Iako još od 2003. nisu izdali studijski album to ih ne sprečava da idu na turneje, i po mom mišljenju, svakako ne bi ni trebalo. Dva dana zaredom, 2. i 3. studenog 2018. King Crimson su napunili predivnu kazališnu dvoranu London Palladium kapaciteta 2.286 ljudi u kojoj su nastupili u sklopu drugog dijela turneje ”Uncertain Times Tour” koja je započela 12. lipnja u Poljskoj. Prvi dio turneje završen je 28. srpnja u Italiji nakon čega su nakon pauze nastavili s drugim dijelom turneje upravo u svom rodnom Londonu.
S tri bubnjara Patom Mastelottom, Gavinom Harrisonom i Jeremyjem Staceyjem na pozornici u prvom planu, iza kojih su redom s lijeva na desno stajali saksofonist i flautist Mel Collins, dugogodišnji basist Tony Levin, multi instrumentalist na klavijaturama Bill Rieflin, gitarist i pjevač Jakko Jakszyk te jedan od osnivača King Crimsona Robert Fripp na lead gitari, bend je izgledao itekako impresivno. Vidjeti uživo sve te virtuozne glazbenike na jednom mjestu je izuzetna čast. No, u dugim improvizacijama se na momente izgubi interes za slušanje iako sve to zvuči fantastično, moćno i jako dobro uvježbano. Svi glazbenici točno znaju što će u kojem trenutku štimati, međusobno komuniciraju pogledima, jedan se na drugog nadovezuju i sve zvuči jednostavno savršeno, kao da zapravo i ne improviziraju kada to čine. Trojica bubnjara su tijekom intermezza ”Drumsons Bring Joy to London” prije prvog i ”Drumsons Bring Peace to the World” prije drugog seta zvučala nadahnuto, kao da svatko ima svoju viziju koja savršeno odgovara uz viziju onog drugog i čineći to pokazali su izuzetnu vještinu, nevjerojatnu brzinu i preciznost sviranja bubnjeva kakva se rijetko može čuti.
Tijekom dva seta s pauzom od 20 minuta odsvirali su ukupno 22 pjesme, neke vrlo dobro poznate poput ”Epitaph”, ”The Court of the Crimson King”, ”Starless”, ”Moonchild” i ”Easy Money” i sve su zvučale sjajno, a koncert je nešto nakon 22:30 zaključen bisom i fantastičnom ”21st Century Schizoid Man”. Čuti uživo band koji djeluje punih 50 godina je izuzetno posebno i prekrasno samo po sebi, ali nekako sam ipak očekivala više. Iako fantastična osmorka uživa u ovome što radi, sa strašću se predaje svakoj izvedbi i još više svakoj improvizaciji nedostajao je kontakt s publikom koja je oduševljeno i spontano znala zapljeskati i usred pjesama.
Nijedan član banda se prije, tijekom i nakon koncerta publici nije obratio nijednom riječju, na pozornici su publiku dočekali spremni instrumenti, ali i dva velika natpisa na kojima je pisalo kako je strogo zabranjeno fotografiranje i da će onaj koji bude uhvaćen s mobitelom u ruci biti izbačen s koncerta. Upozorenje je ponovljeno i preko razglasa neposredno prije koncerta i shvaćeno izuzetno ozbiljno jer koliko sam vidjela stvarno nitko nije fotografirao. Publici je tek na samom kraju koncerta bilo dozvoljeno opaliti pokoju fotografiju kada su se članovi međusobno fotografirali na pozornici, kao i publiku, većinom stariju, koja ih je ispratila na nogama, s deset minutnim pljeskom i urlicima oduševljenja.
Set 1:
1. Drumsons Bring Joy to London
2. Larks’ Tongues in Aspic, Part One
3. Suitable Grounds for the Blues
4. Cadence and Cascade
5. Larks’ Tongues in Aspic, Part Two
6. Epitaph
7. Radical Action (To Unseat the Hold of Monkey Mind)
8. Meltdown
9. Radical Action II
10. Level Five
11. Islands
Set 2:
12. Drumsons Bring Peace to the World
13. Discipline
14. Indiscipline
15. Cirkus
16. Lizard
17. Moonchild
18. Bass & Piano Cadenzas
19. The Court of the Crimson King
20. Easy Money
21. Neurotica
22. Starless
Bis:
23. 21st Century Schizoid Man
Izvještava: Tea Plenar
