Kada sam prije tri mjeseca kupila svoju prvu ulaznicu za svoj prvi koncert Brucea Springsteena, nije mi se činilo da ću ja zaista na taj koncert i otići. Kada sam jučer napokon krenula put Udina, odnosno malog mjesta 30-ak kilometara udaljenog od Udina, gdje se taj koncert i održavao, još uvijek mi se to nije činilo.
Za Springsteena sam oduvijek tvrdila da je to jedan od onih izvođača čiji mi je kocert vidjeti u živo jedan od životnih ciljeva. E pa eto, izgleda da sam i to odradila… A odradio ga je i on, toliko dobro da je pitanje da li će ga u mojim očima ijedan izvođač ikada više uspjeti nadmašiti.
Na samo mjesto održavanja koncerta stigli smo dovoljno rano da podlegnemo talijanskim organizacijskim sposobnostima i ostatak dana provedemo u iluziji da ćemo koncert gledati iz prvih redova, samo nekoliko metara udaljeni od impresivnog stagea “Seeger Sessions” turneje.
Moram priznati da nisam imala pojma da će koncert biti na otvorenome pa sam se cijelim putem pitala kako će to sve skupa završiti, budući da nas je većim dijelom puta do Italije pratila kiša, a nebo je izgledalo sumnjivo i tijekom onog što se činilo kao beskrajan broj sati do početka koncerta.
Ali čim sam ugledala ambijent Vile Manin u kojem se koncert održavao, bilo mi je jasno da kiša u ovoj priči uopće neće biti ni najmanje bitna. A mjesto održavanja je, inače, bio vrt predivne talijanske vile iz 17. stoljeća, kojem su, na kraju ipak, zvjezdano nebo i mjesečina dodali onaj završni touch za savršeni ambijent.
Bitno je spomenuti i to da su Talijani jedan čudno pristojan narod i da je njima pojam naguravanja gotovo nepoznat, pa kada jednom zauzmete svoju poziciju pametnije je da se više ne mičete, ako ne želite na sebe navući gnjev domaćina. (Probijanjem kroz gomilu sam zaključila da je na koncertu bilo možda čak i više Hrvata nego Talijana, jer bi me svako malo netko upozorio da pazim na pivu!)
Strateški pozicionirani bili smo spremni da koncert, nakon dugotrajnog iščekivanja, napokon i počne. A počeo je začudo na vrijeme – u 21:15, kako je to na ulaznicama lijepo i pisalo. Taman kada smo zaključili da ne bi bilo dobro da koncert otvori s “Oh, Marry Don’t You Weep“, jer je to više pjesma za vrhunac koncerta, The Boss kao da nas je čuo i svoj nastup u Udinama otvorio upravo s tom stvari s posljednjeg “We Shall Overcome – The Seeger Sessions” albuma. Mislim da mi je tada odmah postalo jasno da ovaj koncert neće imati vrhunca, jednostavno zato što će čitav Springsteenov nastup biti jedan veliki vrhunac, kako te večeri, tako i cijele moje karijere hodočašćenja po razno raznim koncertnim zbivanjima.
“John Henry” i “Old Dan Tucker” savršeno su se nastavili na započeti ritam, dok je sljedeća “Johnny 99” ipak predstavljala iznenađenje u odabiru pjesama. Iako sam već unaprijed znala kako izgleda Springsteenova set lista na ovoj turneji, ipak su neke pjesme uspjele postići efekt iznenađenja kod mene, kao na primjer “The River” koja je odsvirana i otpjevama u “Seeger Sessions” aranžmanu i sasvim se dobro uklopila u cijelu ovu priču.
Većina odsviranih pjesama ipak je bila s posljednjeg albuma, zbog kojeg su Bruce i osamnaesteročlana postava pratećeg benda i došli u Europu, a upravo je tih osamnaest glazbenika ono zbog čega se ovaj koncert nije smjelo propustiti. Na svojoj prethodnoj europskoj turneji ovoga proljeća, Springsteen je poveo sa sobom samo polovicu te postave, no ovoga nam je puta ipak odlučio dovesti ‘the whole package’.
Nevjerojatan sound tijekom cijelog koncerta najviše je do izražaja došao na uvodnom djelu “My Oklahoma Home“, kada je Bossov vokal odjeknuo unutar zidina spomenutog ambijenta, a pratnju mu je radila jedino vlastita gitara. “Pay Me My Money Down” i “Open All Night” je publika jednoglasno otpjevala, na čemu se Springsteen zahvalio na svome ‘broken Italian’, na kojem je uspio užicati i poznatu talijansku grappu, koju je zatim nesebično podijelio sa svima na stageu.
To mu je, izgleda, dalo dodatne nevjerojatne energije, zbog čega je koncert prešao iz odličnog u impresivan, a iako sam već rekla da nekog vrhunca nije bilo, ipak moram spomenuti izvedbe “My City Of Ruins” i “If I Should Fall Behind“, otpjevanu zajedničkim snagama bračnog para Springsteen-Scialfa.
Sam bis moram priznati da nisam ni primjetila, jer mi se čitav koncert činio kao jedan veliki bis, a gotovo 2,5 sata koliko je sve trajalo prošla su tako da nisam ni stigla zažaliti što nije odsvirao neke starije pjesme koje bi se našla na podužoj set-listi Springsteenovih pjesama da se mene konzultiralo oko njihovog izbora.
Naravno da je sve prekratko trajalo. I naravno da ga se isplatilo čekati. Podrazumijeva se i to da će za mene ovo ostati najbolji odgledan koncert sve do slijedećeg Springsteenovog koncerta, kojem se nadam jednom opet nazočiti.
I samo još nešto – mislim da je The Boss zapravo sasvim kriv nadimak. The Voice ili The Butt bi bili puno prikladniji.
Set lista:
O Mary Don’t You Weep
John Henry
Old Dan Tucker
Johnny 99
Eyes On The Prize
Jesse James
Erie Canal
My Oklahoma Home
If I Should Fall Behind
Growin’ Up
Mrs. Mcgrath
How Can A Poor Man Stand Such Times And Live?
Jacob’s Ladder
The River
Open All Night
Pay Me My Money Down
My City Of Ruins
You Can Look (But You Better Not Touch)
When The Saints Go Marching In
This Little Light Of Mine
American Land
