Kings of Leon i Arcade Fire, Kasabian su bili najzabavniji na glavnoj sceni festivala.

    Počevši točno na vrijeme, ova grupa iz Leicestera nije gubila vrijeme da, osim hitova za zborno pjevanje, ponudi i kompletan show. Početni trio pjesama(“ll Ray The King”, “Bumblebee”, “eeh zee”) je udario tamo gdje treba, a “Underdog” je donio prvi osjećaj ‘a sad svi zajedno’ . Posjećenost je opet bila jako dobra, možda ipak slabija nego dan prije.

    Tri mjeseca star singl “You’re In Love With Psycho” zvuči perverzno kako se ljudi nježno zibaju na taj ritmove i pjevuše riječi na melodiju. Kad je show, nek’ je show – Kasabian su koristili sve trikove koje su imali na raspolaganju, a i Zagreb je dobio svoj spomenu pjesmi “Treat“.

    S vizualima se također nije štedjelo, bilo je i puno lasera, i sve je skupa izgledalo, kako je netko već prije mene primijetio, kao da je neki strani festival došao ovdje. Koncertom su se svako toliko događali momenti pjevanja s publikom, recimo, uz “Bless This Acid House” ili “Rewired”, dakle – članovi grupe napamet znaju što im je činiti na velikoj sceni i kako zagrijati široke narodne mase i to rade tako da se nitko ne osjeća krivim što uživa u tome. “LSF” je bio zatvaranje osamdesetominutnog regularnog dijela, u kojem se, nakon što su članovi sastava sišli sa scene, još uvijek u publici čuo refren.

    Bis je otvoren s “Comeback Kid”, a “Fire” je sjajno zaključila nastup glavnog izvođača posljednjeg dana festivala, koji je u svom dvanaestom izdanju, sudeći prema dosad i na brzinu utvrđenom, bio uspješan po svim stavkama.

    Muziku podržava