Nakon prošlotjedna dva rasprodana koncerta u Milanu, i Beč je – baš kao i Zürich neposredno prije njega – bio jedan od gradova ovogodišnje turneje Red Hot Chili Peppersa u kojem je zbog ogromnog interesa naknadno dodan i drugi datum te su lokalni fanovi i svi oni koji su bili dovoljno brzi mogli uživati u dva uzastopna koncerta.
Prije nešto malo manje od četiri godine frendica i ja dijelile smo letke po gradu kako bi si zaradile za put u Bolognu, gdje sam prvi puta gledala Pepperse, i mislim da je do tog trenutka to bio koncert za koji sam potrošila najviše novaca ikad. Gledano iz današnje perspektive čini mi se da je tadašnja cijena od 30 eura bila sasvim pristojna – pa čak i relativno niska – s obzirom na status koji su Peppersi već onda uživali, njihovu tržišnu vrijednost, pa ako baš hoćete i činjenicu da je to vani uobičajena cijena čak i za klupske koncerte.
Danas su Peppersi sigurno jedan od najskupljih bendova na svijetu, cijene ulaznica su se udvostručile, a osim organizatora koji zasigurno trljaju ruke nad rasprodanim dvoranama, na ovakvim koncertima na svoje dolaze i preprodavači karata. Tako su i ispred bečke Stadthalle već od ranog poslijepodneva ordinirale dobro uhodane grupice preprodavača koji su nerijetko nabijali i cijenu dvostruko višu od one službene te pokojem gorljivom fanu uspjele uvaliti ulaznicu po suludih 120 eura.
Moram priznati da danas zbog Peppersa ne bih više dijelila letke, a kako sam u Zagrebu u zadnje četiri godine vidjela pregršt odličnih koncerata za puno manje novaca postala sam malo skeptična prema ovakvim megalomanskim koncertima koji su u pravilu preskupi, (pre)kratko traju i prebrzo se zaboravljaju. Stoga sam se odlasku u Beč više veselila zbog izleta kao takvog negoli što sam bila nabrijana na sam koncert.
U svoju obranu mogu reći i da sam zbog nedostatka vremena tek nedavno pošteno preslušala kompletni “Stadium Arcadium“, a i inače sam se s Peppersima nekako najviše ‘družila’ u doba “Californication” faze kada sam ostala oduševljena tim ‘ajmo reći laganim zaokretom u stilu i odmakom od funka koji nikad nije bio my cup of tea. 
Predgrupu istu kao i u Milanu – Mike Watt And The Missing Men – smo propustili zbog neplaniranih okolnosti kojima ne bih htjela zamarati čitatelje, a kasnije smo doznali da im se na jednoj stvari spontano pridružio i John Frusciante. Ako znate – a vjerujem da znate – album “Blood Sugar Sex Magik” posvećen je upravo Mike Wattu koji je Peppersima bio jedna od najvećih inspiracija.
Ušli smo u dvoranu taman kada je započinjao uvodni jamming, a dok smo se popeli do našeg dijela tribina na stage je doskakutao (upravo tako) i Anthony Kiedis, a intro prešao u “Can’t Stop“. Odmah na početku su ispucali i nekoliko novih hitova, a među “Dani California” i “Charlie” ugurale su se još “Otherside” te obrada The Ramonesa “Havana Affair“.
Ono što je od prvog trenutka upadalo u oči bila je fenomenalna rasvjeta koja je obuhvaćala ne samo stražnji zid pozornice već i dobar dio stropa i od pjesme do pjesme mijenjala se od plave i crvene preko narančaste i zelene. Sam stage bio je ogroman, s polukružnim, lagano uzdignutim bubnjarskim podijem za kojim je carevao Chad Smith, a na dva pokretna videozida pratili smo sve ono što zbog udaljenosti nismo vidjeli s tribina. Flea je, ako vas zanima, po običaju bio gol do pasa, a Anthony je imao do laktova navučene crne rukavice bez prstiju i preko njih crvene znojnice.
