Damira Urbana kao glazbenu ličnost zaista nije potrebno pretjerano predstavljati. Treba samo reći da je od njegova posljednjeg albuma prošlo dvije godine, od kritike i publike ocijenjenog s visokim ocjenama, te da novi album još nije na pomolu budući da se bacio na neke side projekte. Ono što je potrebno predstaviti i pozdraviti je prostor u kojem je održan koncert i čijim je ponovnim otvorenjem ovaj glazbeno mrtav grad opet dobio dozu muzičkog adrenalina. Naime, radi se o Coyote Baru, koji je otvoren u sklopu nekadašnjeg Hrvatskog doma.
Nemojte da vas ime zavara, jer za šankom nećete naići na gomilu oskudno odjevenih konobarica koje svojom ljepotom animiraju pijanu bagru, već na nekolicinu namrgođenih konobara u sponzorskim majčicama. Još jedna apsurdna i za mene iznimno žalosna stvar je da se u dotičnom prostoru toči samo pivski asortiman Zagrebačke pivovare, a da se od domaće gotovo i miris hmelja osjeti. Ali ako je to žrtva koju moramo podnijeti radi malo urbanog štiha u ovoj oazi narodne glazbe, živjela glavobolja!
Da skrenem sada sa sporednog kolosijeka karlovačke scene i usredotočim se na glavnu zvijezdu večeri, tjedna, pa čak i mjeseca. Urbanu i njegovoj pratećoj četvorci ovo nije prvo gostovanje u našoj županiji. U sklopu turneje za vrijeme “Otrovne kiše” nastupio je u istom ovom prostoru te je u jeku “Retra” nastupao u prostoru River Puba također u Karlovcu. Pokazao je tada zavidnu usviranost i za njega ne karakterističnu srdačnost. 
Sinoćnji koncert bio je zakazan za 21 h, a počeo je s ‘malim’ zakašnjenjem od tri i po sata. Kada su napokon počeli svirati shvatio sam kako je zvuk zapravo loš i krljav, te se lirično jedva uspjela razaznati pjesma od pjesme. Osim toga mikrofon je proizvodio neke čudne zvukove. Tako je sinoć iznimno strpljivi Urban prvih pet pjesama potrošio na uštimavanje benda i potragu za najadekvatnijom pozicijom za mikrofon. Počeo je s “Jednom od onih bez naslova“, nastavio sa “Samo…“.
Potraga za najpogodnijim mjestom bez mikrofonije je još uvijek trajala. Za vrijeme pjesme “Ruke” pronašao je mjesto na rubu pozornice, tako da je bio prisiljen publici okrenuti leđa i pjevati pogledom okrenutim prema bendu. Prve pjesme karakterizirala je duga intro dionica zbog ne uštimanosti.
Moram spomenuti da je Urban bio iznimno elegantno obučen. Dotjerao se u crno odijelo, crnu košulju te crnu kravatu što mi je dalo na znanje da je i ovaj ‘mali’ koncert shvatio ozbiljno. U početku koncerta prevladavale su njegove lakše, melodičnije pjesme. “Krletka” i “Aroma” spadaju u taj lakši početak.
Atmosfera, unatoč katastrofalno lošem zvuku, se zaoštrila za vrijeme pjesme “Albino“, da bi kulminirala s meni najboljom s “Otrovne kiše”, “Mravi“. Potom su na red došle, za sve koji baš nisu upoznati s kompletnim opusom, one malo komercijalnije koje su svi zajedno pjevušili. Za to vrijeme Damir je našao najbolje mjesto za mikrofon gdje ne ispušta zvukove, ali je radi toga bio primoran pjevati licem okrenutim iz profila, tako da je svirku nazvao ‘koncertom poluprofila’.
“Spelujem ti ispriku“, “Nuclear Baby“, “Odlučio sam da te volim” te “Mjesto za tebe” bile su namijenjene za široke mase i paljene publike sve dok nije došla posljednja “Astronaut” za vrijeme koje je izvukao neki stari tranzistor i tražio stanice, puštajući nam u mikrofon svu ‘seljačiju’ na koju je uspio nabasati pretražujući eter lokalnih radio postaja. Zbog samog konteksta pjesme taj skeć se iznimno dobro uklopio.Nakon nešto više od sat vremena prvi puta su se pokupili sa pozornice, natjeravši publiku na ovacije i vapaje za povratkom.
Na prvi bis odgovorili su “Mjesečevim rogom” uvaljavši tako djelić Laufera u ovu Urban svirku. Neki iznimno dosadan lik stalno je navaljivao s “Black Tattoo” dok i samom Urbanu nije dosadio, te mu je sa pozornice poručio da nema šanse da sviraju tu pjesmu, već da će svirati “Malu trubu” što je na kratko smirilo neumorne dosadnjakoviće iz prvog reda i zadovoljilo sve ostale. Na samom kraju koncerta odsvirali su “Ocean” zahvalili se i otišli.
Zvuk je bio katastrofa i uopće nema potreba zvati neke afirmirane izvođače da bi onda prolazili ovakvu kalvariju. Toplo bi preporučio vodećima iz Coyote Bara da zaposle jednog ton majstora, jer ono što nam je jučer ponuđeno i za 30 kuna je blago rečeno užas!
Jedino što mi se svidjelo bio je odabir repertoara koji je podjednako sadržavao pjesme sa sva tri Urbanova albuma, te je sve to podebljao s dva do tri stara hita Laufera. Odlikuje ga i zanimljivost unatoč dosta dugoj diskografskoj stanci, a to je test na kojem većina glazbenika pada.
