Hans Zimmer Live @ Arena Stožice Ljubljana.
Disclaimer: uglavnom nastojim izbjeći slatkorječivost pri pisanju izvještaja – nisam taj tip osobe, takve riječi mi uglavnom djeluju kao isprazne parole. Ipak, kolikogod sam pokušala suspregnuti poriv za takvim izražavanjem, bojim se da mi je to u ovom reportu ipak ‚uteklo‘. Dogode se neki koncerti u životu koji te toliko ganu da velike epitete jednostavno ne možeš zadržati za sebe. Ovo je jedan od takvih koncerata.
Nakon svjetske turneje koja je privukla više od milijun obožavatelja u arene, stadione i pozornice na otvorenim prostorima, skladatelj nagrađivan Oscarom, Grammyjem i Zlatnim globusom vratio se na pozornicu s novom velikom europskom turnejom nastupom u ljubljanskoj areni Stožice. Riječ je, naravno, o 64-godišnjem Hansu Zimmeru. Zašto se Hans Zimmer smatra jednim od najvećih filmskih skladatelja svih vremena, čula sam sinoć – zajedno s više od 8 tisuća ljudi – na gotovo trosatnom spektaklu.
S obzirom na to da sam uranila dobrih sat vremena ranije (što će šokirati svakoga tko je malo bolje upoznat s mojim dolascima na koncert 2 minute prije početka), to vrijeme sam iskoristila promatrajući scenski postav, uključujući veliko platno na kojem je već pridošla publika prikazana u plavo žutim bojama u znaku i podrške zemlji u kojoj se događaju ratni zločini. Poslije će Hans naglasiti kako je njegov orkestar na pozornici upravo ukrajinski, što će biti dočekano toplim pljeskom od strane publike.
No, vratimo se samom početku koncerta. Okupljenom se mnoštvu u naletu oduševljenja na slovenskom jeziku obratila ni manje ni više nego Slovenka – Aleksandra Šuklar je udaraljkašica u orkestru, koju je maestro predstavio i potom joj uručio mikrofon. “Dobra večer, sretni smo što smo prvi put u Sloveniji, nadam se da ćete uživati i dobro se zabaviti”, obratila se Šuklar publici jednostavnim pozdravom.
“Prije 885 dana htjeli smo ići na ovu turneju, ali nam je pandemija. Nedostaje nam mnogo članova, još su bolesni. Međutim, bilo nam je važno krenuti s turnejom da se svi ujedinimo i vratimo na pozornicu. Hvala vam svima što ste skupili hrabrost i došli. Također bih naglasio da je dio našeg orkestra je iz Ukrajine, iz Odese. Tek deset njih je danas uspjelo biti s nama dok im je domovina u ruševinama. Suprotstavimo li umjetnost i glazbu užasima rata, ljudi će možda biti jači, više ujedinjeni. Počet ću koncert sa zaključkom da smo mi tu kako bismo vam ipak izmamili osmijeh na lice i učinili vas sretnima”, rekao je Zimmer u uvodnom govoru.
Da pred sobom imamo vrhunski orkestar bilo je jasno već na prvim taktovima pjesme „House Atreides“ iz remakea filma “Dune”. Mala digresija: bio je zanimljiv trenutak tijekom koncerta u kojem se Zimmer osvrnuo “na onaj neki party u L.A.-u gdje se on i ostatak glazbenika s kojima nastupa samo želio dobro provesti, ali su se neki čudni ljudi potukli“, referirajući se blago posprdno, naravno, na jedan od najguglanijih pojmova u posljednja dva tjedna – sukob između Willa Smitha i Chrisa Rocka na dodjelama Oscara. Ono što je zasjenilo taj preuveličani trenutak svakako je činjenica da je Hans na “tom partyju” zaradio svoj drugi zlatni kipić u karijeri – upravo za glazbu za film “Dune”. Na impresivnim projekcijama na izduženom platnu iznad pozornice mogli smo gledati lica ukrajinskih vojnika i prizore ratnih strahota, što je svakako bila lijepa gesta u kontekstu aktualnih, stravičnih zbivanja u Ukrajini.
