Iron Maiden – “Legacy Of The Beast” Tour 2018
Bruce Dickinson je prije dvije godine na samom kraju koncerta u Spaladium Areni lijepo rekao: “Doći ćemo opet.” Možda čovjek to kaže na kraju svakog koncerta, ali hrvatskim fanovima zbilja je održao riječ. Iron Maiden je sinoć ispunio gotovo sav kapacitet zagrebačke Arene čime se još jednom stekao uvid u debeli interes domaće publike za ovim neponovljivim gigantima. Ima neka tajna veza, rekao bi Bregović, jer Maidenima je na aktualnoj turneji “Legacy of the Beast” jedna od postaja opet bila Hrvatska, dok su najbliži susjedi, izuzevši Trst, još jednom, nažalost, ostali kratkih rukava.
Bio je to treći Maidenov zagrebački koncert te sveukupno šesti na domaćem terenu. Nagledali smo ih se, istina. Ali, Maidena nikad dovoljno. Postoji za to i dobar razlog. Ovom je bendu, za razliku od velike većine rock i metal bendova iz ’70-ih i ’80-ih godina, 21. stoljeće, naime, donijelo novu renesansu. Maideni su svoje uporište relevantnosti u novom mileniju pronašli u ambiciji objave jako dobrih, odličnih ili izvrsnih albuma te isto tako u ozbiljnom poimanju svoje onstage instrumentalne i vokalne dužnosti. Drugim riječima, Maideni i dalje razaraju. Nisam ih doživio u tim čuvenim ’80-ima, ali uspoređujući audio i video snimke i gluhom je valjda jasno da je to još uvijek iznenađujuće visoka razina glazbeno-scenskog izražaja. Bend je u poodmaklim godinama svjež, razigran i muzički potpuno uigran te je predvođen jednim od najboljih vokala otkad je rock muzike. Dickinson ne samo da je odlično pjevao prije trideset godina, on odlično pjeva i danas. I to uz standardni štimung. Zapravo, određene poprilično zahtjevne dionice danas uživo izvlači puno bolje nego ’80-ih godina. Koliko god to bizarno, možda i smiješno zvučalo, ali “Aces High” i “Flight Of Icarus” sinoć su u Zagrebu vokalno bolje izvedene nego u Long Beach Areni 1985. godine kad je snimljen antologijski “Live After Death” album. Pa vi sad vidite kad je to Maidene trebalo gledati.
Koncert je, prema nazivu turneje “Legacy Of The Beast”, donio presjek ostavštine Maidena. Set lista je, onako, na licu mjesta, zbilja zvučala fantastično. Međutim, kad turneju već najaviš s obećanjem materijala iz ’80-ih godina, uz nekoliko iznenađenja s kasnijih albuma, onda bi sasvim u redu bilo da taj materijal iz ’80-ih godina bude nešto više od dvaju uvjetno rečeno rariteta te probranih hitova koji su i ovako i onako standardi na Maidenovim koncertima. “Seventh Son” je bio zastupljen jednom jedinom pjesmom, a “Somewhere In Time” je ostao potpuno zaboravljen. Težište je ponajviše bilo na “Piece Of Mind” albumu s kojeg su odsvirana četiri komada, od kojih je “Flight Of Icarus” posljednji put izvođen davne ’86-e godine. Ova pjesma zbilja jest as iz rukava, ali kvragu, gdje su više u setlisti oni dragulji poput “Only The Good Die Young”, “Flash Of The Blade”, “Back In The Village” ili “Alexander The Great”, čije se premijerne izvedbe još uvijek (naivno) iščekuju? Uvrstiti po svoj prilici možda i najsvjetlije točke ’90-ih, i to iz perioda Blazea Bayleya, kao što su “Sign Of The Cross” i “The Clansman” bio je pun pogodak. Bili su to oni najsočniji trenuci koncerta, san snova za ljubitelje progresivnije strane Maidena. Međutim, ništa čudno da su se baš ova dva naslova našla na popisu pjesama.
Večer je u točno 19:30h otvorio američki metal akt Tremonti, predvođen Markom Tremontijem iz Creeda i Alter Bridgea. Tijekom pedeset minuta svirke momci su napravili presjek nevelike diskografije te su dostojno predstavili aktualni album “A Dying Machine”. Bila je to prije svega energična svirka pa bi se po naški reklo da su momci ‘ubili’. Njihova varijanta thrash hevijane s povremenim pjevnim pop melodijama naišla je na više nego solidan odjek kod domaće publike (moglo bi se reći da je već tada parter bio popunjen) pa bi od strane organizatora bio sasvim korektan potez ako bi ih ubrzo, dok su još vreli, uspjeli namamiti u neki zagrebački klupski prostor. Popratio ih je solidan zvuk. Onaj koji poznaje pjesme u dušu vjerojatno je čuo svaki ton, ali s moje s skromne tribine uglavnom se slušao jedan riff dviju ambiciozno nisko naštimanih gitara.
