Iron Maiden + The Raven Age
Ako ih je eventualno i bilo, dvojbi o tome da Iron Maiden voli doći k nama, nakon još jednog splitskog koncerta trebale bi se u potpunosti otkloniti.
Iako, činjenica je da su zadnjih godina stalno na turnejama i da bi istraživači ‘dlaka u jajetu’ mogli bi reći da su ionako stalno ‘tu negdje’ pa usput skoknu i do nas pokupiti ‘koji kunu’. Tako nešto lako se pobije, s obzirom da je poznato kako kod naših najbližih susjeda zadnjih desetak godina sviraju ili jako rijetko ili nikako, a kod onih daljih, ‘etabliranih’ europskih velesila upravilu dolaze kad i k nama. Ili k nama kad i k njima.
Dakle, koncert u splitskoj Spaladium Areni bio je treći ‘hrvatski’ na zadnje četiri turneje, što će reći da su nas preskočili samo na “The Final Frontier Touru”, a na “Somewhere Back in Time”, “Maiden England World Tour” i aktualnom “The Book Of Souls World Touru” redovno su došli osluhnuti voli li ih se kod nas još uvijek jednakom intenzitetom.
I što se toga tiče, iz Hrvatske su još jednom mogli otići zadovoljni, jer su napunili Spaladium Arenu gotovo u potpunosti, a fanovi ponovno pokazali da im bezpogovorno vjeruju i da u njihov ljubav i odanost nimalo ne moraju sumnjati.
A kako zadnjih godina gotovo u pravilu ‘Maiden očevi’ za sobom ‘vuku’ bendove svojih podmladaka (Lauren Harris, Rise To Remain), tako je bilo i sada, pa je svojih pola sata dobio The Raven Age, bend u kojem solo gitaru svira Steveov sin George Harris. Očito, ono što bi kod nas bio teški nepozitam, u svijetu je, izgleda, normalna pojava, tumačena u smislu ‘tko će kome ako ne svoj svome’ – pomoći.
Sudeći po onome što je ova mlada rastrčana i raspoložena ekipa na čelu s Georgeom prikazala, teško da se može nadati ičemu boljem od sestre mu Lauren – skorom zaboravu ili ostanku u anonimnosti. Energična je to petorka, simpatije su pobrali odmah na početku dok je bubnjar Jai Patel prvi istrčao na stage s našom zastavom u rukama, ali njihov melodični heavy s natruhama groovea i metalcorea nije skoro pa ništa dojmljivo. Dodamo li tome dojam na momente disharmoničnog pomalo i, u odnosu na energičnu instrumentalnu kulisu, anemičnog vokala Michaela Burrougha, potencijal za neku svijetliju metalnu budućnost na poprilično je postakljenim nogama. Jest da se momak napjevao, natrčao i naskakako preko monitora, a i komunikacija mu je na zavidnoj razini, no da imaju neki izraženiji potencijal nije se moglo baš zamijetiti.
Osim stvari s preklanjskog EP-a “The Raven Age”, poput “Uprising”, “Eye Among The Blind”, “The Death March”, “Angel In Disgrace”, a “Promised Land”, “The Merciful One” i “Salem’s Fate” bi trebale biti dio nekog novog izdanja. Uglavnom, simpatičan bend, ne i puno više od toga, ali ne može se reći da nisu solidno odradili ulogu zagrijavanja za glavnog izvođača.
A oni su koju minutu prije 21 sat startali s tradidiocionalnim introm “Doctor Doctor” koji je izazvao tornado oduševljenja, a kada je Bruce polako ‘izranjao’ u dimu iznad seta bubnjeva u otvarajućoj pjesmi “If Eternity Should Fail” bilo je jasno da će i ovo biti još jedna nezaboravna večer za mnoge. Više od deset tisuća ljudi pogledalo je poprilično dobar koncert Iron Maidena koji je kombinirao rutinu, spontanost, ali ovoga puta, za razliku od Zagreba, i poprilično dozu emocija koju je ekipa sa stagea dobrim dijelom pokupila iz tradicionalno izvrsne hrvatske publike koja Iron Maiden svaki puta dočekuje kao da joj je zadnji. Ili pvi puta, tko će ga više znati.
Bend je, naime, izgledao puno raspoloženiji i prisniji nego prije tri godine, kao da nemaju iza sebe zavidan broj koncerata na ovoj turneji i ’tisuće kilometara u nogama’. O godinama nećemo, tek spomenuti da se, proporcionalno broju koliko ih ‘nose’, u svim segmentima koje zahtjeva njihov nastup jako dobro drže. Posebice Bruce koji se natrčao po svim dijelovima pozornice uređenoj novim kulisama prilagođenih aktualnom “The Book of Souls” albumu.
Dio scene su i dva manja platna sa strane s video projekcijama, a iza stagea se izmjenjuju velika platna s različitim bendovim motivima. Upravo je pozornica nešto na čemu se redovno radi i u čiji se scenografiju jako puno ulaže i još je nešto što Iron Maiden izdvaja i odvaja od ostalih izvođača. Tako to i mora biti jer upravo ona metaforički prikazuje scenske, mizanscenske i glazbene ‘zadatke’ dajući poseban pečat cjelovitoj predstavi što koncerti Iron Maidena i jesu. Kad se sve to spoji, s Iron Maiden se uvijek, pa tako i u Spaladium Areni, dobiva cjeloviti glazbeno-scenski, a slobodno možemo reći i umjetnički show. Jest da bi i ovoga puta koju mogli prigovoriti kvaliteti sounda, no on je generalno bio sasvim pristojan, a u svoj toj cjelovitosti predstave njegove su se inferiornosti ovoga puta (dosta) manje došle do izražaja.
