Izvještaj s koncerta Iron Maiden u Areni Zagreb – 22. svibanj 2022.
Iron Maiden sinoć je po šesti put došao kod nas i po šesti put popunio kapacitete – jer to su ipak Maideni. Bilo da ste tip osobe koji će na koncertu samo urlat’ na “The Trooper” i “Fear Of The Dark” ili ste zagriženi fan koji njihovih 17 studijskih albuma poznaje bolje od vlastite familije, činjenica je da Maideni pružaju audiovizualno iskustvo koje se barem jednom u životu treba doživjeti – ja sam jedna od tih kojima je sinoćnja svirka bila prva prilika da kultni heavy metal bend slušam uživo. Jučerašnji koncert je ponovno bio jedan od značajnijih koji dolaze k nama ove godine – nakon što je prošlog tjedna projekt Thoma Yorke i Jonnyja Greenwood iz Radioheada The Smile započeo europsku turneju upravo u Zagrebu, isto su učinili uvijek rado viđeni Iron Maiden. Hrvati ‘ko Hrvati su uglavnom nezadovoljni glazbenom ponudom u Lijepoj našoj (znate sigurno barem jednog pretencioznog tipa koji će reć’ “Hrvatska je sranje, ja ti idem samo na *Primaveru/Sziget/Glastonbury*”), no pogledamo li samo koje smo solo koncerte upravo mi – prvi u Europi – imali priliku slušati u posljednjih tjedan dana, ne bih rekla da su stvari toliko loše.
Ono što me zapravo najviše raduje kod ovakvih događanja je činjenica da ljudi imaju toliku ljubav prema nečemu da će se bez razmišljanja u nedjelju navečer zaputiti u metal gungulu – sam pogled na Arenu i beskrajan krug metalheadsa oko nje izmamio je osmijeh na lice. Naime, svu tu draž velikim dijelom čini samo putovanje do koncerta, susretanje poznatih lica, piva, dvije na stubama Arene ili u obližnjim kafanama (mislim jeste li ikad vidjeli kafić od Plodina prekrcan metalcima? Ja dosad nisam). Ukratko rečeno, ovaj koncert bio je još jedan test odanosti obožavatelja ili predanosti mame, tate, ujca – možda i bake i djeda – da upoznaju mlađariju s glazbom svoje mladosti. Možda sam čak najviše uzbuđena upravo zbog te skupine koja je sinoć na Maidene išla ne znajući puno o tome šta ih čeka – koncerti “na slijepo” nekad su najslađa iskustva. No, krenimo napokon o tom iskustvu nešto detaljnije.
Uniforme za legendarni britanski sastav, odnosno prepoznatljive Maiden majice počele su popunjavati prostor oko Arene već oko 18 sati, a neki od njih uputili su se i na predgrupu – njemački gotički bend Lord Of The Lost koji je sa svirkom, kao što je i najavljeno, počeo oko 19 i 30. U 21 sat rasprodana Arena orno je dočekala Maidene koji su svoju turneju “Legacy Of The Beast” započeli upravo u centru zagrebačkog Laništa koje je počelo izgledati kao metal predgrađe grada.
View this post on Instagram
Publika u Areni sinoć je u prvom dijelu koncerta imala prvu priliku čuti pjesme “Senjutsu”, “Stratego” i “The Writing On The Wall” s posljednjeg albuma Iron Maidena “Senjutsu” koji je izašao u rujnu prošle godine. Dapače, sam početak gotovo dvosatnog nastupa otvorila je upravo naslovna pjesma s tog albuma tijekom koje se na pozornici pojavio i Eddie, slavna maskota benda, ovoga puta odjeven kao samuraj.
View this post on Instagram
U nastavku su slijedili dobro znani hitovi. “Fear Of The Dark”, “Hallowed Be Thy Name”, “The Number Of The Beast”, “Run to the Hills”… “The Trooper“ je na pozornicu izmamio i Eddieja, koji je ukrstio mačeve s Dickinsonom te bio upucan. Sve pjesme su, po običaju, bile popraćene maštovitom scenografijom koja se mijenjala svake dvije tri pjesme, pirotehničkim efektima i standardnim scenskim rekvizitima kao što je upečatljiva maketa vojnog aviona Spitfire, koja se njihala and pozornicom tijekom “Aces High”. Bend je nastavio dalje i pozornica se mijenjala, scenografija se zajedno s kostimima i odjećom koju je Dickinson mijenjao samo redala i bilo je dinamično. Među ikonskim maketama bili su naravno i nenormalno stvarni gigantski likovi Eddieja i Icarusa koji su se iznad pozornice pojavili kada su izvodili “Flight Of Icarus“ i “The Number Of The Beast“. Arena je bila napunjena do kraja – što domaćom publikom, a što onom iz okolnih zemalja, a frontmen benda Bruce Dickinson mahao je hrvatskom zastavom.
Između pjesama nije bilo previše vremena za priču, mada mislim da publici koja je gotovo sve pjesme koncerta otpjevala zajedno s bendom nije ni pretjerano nedostajala – sve oči bile su skoncentrirano uperene naprijed, željno išekujući sljedeći potez metalaca blizu dobi od 70 godina koji rokaju danas jednako kao i prije nekoliko desetljeća – barem koliko sam uspjela čuti od starije ekipe koja je Iron Maiden imala priliku gledati više puta od njihovih početaka u osamdesetima.
That being said, dva momenta tijekom koje je bend komunicirao s publikom posebno su se istakla. Prvi je bio prije početka pjesme “Blood Brothers” kada se Bruce Dickinson publici obratio riječima: “Nije bitno otkuda ste, iz koje ste države, koje ste vjeroispovijesti, boli nas k****, vi ste braća Iron Maidena!” Drugi je pak bio sam kraj koncerta; netom prije nego što se bend oprostio od nas, pokazali su platno na kojem je pisalo: “Zagreb – we fucking missed you”. Nakon toga, krenula je maidenovska odjavna špica: Monty Phyton i “Always Look On The Bright Side of Life” bio je znak da je metal fešta došla kraju, sve do sljedećeg okupljanja. Ono što je sinoćnji povratak velikana u Zagreb potvrdio je to da svakim novim susretom (ne tako tajna) veza između Maidena i Hrvata postaje sve više jača.
