Jinx
Prošlog petka i subote, dan za danom, grupa Jinx u zagrebačkom klubu Sax! održala je dva koncerta.
Bio je to njihov, kako je u medijima često bilo naglašavano, povratak u ‘intimnije’ prostore. To bi značilo veću prisnost s publikom, manji broj posjetioca, atmosferu malo veće kućne zabave u kojoj izvođač svira gotovo samo za vas. Nizak strop Sax!-a kojeg je ubrzo prekrio zagušljivi cigaretni dim, konobar koji se progurava između publike s visoko uzdignutom tacnom i zveckanje staklenih čaša još je više pridonijelo toj intimnoj atmosferi. 
Ovo je priča o drugom koncertu, onom održanom u subotu 28. veljače, u tom malenom podrumskom klubu u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici.
Sve je krenulo u 23 sata. Bend (bez pjevačice) se popeo na malenu pozornicu i svi su zauzeli svoja mjesta. S lijeva na desno to je izgledalo ovako: klavijature, gitara, bubanj i bas gitara ispred koje je stajala tročlana brass sekcija. Krenuli su s dobrim uvodnim jammingom, svojevrsnim aperitivom za ono što slijedi. Onda je na pozornicu izašla Yaya i krenulo se uglas pjevati. Trebalo je proći i nekoliko uvodnih pjesama da ton majstor uskladi stvari, da svaki instrument dobije svoju razgovjetnost i da jasno čujemo tekstove. Tih nekoliko pjesama stoga ni ne treba spominjati. Dok se zvuk nije uskladio publika je nemilosrdno pričala, kažnjavajući loše ozvučenje i stvarajući nesnosan žamor. Tek s pjesmom “Šmiramo” počeo je dobar dio koncerta.
Malena pozornica Sax!-a nije bila dovoljna da bi svi članovi benda bili komotni. To je nosilo svoje žrtve. Klavijaturist posjednut sasvim lijevo iz daljine se nije uopće vidio, dok su basistu zaklanjala tri člana brass sekcije. Brass je predvodio legenda i sveprisutni Igor Pavlica. Nizale su se pjesme “Klinci su u redu”, “Tamo gdje je sve po mom”, “Čuvaj me, ne daj me”, “Sve se jednom mora vratiti”, “Tako-tako”, “Na plaži”, “Na zub su me uzeli mama”…
Publika se ostavila međusobnog ćakulanja i koncentrirala na koncert. Počelo se zborski pjevati, više na poznatim pjesmama, manje na nepoznatim, već kako to obično i ide. I bend se znao našaliti i najaviti pjesmu s: “Ovo je hit!”.
Pop pjesme Jinxa nemaju onu invazivnu ambiciju mijenjanja svijeta kakvu imaju punk skladbe; nemaju neustrašivost i beskompromisnost onog ranog rock’n’rolla, niti pretencioznost izričaja nekih drugih glazbenih žanrova. Ali one imaju onu lijepu i krhku formu dobre pop skladbe i svoje male priče pričaju na vraški dobar i zavodljiv način.
Temperatura se u klubu podigla do usijanja, klima i ventilacija nisu pomagali, a bend je prašio prema završetku s “Do kraja vremena”, “Brazil”, “Na zapadu”, “Ruke”, “Na čemu si ti?”… Kraj formalnog dijela koncerta označen je s “Bye bye baby bye”, a slijedio je, pa naravno, bis i kraj.
Atmosfera se poput erupcije dizala prema kraju koncerta, no stali su kad je bilo najbolje, pustili da se stvar ohladi, impresije slegnu, posljednje piće popije pa na put kući. Bilo je oko jedan sat poslije ponoći i ulice su bile puste.