Uslijedile su izvedbe glazbe iz filmova “Inception”, “Wonder Woman”, “Superman: Man Of Steel” i “Gladijator”. Prvi dio koncerta završio je u velikom stilu medleyem glazbe iz filma “Pirates of the Caribbean” u kojem je zasjala nevjerojatna Tina Guo, američka violončelistica kineskog podrijetla, koja je na pozornici izgledala nestvarno, gotovo kao da u tom trenutku proživljava radnju filma. Ako je uopće moguće u jednom trenutku reagirati na dva sasvim suprotna načina – prepustiti se kaosu emocija i istovremeno zadržati kontrolu – ona je jedina osoba na svijetu kojoj je to uspjelo. Ovo je možda prikladno vrijeme da objasnim kako većina ljudi koje smo gledali sinoć na pozornici zaista pripada skupini vrhunskih glazbenika, pa se mnogi od njih uvrštavaju u barem top 10 najboljih instrumentalista/vokalista na svijetu. Među njima su nevjerojatni gitaristi Guthrie Govan i Nile Marr (sin Johnnyja Marra iz The Smithsa), flautist Pedro Eustache, vokalistica Loire Cutler, vokal Lebohang ‘Lebo M’ Morake, vokalistica Refilwe Morake, violinistica Leah Zeger, violinistica Molly Rogers… Ovo su prvoklasni profesionalci za koje me prsti svrbe da svakome od njih posvetim barem jednu stranicu izvještaja – kojem u tom slučaju ne bi bilo kraja.
Drugi dio koncerta započeo je glazbom iz animiranog filma “Rango”, a nastavio se s pjesmama iz filmova “Sherlock Holmes” i “Last Samurai”. Posebno je bilo zanimljivo kako su savršeno spojili besprijekornu izvedbu vrhunski uigrane ekipe s vizualnom prezentacijom, animiranim filmskim dijelovima i svjetlosnom predstavom koja se može staviti bok uz bok najboljim koncertnim produkcijama koje čovjek može zamisliti.
U sljedećem trenutku kreće medley zlokobne glazbe – riječ je naravno o soundtracku za “The Dark Night”, što je bio možda najpsihodeličniji moment koncerta – još se ježim na pomisao na bas koji je protresao cijelu dvoranu. Uslijedila je glazba iz filma „X-Men: Dark Phoenix“, a potom i soundtrack relativno novih filmskih djela kao što su “Dunkirk”, “Dune” i “Interstellar”. Jedan od trenutaka koji je djelovao sasvim nestvarno sigurno je onaj kada se na pozornici pojavio Lebo M, originalni vokal snimljen na soundtracku animiranog filma “Lion King” – bio je to moment koji me vratio u djetinjstvo, koji me vratio u fotelju pred prvo gledanje valjda najpopularnijeg animiranog filma na svijetu. Lebo M je tako stao pred mikrofon i viknuo poznati početak pjesme “Circle of Life” nakon čega je krenuo završni dio koncerta koji nije mogao biti veličanstveniji.
“Hoćete još koju pjesmu? Za Ukrajinu, za vas…”, upitao je Zimmer prije bisa, kada su uz sjajne projekcije izveli Bondov medley iz nedavnog filma “No Time to Die” i zaključili s dirljivom ljubavnom pjesmom “Time” iz filma “Inception”, inače posvećenoj Zimmerovoj supruzi.
View this post on Instagram
Toliko se toga još može napisati o ovom koncertu – počevši od Hansovih anegdota, osobnih priča članova njegovog zvjezdanog tima (primjerice: Govanov put od profesora engleskog jezika do rada u McDonaldsu do možda najboljeg gitarista na svijetu), pa sve do malog milijuna trenutaka kojima činim toliku nepravdu što ih ne mogu zbiti u jedan članak prosječne dužine – da ovdje ne stanem, sada biste čitali histeričan seminarski rad od barem 20 stranica. Stoga ću se ovdje zaustaviti i prikladno završiti tekst jednostavnom, a upečatljivom Zimmerovom izjavom. Nastojeći u nekoliko navrata pravilno prevaliti riječ ‘Ljubljana’ preko jezika, Hans je zaključio da, u prilikama kada ne komuniciraš materinjim jezikom, uvijek postoji prostor za nejasnoće i nesporazume. Postoji samo jedan jezik na svijetu koji je svima jasan, a to je – jezik glazbe. Sudeći po publici koja je suspregnutog daha gutala svaku sekundu ovog majstorskog koncerta – ovo je živa istina.
