Ima li što bolje od činjenice da dođete na koncert bez nekih velikih očekivanja, a on se slučajno pretvori u jedno od najljepših konceratnih iskustava uopće u cijelom vašem životu? 6. dan No Jazz Festivala bio je upravo takav, a Steve Wynn & The Miracle 3 glavni ‘krivci’ za ovakav moj intro.
Priznat ću vam da nikad nisam slušala Dream Syndicate iz jednostavnog razloga što nisam nikada došla u dodir s njihovim albumima i ne znam puno o tom bendu, osim da su zajedno s REM-om i The Replacements pisali povijest indie rocka, a njihova prva ploča “The Days Of Wine And Roses” smatra se klasicima među rock albumima. Nakon što su se raspali 1988. godine, Steve Wynn nastavlja solo karijeru, paralelno osniva bend Gutterball s kojim izdaje tri albuma, te postaje jedan od najcjenjenijih songwritera na rock sceni i ostavlja iza sebe bisere alternativne glazbe poput prekrasne “Carolyn”.
Najnovija postava glazbenika s kojima surađuje djeluje pod nazivom The Miracle 3 i zaista su svi odreda čarobnjaci na svojim instrumentima. Posebno se to odnosi na bubnjarku Lindu Pitmon, koja je očarala i muški i ženski dio publike, a kako i ne bi kada i u 39. izgleda poput djevojčice. Ništa manje dopadljivi nisu bili niti solo gitarist Jason Victor i Eric Van Loo – novi basist, koji je ponajviše upadao u oči svojim outfitom – jarko crvena košulja na volane iz doba ’80-ih.
Koncert su otvorili s najžešćom verzijom “Death Valley Rain” koju su mogli izabrati za večeras, a ja sam se odmah zaljubila u njihovu glazbu. Uslijedila je i predivna “Cindy, It Was Always You” s novog albuma “…tick…tick…tick” nakon koje sam zaključila da se u roku odmah moram dokopati njihove cjelokupne postojeće diskografije.
Steve Wynn ima neku nevjerojatnu moć pridobijanja publike, a obostrana ljubav koja je počela još prije dvije godine kada su održali svoj prvi koncert u KSET-u i dalje traje, što je bilo vidljivo iz svake upućene rečenice kojom je ovaj nasmiješeni rock čarobnjak izazivao emocije čak i kod onih koji to nikada ne bi priznali. A ja sam bila potpuno dirnuta, jer je preda mnom stajao jedan od najvećih umjetnika glazbe i davao je sve od sebe kako bi mi uživali u ovom koncertu od prve do posljednje minute.
I opet moram spomenuti Lindu koja je ‘pojela za doručak’ većinu svojih muških kolega bubnjara, držala ritam, dizala ga i spuštala kada je bilo potrebno, a i odlično je pratila Stevea na back vokalima. Zaista se na prste mogu nabrojati bendovi koji sviraju tako iskreno i sa srcem i u stanju su držati publiku u deliriju puna dva sata.
A ne manje važna činjenica je da ovaj bend naprosto nema loše ili barem dosadne pjesme. Razmišljala sam kako bih točno definirala njegovu muziku a da budem precizna, no još uvijek nisam našla pravu definiciju. Za indie rock su malo premalo popistični, za americanu premalo tugaljivi, psihodelija nikako ne pristaje uz njihovu pozitivu, dok su od punk energije pokupili sve ono najbolje osim destruktivnosti.
Moj osobni mali vrhunac koncerta, trenutak u kojem sam zaboravila gdje sam i zašto sam ja uopće tu, bila je pjesma “Freak Star“, nešto laganija od ostalih, ali toliko prokleto lijepa da poželite da ona bude samo vaša i da je ni sa kim ne morate dijeliti.
Steve je u jednom trenutku rekao da on obožava svirati ovdje, zato što ‘možeš pobjeći ali se ne možeš sakriti’, aludirajući pritom na to kako sjediš u separeu gdje te svi vide i ne možeš se sakriti od publike koja te zove da dođeš na bis. A kada tako nešto kaže čovjek koji održi i po 150 koncerata godišnje u 150 različitih klubova na svim stranama svijeta, onda znaš da stvarno nešto vrijediš, što je predivan kompliment za publiku ali i za ljude koji su nam omogućili ovaj koncert.
I dok je još debelo trajala zadnja stvar netko odgovoran za rasvjetu je vrlo nesuptilno upalio svjetla u klubu dajući time do znanja da bi se koncert polako trebao privesti kraju, iako su bile tek 4 minute do ponoći. Bend se zahvalio i povukao se u separe, ljudi su se uskomešali i počeli kretati prema izlazu, no tada se Steve potpuno spontano vratio na stage i rekao kako je KSET najluđe mjesto na svijetu i kako nam on stoga želi odsvirati još jednu stvar što su svi popratili oduševljenim pljeskom.
Pa je pozvao gitaristu da mu se pridruži, te su njih dvojica, uz upaljeno svjetlo, odsvirali još i ‘bonus track’, a da nisam vidjela ovo svojim očima ne bih vjerovala! I što da još kažem osim čista petica za sviračko umijeće, za ljudske karakteristike, pa, ako smijem tako reći, i za vizualni dojam.
I još samo da spomenem da su kao predgrupa nastupili My Buddy Moose, Riječani u usponu, koji su se, za razliku od nekih prijašnjih stilski nespojivih kombinacija bendova, svojom mješavinom rocka i americane odlično uklopili u jučerašnji program. Zapamtite ovo ime jer samo je pitanje vremena kada će My Buddy Moose napraviti iskorak iz demo scene a time i doprijeti do šireg slušateljstva.
Još uvijek me prolaze trnci dok doma preslušavam “…tick…tick…tick” i ne mogu vam opisati kako je dobar osjećaj kada vam ovako male stvari uljepšaju dan. I želim vjerovati da nisam bila jedina.
