Exit 2014; Dobar večer Novosađani i ostali…

… rekao je ispravno na početku nastupa u subotu Darko Rundek na tvrđavi Petrovaradin, ispred nekih 4-5 tisuće ljudi na Fusion pozornici. Prilično veliki broj za relativno komornu i ozbiljno zahtjevnu svirku odličnog Rundek Cargo Tria. No, Rundek je veliko ime i ima što ponuditi, a ljudi to žele čuti, pogotovo na ovako jakoj smotri raznih žanrova.

A i Novosađani imaju što za ponuditi, pa je Exit njihova vizit-karta za globalni svijet i prepoznatljiv brend kojim su prestigli mnoge. Zasluženo. Bilo je još hrvatskih izvođača na Exitu (Pips Chips & Videoclips, Cubismo, Ida Prester s novim projektom Frau Casio, Punčke, Miki Solus, Gužva u 16-ercu, 2Cellos). A bilo je i još ljudi pored ovih par tisuća koji su gledali Rundeka, a bogme i još imena koje je trebalo vidjeti. Zapravo nije bilo ni bitno odakle je tko stigao, osim što reklama nastupa na Exitu donosi koristi, jer su upravo žanrovska rastresitost i ‘muvanje’ – glazbeno i fizičko po Petrovaradinu – osnovna značajka Exita. Pored hrpe zanimljivih glazbenika koje ne možete ni stići poloviti, a niti ne treba.

Palo mi je u jednom trenutku na pamet da vjerojatno barem 50% publike, ako ne i više, koja gušta hodajući i družeći se po Petrovaradinu niti ne vidi barem 50% programa. Jer je nemoguće sve stići, ali ono što uspiješ moglo bi biti vrlo važno. A i to govori nešto; Exit je postao festival na kojem se ljudi druže, a glazba je samo izgovor, čak i kad je zaista dobra. Pa tako ‘štand’ s karaokama ima više publike nego neki domaći koncerti, a neki DJ set u jarku kraj zida tvrđave sakupi više ljudi nego što bi promatrač očekivao, kad su na glavnoj pozornici, recimo, Damon Albarn, Pet Shop Boys, Rudimental, Skrillex, Gloria Gaynor ili Suede.

Bilo ih je još među otprilike 400 izvođača koji su nastupili na ovogodišnjem Exitu. Osobno mi je ključan bio nastup Damona Albarna u subotu, koji je u paru sa Suede završne, iduće večeri, bio reprezentativan izlog najznačajnijeg od britpopa i ‘specijalitet’ ovogodišnjeg Exita.Gledao sam Suede lani u Londonu – o čemu sam ekskluzivno pisao i na Muzika.hr – pa nešto kasnije i u Beču, ali Albarna ‘samostalno’ još nisam vidio. Niti kiša koja je počinjala i prestajala u raznim količinama i terminima drugog i četvrtog dana Exita nije uspjela pokvariti raspoloženje publike (barem su mi tako svjedoci rekli), dok je treći dan, subota, protekao idealno suh. Suh samo što se tiče padalina, jer je program bio obilan. Damon Albarn na glavnoj pozornici iza ponoći – kad su počinjali nastupi headlinera – pokazao je kako se drže najbolji protagonisti britpopa, ne samo zadnje generacije.

Želio sam Albarna čuti bez Blura – gledao sam ih ‘oriđiđi’ u New Yorku 1995., na dvoboju kad su na prvim američkim turnejama u istom tjednu svirali Blur i Oasis – i bez Gorillaz. Nakon povratka s Blur Albarn je opet mega zvijezda, ali je svjestan da ga sviranje s vlastitim bendom i solo albumi čine svježim. Zar smo dotle došli da su i Blur postali dijelom nostalgije? Jesmo, ali to Albarna ne treba brinuti.S odličnim pratećim bendom u kojem gitarist izgleda kao Johnny Thunders, Izzy Stradlin ili Keith Richards, a basist u elegantnom ljubičastom odijelu i pod šeširom kao maestro funka nalik Keziah Jonesu, jedino je Albarn izgledao kao da je slučajno svratio na pivo. U blijedim trapericama, nebitnoj crnoj majici i jednostavnoj kožnoj jakni ostavio je bolji dojam nego svi stilizirani šminkeri britpopa po videospotovima zajedno.