Maidenovom adrenalinskom otvaranju s esencijom heavy metala “Aces High” prethodio je legendarni govor Winstona Churchila, a govoru čuvena UFO-ova “Doctor, Doctor”. Na prve taktove ove pjesme već su i tribine bile na nogama. Bila je to čista koncertna antologija (uz konačno sasvim pristojan zvuk) koju je još jednom itekako vrijedilo doživjeti. Na stranu sa sjajnom scenografijom (nisko iznad šestorke levitirao je borbeni avion), izvedba od strane benda bila je prava bomba, a Dickinson je visoke tonove pogađao bolje nego ikad (trenutno mu jedino studijska snimka ove pjesme može konkurirati). Ekspresivnost izvedbe bila je na standardno visokom nivou. Bilo je to njegovo klasično ‘kazalište uma’ koje se nastavilo u naredna dva sata koncerta.
Iz pjesme u pjesmu suptilna teatralnost i osvježena scenografija uvjerljivo su upotpunjavale poprilično bogate glazbene izvedbe. Bio je to impresivan glazbeno-scenski doživljaj. No, ruku na srce, i s praznog stagea Maideni bi publici pružili izvanredan doživljaj.
Koncert je nakon “Aces High” nastavljen u antiratnom štihu, pa su tako maestralno izvedene “Where Eagles Dare” i “2 Minutes To Midnight”. Priča o otporu i slobodi uslijedila je s “The Clansman”, a najava pjesme bila je jedini prostor kojeg je Bruce imao na raspolaganju za razgovor s publikom. Priliku je iskoristio da pohvali dobru igru u nedavnom finalu i da istakne važnost borbe protiv ugnjetavanja (ne u kontekstu nogometa, dame i gospodo), nešto o čemu “The Clansman” zapravo i govori. Pjesma je naišla na nevjerojatno odobravanje od strane gotovo do zadnjeg mjesta popunjene Arene i zborsko pjevanje neodoljivog refrena ni ovdje nije posustalo.
“The Trooper” je donio, začudo, bolju Dickinsonovu izvedbu nego na prethodnim turnejama pa se nije stjecao dojam da se radi o hitu kojeg bi Bruce najradije izbacio iz setliste. Murrayeve te standardne nepotrebno duplicirane Smith/Gers solaže otvorile su prostor dvoipometarskom Eddieju da se ušeta na binu te da Dickinsonu posluži kao sparing partner u mačevanju. Uz klasično vijorenje britanske zastave, našla se tu i hrvatska, što je bilo dosta zgodno, premda je bježalo kontekstu pjesme.
Vokalno suptilno prearanžirana “Revelations” ukrotila je prethodni adrenalin i svojim smirenijim dijelovima iskazala svu ljepotu Maidenova izričaja. Progresivna i od stane publike itekako odobrena “For The Greater Good Of God” bila je jedna od najmoćnijih izvedbi večeri, unatoč tome što je Dickinson rado mikrofon prepuštao publici na dijelovima kad je trebalo uštedjeti nešto glasnica. Radi se o izrazito monumentalnoj pjesmi, pa ako još postoji netko tko uz ime ovog benda, onako, u jeku samodostatnog pametovanja, rado voli prikeljiti epitet ‘infantilan’, slobodno neka baci uho na ovu stvar, kao i na cijeli album kojemu pripada.
Ispustiti “The Wicker Man” iz liste ostavštine bila bi čista ludost obzirom da se radi o sigurno najvećem bendovom singlu 21. stoljeća, te općenito i jednom od najboljih koje su objavili. Jedanaestminutna “Sign Of The Cross” bila je dovoljna doza za raspametiti auditorij. Još jedna pjesma iz niza progresivnijih Maidena pokazala se kao glazbeni, pa i glazbeno-scenski vrhunac večeri. Dickinson ogrnut monaškom kapuljačom i s hipnotizirajućim svjetlećim križem u rukama doveo je teatralnost do svog usijanja. Naredna, briljantno izvedena “Flight Of Icarus” poslužila je kao definitivna točka na ‘i’. Ali, to nije bilo sve.
“Fear Of The Dark” i “The Number Of The Beast” ubacile su publiku u petu brzinu i koliko god netko bio kritičan prema klasicima koje Maideni vječito, poput krajnjih sivonja izvode, kako ostati ravnodušan na onakvu reakciju publike? Kako?
Za kraj regularnog dijela ostavljena je “Iron Maiden”, a bis je, po strogo utvđenom protokolu, bio rezerviran za “The Evil That Man Do”, “Hallowed Be Thy Name” i “Run To The Hills”. “Hallowed Be Thy Name” se istakla po izuzetno uvjerljivoj, teatralnoj i krajnje emotivnoj vokalnoj izvedbi, ali i pomalo izbrljanim solažama od kojih bi one Gersove osobno rado prepustio Adrianu Smithu. “Run To The Hills” vratila je onaj početni adrenalin i pokazala se kao najbolje zatvaranje Maidenovog koncerta ikada i dobro je što ju nisu izbacili s popisa.
Oprostili su se od razularene publike pomalo hladnjikavo. Dugo ih se dozivalo na drugi bis, tribine su grmile, ali protokol je valjda protokol, pa je krcatoj i uzavreloj Areni uz skorašnji spaljeni Monty Python, koji je krenuo dopirati iz razglasa, postalo jasno da je vrijeme za polazak i neodoljivo prepričavanje svih onih detalja, individualno uhvaćenih i doživljenih te za dugoročno pamćenje brižno pohranjenih.
Dame i gospodo, bili su to Maideni i bila je to njihova nenadmašiva publika.