Pomalo neočekivano u set listu je uletjela “Throw Away Your Television” s “By The Way”, a odmah nakon nje i veliki hit s istoimenog albuma, “Blood Sugar Sex Magik“. Kao što sam već rekla, “Stadium Arcadium” i ja još uvijek se upoznajemo i možda baš zato što ga se još nisam zasitila mi je najdraži dio koncerta bila fenomenalna izvedba najnovijeg singla “Snow (Hey Oh)” koja ima idealan refren za zborno pjevanje.
Poslije ovog ubrzanja John Frusciante je malo usporio tempo odradivši jednu stvar solo (“How Can I Tell You” Cat Stevensa) dok je Anthony sjedio na monitorima i odmarao se.
Zatim su uslijedile još dvije nove stvari, “Tell Me Baby” i “Stadium Arcadium“. Bila sam vrlo zadovoljna činjenicom da od koncerta do koncerta mijenjaju set listu i tu i tamo ubace neko iznenađenje i izvuku iz naftalina neku prastaru stvar kao što je ovdje bio slučaj s “Nevermind” s albuma “Freaky Styley”.
Osim toga, pokazali su i da vole improvizacije i iako na set listi nije bila navedena mogla bih se zakleti da su na početak “Right On Time” ubacili i uvodne riffove “London Calling“. Šteta što je nisu odsvirali cijelu, mislim da bi to tek bio pun pogodak.
I sad mala anegdota koja nam se dogodila – naime, imali smo sjedeća mjesta na tribinama no kako smo ušli u zadnji čas nije nam padalo napamet gurati se među ljude i tražiti baš ta mjesta te smo ostali na stepenicama odn. prolazu između tribina. Nismo zakrčili prolaz niti smo ikome smetali, no nakon otprilike sat vremena pred nama se pojavilo čak troje redara, vidno uzrujanih što boravimo na stepenicama i nakon podužeg objašnjavanja s njima, morali smo izaći te su nas ponovo uveli na isti ulaz na koji smo i ušli, doveli nas do istog dijela tribine gdje smo cijelo vrijeme i bili (?!) te nas dopratili do našeg reda i naših sjedala, osvjetljavajući nam pritom put džepnom baterijom!
Zaista mi nisu jasni ti Austrijanci, no kako su zaprijetili da će nas udaljiti iz dvorane ako ne ostanemo na svojim mjestima, morali smo se primiriti i ostatak koncerta proveli kao u kinu, okruženi gomilom fine bečke publike koja je izgledala kao da će nas tužiti redarima ukoliko samo i pokušamo ustati.
U cijeloj toj gužvi promakla mi je “C’mon Girl“, a onda su Flea i Frusciante ukrstili bas i gitaru i odradili ovaj puta malo duži jam kao uvod u “Californication“. “Ma nema šanse da na ovo sjedim” rekao je frend spominjući usput još rodbinu austrijskih redara i nešto što nije pristojno napisati te je hrabro ustao riskirajući gnjev fine bečke publike. Po završetku “Californication” Flea se obratio publici, zahvalio za dolazak i najavio ujedno i zadnju stvar regularnog dijela “By The Way“.
Na bis se prvi vratio Chad Smith i ‘natjerao’ publiku da radi valove, a poslije je ugurao ručnik u hlače i zatim ga bacio u prve redove. Dok je odrađivao svoj bubnjarski solo krenulo je nagađanje hoće li sad uslijediti “Under The Bridge” ili pak “I Could Have Lied”, budući da se znalo da ove dvije stvari mijenjaju na bisu. Ja sam valjda jedina navijala za “I Could Have Lied”, no ipak je bila ova prva, a opet su neočekivano odsvirali još “Sir Psycho Sexy” te ultra kratku “They’re Red Hot” koje bih obje bez problema mijenjala za jedan milanski “Scar Tissue”.
Kada se sve skupa zbroji, dobili smo nepuna dva sata svirke, spektakularan light show, puno improvizacija i tehnički možda ne i savršeno odsviran koncert, ali to su Peppersi i njihov show. Koncert koji meni sigurno neće ući u rang najboljih, ali moram priznati da je malo bendova tog kalibra koji se već godinama održavaju u tako dobroj formi i koji i na trećem uzastopnom albumu isporučuju vrhunske stvari, a i brojke govore same za sebe.
Jesu li Peppersi trenutno najveći rock bend na svijetu? Ne znam, prosudite sami pa mi javite što mislite.
foto: b.s.
