Nakon brojnih odgoda i otkazivanja, zagrebački koncert irskih post rock velikana God Is an Astronaut konačno je dobio svoje mjesto i vrijeme – Močvara, 24. rujna, točnije nedjelja navečer. Ljeto je gotovo, vrijeme je za ‘sad autumn post rock’: stoga su svi ljubitelji post rock žanra sinoć uronili u dobro poznat mračan prostor Močvare. Koncert projekta koji broji već više od 20 godina (what’s my age again?!) koji je najavljen kao presjek karijere bogate raznim uspješnicama bio je, dakako, rasprodan.
Rado viđeni gosti u ovim krajevima u Zagreb su došli povodom odgođene obljetničke turneje albuma iz 2005., “All Is Violent, All Is Bright”, njihovog drugog studijskog albuma kojim su zarobili maštu svekolike mladeži i stekli kultno poklonstvo, zbog čega je dobar dio sinoćnje setliste stigao upravo bio posvećen ovoj soničnoj fotografiji (ovaj izraz članovi benda koriste kao sinonim za album; sonična fotografija odražava životno razdoblje u kojem su se nalazili tijekom rada na izdanju). Osim toga, GIAA predstavili su zagrebačkoj publici i pjesme s “Ghost Tapes #10”, pandemijskog albuma koji je morao malo pričekati na povratak na klupske i festivalske pozornice.
Bilo je očigledno od samog početka koncerta da je zagrebačka publika željno iščekivala još jedno post rock uranjanje u mračan film braće Kinsell i Hanneyja – kupljena je ona od davnih dana, puno prije od početka nove epizode u kojoj je trio pred nama istraživao granice introspektivne, emotivne glazbe nošene gitarama. Eterična ”Fragile” (koja je odmah utihnula publiku), “All Is Violent, All Is Bright” i “Suicide Star” samo su neke od pjesama s kultnog drugog albuma kojima su GIAA postepeno i vrlo vješto gradili uvrnutu i tamnu soničnu sliku usred bjesomučnih svjetala. Iako mnoge pjesme započinju vrlo umirujućim, tajanstvenim zvukom, većina ih završava bombastičnom, savršeno pretjeranom kakofonijom. “Suicide by Star” je možda najbolji primjer – pjesma vrlo polako razvija, a zatim i održava intenzivno ‘urlanje’ bubnjeva, koji, odsvirani sa znatno većom dozom agresije uživo nego na studijskoj verziji, krajem pjesme doživljavaju pravu eksploziju, baš kao i opčinjena publika.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Napredak koji su God Is an Astronaut doživjeli od “All is Violent, All Is Bright” iz 2005. do “Ghost Tapes” iz 2021. očit je i monumentalan; izvođenje materijala s posljednjeg izdanja, kao što su “Spectres” i “Burial”, pjesme vrlo dirljivih vrhunaca ili “Fade”, kulminacija dvaju prethodnih pjesama koja rezultira erupcijom buke, pokazuje koliko je bend učvrstio ton i ‘ispeglao’ zvuk. Zaista, krešendo tijekom čitavog sinoćnjeg seta nije mogao ne izazvati strahopoštovanje kod slušatelja.
Post rockera danas ima koliko želite, većih imena, demo bendova, onih ispoliranog zvuka, ali i onih s grubljim melodijama – po čemu se iz mase toliko izdvaja God Is an Astronaut? Po sinoćnoj kolektivnoj reakciji fanova, rekla bih da odgovor leži u tome što naše astronaute nije strah uroniti u beskrajan, nepoznat svemir i u njemu probati pronaći zvučnu kulisu za nama vrlo poznate probleme i životne bitke. Light show, krešendo, buka, kakofonija – sve su ovo elementi kojim nas GIAA iznova uvlače u svemir u kojem je sve nasilno, ali i sjajno.