U devedeset minuta programa, između početka s “Lonely Press Play” i kraja s “Heavy Seas of Love”, Albarn je s četveročlanim bendom (ritam sekcija, klavijaturist i gitarist), te pratećim pjevačkim gospel zborom, vrludao između materijala sa samostalnih albuma, pjesama Blura (“Out Of Time”, “All Your Life”, “Strange News From Another Star”), materijala Gorillaz (“Tomorrow Comes Today”, “Slow Country, Kids With Guns”, “El Manana”, neizbježna “Clint Eastwood”, “Don’t Get Lost In Heaven”), pa čak i The Good, the Bad & the Queen (“Three Changes”, “Kingdom of Doom”), svirao gitaru i klavir i tipičnim ‘who cares’ ili ‘WTF’ stavom, koji u takvom nepatvorenom obliku posjeduju još samo Ian Brown ili Shaun Ryder – pokazao kako se radi zanimljiva glazba i 20 godina nakon početka s Blur.

Davno sam napisao da je Albarn zapravo David, ili Bowie ili Byrne, zadnjih dekada. Nisu mi se svidjeli The Good the Bad & The Queen, ali sve ostalo što je potpisao, od spomenutih Blur i Gorillaz, do Mali Music (pogotovo to), ili gostovanja kod Massive Attack, bilo je primjer ‘bijelog dečka’ koji se zaputio drugačijim putovima. Kad sam radio intervju s Mickom Jonesom iz The Clash više mi je pričao o Albarnu nego o The Clash, jer Damon Albarn je punokrvni nastavljač najsvjetlije tradicije britanskog rocka.

Educirana publika Exita shvatila je njegov nastup iz prve, kao i rebelijanske poruke iz Albarnovih pjesama ‘druge genracije’, a tko i ne bi pored svirke u kojoj se čini kao da gledate petog Beatlea ili mladog Briana Wilsona? Upravo je tako dobar Damon Albarn, glazbeno sofisticiran, a mangupski žilav istovremeno, dovoljno loose, a itekako koncentriran da na pozornici sve štima fizički, a metafizički posjeduje ono dodatno ubrzanje koje razlikuje namještene zvijezde od ozbiljnih igrača koji nisu zaboravili korijene. Pa još imaju i ozbiljnu dozu talenta i izvrsnih pjesama, te odličan bend iza sebe.

Nakon njega bilo mi je dosadno gledati Skrillexa u deluxe programu s par tona opreme, odličnim razglasom ‘vrištanjem’ reflektora, te skakanjem na bini koje ga čini najboljim klaunom Exita, na čijem je nastupu na glavnoj pozornici nakon Albarna bilo još više ljudi i neopisiva gužva u publici. Definitivno velika zvijezda, Skrilex je – zvali ga dubstep, The Prodigy na stereoidima ili jednostavno dosadnim DJ-om i elektronskom varijantom turbofiolka – iz neke druge priče koja samo potvrđuje da su festivali mana s neba jednog trenutka, a prokletstvo drugog.

Ali jako dobro prokletstvo u kojem, barem na Exitu, u svakom trenutku možete pronaći još tri, ako ne i više zanimljiva programa. A ako ih i ne nađete, ili ne želite naći, bit će vam gala muvati se među ljudima koji s neopisivom energijom konzumiraju ponuđeno kao da će sutra biti smak svijeta. Baš zbog toga Exit nudi ‘dramu’ od doljnjih ulica do gornje Vip lože Petrovaradina, dramu koji drugi festivali samo pokušavaju dostići…