Čitajući KSET-ove najave koncerata za ovaj mjesec za oko mi je slučajno zapeo bend po imenu Ghetto Ways. Skrušeno priznajem da nisam do sada čula za njih, no informacije koje sam na brzinu pokupila na netu govorile su mi da bi mi se koncert mogao svidjeti te odlučih riskirati i uputiti se na neviđeno put KSET-a.
Za talijansku predgrupu Suburban Base također nikada nisam čula, ali se u njihovom slučaju nisam unaprijed informirala o tome što sviraju. Što je bila pogreška, jer dok sam ja očekivala neku garažu oni su zvučali (i izgledali) kao fan klub benda System Of A Down. Da je neki drugi profil publike bio u pitanju vjerojatno bi dobili i veću podršku, no iskreno, nakon onakvog nastupa Ghetto Ways sumnjam da se njih itko više sjećao.
Ono što sam saznala o Ghetto Ways prije koncerta bilo je da su iz Brooklyna NYC, da imaju zgodnu tetu koja pjeva i svira gitaru, da ih uspoređuju sa Oblivians, Dirtbombs i Gories i da mi se svidjela pjesma “Boys Dollars Bars” koju sam preslušala na inače mrskom mi Myspaceu.
Kroz razgovor s ekipom u KSET-u skužila sam da ni oni ne znaju puno više i da su mahom svratili zbog zgodne tete pa sam zadovoljno trljala ruke jer nisam ispala seljo.
Žene u bendovima oduvijek su mi bile veliki plus, a priznat ćete da ni vama nije mrsko gledati zgodnog komada na stageu koji još uz to rastura svoj instrument, u ovom slučaju gitaru. Ispostavilo se da je Jenna Young u stvarnosti malo starija nego što sam mislila, što ju pak nije spriječilo da se utegne u uske traperice i neke lude rockerske čizmice (ne smijem priznati da su mi bile slatke jer mi se sve nekako čini da su od oderanog pitona) u kombinaciji s crveno nalakiranim noktima i tetovažom na desnom ramenu. Ono što definitivno nisam znala jest da žena može puno popiti, ali nakon što je u sat vremena svirke izbacila iz sebe kojih 5 litara znoja bilo mi je jasno gdje se apsorbira sav taj alkohol.
Iako pamtim koncerte u KSET-u na kojima sam ja umirala od vrućine, nikada u životu još nisam vidjela da je netko ovako mokar poslije svirke kao što je to bila Jenna. Odjeća joj je bila kao natopljena vodom, znoj je curio s nje u potocima, a kosu je komotno mogla cijediti kao da je upravo izašla ispod tuša.
Smočila mi je cijeli cover CD-a dok mi se potpisivala na što bih u normalnim okolnostima popizdila, ali kako joj zamjeriti kad čuješ kako govori da im je tako svaku večer i kad vidiš da joj se nimalo ne žuri presvući se, već stoji kraj šanka i druži se s ljudima (heh, a ja pizdim kad me netko zalije, štajaznam, običnom vodom po rukavu, nikad neću biti cool kao Jenna).
Jennini kolege, Harry Warrwick III koji svira bubnjeve i izmjenjuje se s Jennom na vokalu i koji se nakon što je sišao sa stagea u maniri češkog turista bos prešetavao KSET-om, i basist Shane Konen, koji nije bio bos ali je na nogama imao najružniji model Vansica ikad (one koje izgledaju kao šahovnica), nisu bili tako dojmljivi kao Jenna, no cijeli bend zaslužuje ogroman rispket jer su stvarno odsvirali odličan koncert u kojem se ni u jednom trenutku nije štedjelo na glasnicama, palicama, trzalicama, osmjesima, znoju i alkoholu.
Nemam pojma koje su pjesme svirali, prepoznala jesam gorespomenutu “Boys Dollars Bars“, ali tek danas dok doma vrtim njihov odličan zadnji album “Solid Brown” postajem svjesna kakvih sve bisera na njemu ima (primjerice “Beat Me Down“), a vjerujem da su ih sve odsvirali sinoć.
Zahuktala sezona koncerata u Zagrebu očito je učinila ispraznila novčanike pa odaziv publike baš i nije bio velik, ali imam osjećaj da bi negdje vani dali dupe da za 3 eura mogu gledati ovakav bend. I još uvijek se grizem što nisam otišla danas u Graz…