“Speed of Light” dala je lijepi zamah u sve opipljivijem galopu koji je spajao oduševljenja publike i energičnost benda, a izvrsna “Children of The Damned” podsjetila na slavne dane Bruceovog dolaska u bend. Prije nje se i sam pjevač raspričao, pokazavši po tko zna koji puta koliko jednostavno i lako vlada publikom i koliko njegove eskapade, ma koliko god da bile duge, uvijek budu zanimljive i nailaze ne nepodijeljene simpatije publike, koja ga, opet se to vidjelo, naprosto obožava.
“Tears of A Clown” i “The Red and The Black” pokazale su da su fanovi iznimno dobro prihvatili novi album i dojam je da bend puno bolje zvuči i izgleda na turnejama na kojiam promovira nove materijale nego na ‘hommage’ putovanjima. U totalno ekstatično stanje uveo je “The Trooper” kojeg je Bruce tradicionalno otpjevao u mundirskoj uniformi mašući britanskom zastavom. I to (opet) otpjevao dosta loše, s očitim problemima u visokim tonalitetima za što se zna otprije i pretpostavka je da bi je najradije izbacio sa set-liste kada publika uz nju ne bi tako ‘ludovala.’
Vjerojatno najbolja izvedba bila je ona pjesme “Powerslave“, istinskog heavy metal epa koju je Bruce otpjevao s nekom horor-maskom na licu, a tijekog koje je na velikom platnu bio Eddie s motiviom novog albuma “The Book of Souls”, kao svojevrsna potvrda simbioza tih svaju albuma što smo i mi zamijetili. Već je taj, prvi dio od gotovo dvosatnog koncerta pokazao koliko je bend i svirački moćan, posebice u duplim, pa i trostrukim solodionicama u kojaim ima puno više pozitivne modificiranosti nego puke neinspirativne improvizacije.
Zabavna, onako neobavezna poskočica “Death Or Glory”, u kojoj je Bruce imao ‘monkey mask’ i nije baš najsretnije legla, no zato su “The Book of Souls” i posebice “Halloweed Be Thy Name“, koliko god da se Bruce, sa štrikom za vješanje oko vrata, i tu mučio s prijelazima na više tonove, još jednom kompletnu dvoranu digle na noge i svi su skupa ‘screamali’ za Dickinsona.
Na taj se sjajan niz nadovezao i “Fear of The Dark“, stvar koja mi nikada nije bila pretjerano draga, ali kad čovjek vidi kako je ljudi obožavaju, kako je puna dvorana pjeva kao najuvježbaniji zbor, jednostavno ne može ostati imun. Koliko god bio ‘cijepljen’ od pretjeranih izljeva emocija. ‘Grande finale’ bila je uobičajeno ‘razvučena’ stvar “Iron Maiden” tijekom koje je na stage izašao novi, Maya-Eddie i uz jedan kraći ‘bliski susret’ s Bruceom, otišao da bi se nešto kasnije vratio.
A bis koji je uslijedio bio je uistinu fantastičan, monumentalan, epski. Najprije “The Number of The Beast“, koja se puno bolje uklapa u (ovakav) finalni dio nego u ‘redovni’ set i u kojem smo vidjeli veliku maketu Eddia iza Nicka i crveni grudnjak na pozornici koji je nakon Bruceove glave završio na Janickovoj glavi, pa vratu gitare. Zatim raskošna “Blood Brothers” prije koje je Bruce podsjetio na loše stvari u današnjem svijetu, pozdravio publiku iz drugih zemalja čije je zastave zamijetio i pozvao da budemo kao braća, te za kraj suverena “Wasted Years“.
Kraj koji bi još jednom mogao biti početak, koliko god da se ne radi o nekom ekstra unikatnom, posebnom od posebnijeg nastupa ovih giganata. Početak iščekivanja povratka Iron Maidena u Hrvatsku, bez obzira što su mnogi poslije koncerta opet razmišljali kako je baš sada to bilo zadnji puta. Nema veze, isto smo govorili i slušali i 2008. i 2013. I prije. Povezanost između Iron Maidena i naše, uistinu posebne publike, toliko je jaka da je samo pitanje vremena u kojem će se dogoditi ono što je pri kraju rekao i sam Bruce Dickinson: “Doći ćemo opet“.
Set-lista:
1. Intro: Doctor Doctor (UFO)
2. If Eternity Should Fail
3. Speed of Light
4. Children of the Damned
5. Tears of a Clown
6. The Red and the Black
7. The Trooper
8. Powerslave
9. Death Or Glory
10. The Book of Souls
11. Hallowed Be Thy Name
12. Fear of The Dark
13. Iron Maiden
– bis –
14. The Number of the Beast
15. Blood Brothers
16. Wasted Years
(Outro) Always Look on the Bright Side of Life (Monty Python)
– Zahvaljujemo agenciji Svikoncerti.eu na prijevozu –
