… (iliti kako je Vlasta Pavić postala hostesa – part 1)
Na koncertu smo završili sasvim slučajno. Dobro, ne baš sasvim, ali nije mi bilo jasno kak’ to da Psihomodo Pop svira u ‘tam nekom bircu’, a da nitko ne zna za to? No, svejedno smo otišli i to već u 21 h jer sam se ja bojala da neće biti mjesta, jer znam da je Arabesca mala, a Psihomodo veeeeelik bend koji svi vole.
No, to je bila velika pogreška, jer il’ ljudi ne znaju gdje je Siget il’ ne čitaju naš sajt koji je jedini od svih medija imao najavu tog koncerta (samoreklama, ali morala sam :), uglavnom kad smo mi došli još nije bilo nikoga osim gazde (kojem se zahvaljujemo što nas je pustio unutra bez akreditacija) i još nekoliko ‘lokalaca’. I tako smo se na moje veliko oduševljenje zavalili u zebraste separee u podrumu (u jednom smo bili mi, a u drugom Gobac i ekipa) i pod prigušenim crvenim svjetlima (da, da!) snimali konobara koji užasno sliči na onog malog koji nas je oduševio u “Pasjoj ljubavi”, a sada ima novi film u kojem glumi mladog Che Guevaru (i ovom prilikom molimo gazdu – koji sigurno čita ovo jer smo mu ostavili adresu 🙂 – da ga pozdravi od nas dvije (konobara, ne meksičkog glumca).
Do 22:30 se birc već solidno napunio, ali Gobac je u VIP separeu i dalje trusio po Jack Danielsu i nije mu bilo na kraj pameti da krene svirati. U 23 h sam već mislila da ću odustati, ali u 23.08 je Gobac konačno stao, odn. sjeo ispred mikrofona i “Rano jutro” nas je zapljusnulo svojim hladnim zrakom. Bolji početak nisam mogla ni zamisliti, jer je to pjesma koju jako voli netko tko je meni jako drag i nemate pojma kako me puca ta stvar svaki put kad je čujem.
Onda je bilo “Ja sam” ako se ne varam, pa “Telegram Sam”, pa između neka obrada, pa “Frida”… a sve to sa nezaobilaznim Gopčevim komentarima i to najčešće usred pjesme. Pričao nam je tako o svom djetinjstvu na Kajzerici, pa o George Harrisonu i Joey Ramoneu, svako toliko je naručivao gemište, a nije mogao da se ne dotakne i Seve Nacionale. Čak je imao ideju da u ponoć zaključamo vrata i napravimo jedan grupnjak pa pustimo filmić u virtualnu distribuciju, koja bi to konkurencija bila, a? 🙂 Jedino što mi se nije svidjelo je što je za Štulića rekao da je ljakse, grrrrr!
Nakon sat vremena svirke bila je pauza, na što se nitko nije ljutio, naravno. Kažem naravno, jer je atmosfera bila super, moram priznati da nikada do sada nisam bila na koncertu u ovakvom prostoru u kojem bend svira za 50+ ljudi (ako ne računamo nastupe demo bendova u Močvari koje sam morala gledati), ali feeling je genijalan jer imaš osjećaj kao da sviraju u tvom dnevnom boravku i to samo tebi i samo za tebe… ono, ne moraš se derati, nema dvometraša ispred tebe od kojih ništa ne vidiš, ak’ hoćeš neku stvar fino kažeš i svi te čuju, a da ne pričam o tome da su bili prisutni isključivo fanovi (pretpostavljam kvartovska ekipa?) i da nije bilo ‘faca’ koje se dođu pokazivati. A da ne spominjem kako je lijepo kad dođeš na koncert pa nema gorila-izbacivača sa tetoviranim bicepsima, kamera HTV-a, bljeskalica, Ante Batinovića i inih…
Drugi dio koncerta su već svi dočekali na nogama, što je bilo i razumljivo, jer ipak nemreš ostat’ sjediti na “Ja volim samo sebe“, “Pinokija” i “Ramonu”. Neko je žicao i nešto sa Mickey Mousea, ali Gobac je rekao da ‘ne znaju niš sa toga svirati’, pa su se onda ipak držali ovih koje svi znamo (mislim, naravno da znamo sve i svaka čast devedesetima i dvijetisućitima, ali “Godina Zmaja” i “Sexy Magazin” su ipak klasa za sebe, to znaju čak i oni).
Fajront je bio oko 2, mislim onaj službeni dio, dečki su se otišli odmoriti, a Gopcu se na stageu pridružio njegov prijatelj kojem sam zaboravila ime i zajedno su otpičili “Johnny Be Good”. Ne znamo što je dalje bilo i je li se Gobac skinuo jer smo morale hvatati noćni tramvaj, kojeg smo naravno propustile pa nam se put kući poprilično odužio (jedina mana Arabesce je što se nalazi u Sigetu).
I skoro sam zaboravila, Gobac je najavio i novi album, kojem će sponzor biti ni više ni manje nego predsjednik Republike, tekstopisac Šeks, izvršni producent Ivić Pašalić, a hostesa zadužena za promociju naša draga gradonačelnica. Mala šala, naravno, ali šta drugo očekivati od čovjeka koji je navršio četrdesetu, ali nikad neće odrasti i ‘voli samo stripove i crtane filmove’? Gobac, zakon si!
