Ovo je bio moj prvi posjet Novom Sadu i ovom sada već ustoličenom festivalu za kojeg je konstantno sve veći i veći interes širom Europe. Da je to istina uvjerio sam se i sam, potpuno, toliko ljudi gladnih odlične festivalske atmosfere u jednom gradu, na jednom mjestu, zaista ostavlja upečatljiv dojam. Već samim ulaskom u grad, vožnjom preko Dunava mostom u centar, te horde i horde koje prolaze prebacuju vas u festivalsku euforiju.
Druga stvar koju moram istaknuti je odlična organizacija samog festivala, od podizanja akreditacija do organiziranosti na ulazima u Petrovaradinsku tvrđavu i snalaženja unutar nje, a ne mogu i ne pokazati veliko poštovanje prema organizatorima na dovođenju toliko vrhunskih bendova ove godine. Od onih trenutno atraktivnih i novih, pa do živućih legenda rock’n’rolla – The Culta, Billyja Idola i Morrisseyja.
Ono zbog čega sam najviše išao na ovogodišnji Exit je koncert The Culta, koji su po prvi i vjerojatno zadnji put na ovim prostorima (ipak, nadam se da ne) pokazali kako se svira, pa ću najviše i pisat o njima, sorry ljudi. A i da budem objektivan, koliko mogu, pojavom i svirkom oni su ipak bili pravi headlineri prvog dana. No, krenimo redom.
Nakon podizanja akreditacija od ljubaznog osoblja već je prošlo 20:30 i The Cardigans su već bili u svom setu, a prostor ispred Main Stagea popunjen skroz do njegovog ulaza. U pristojnom guranju prema naprijed zapazio sam da sviraju više nego solidno, publika je uživala u glasu pjevačice Nine Persson, zvuk je bio čist, glasan i zaista pohvalno kvalitetan. Prošli su kroz sve važnije hitove.
Sljedeći su bili Franz Ferdinand koji su sigurno privukli najveći broj mlađe publike jer su zvijezde koje nepovratno grade svoju karijeru prema višem i postaju zaista respektabilan bend. 
Nisam bio na njihovom koncertu na zagrebačkoj Šalati dva dana prije, pa ne mogu dati neke paralele. Ovdje su iz rukava izvlačili pjesme s oba albuma: “Do You Want To“, “Walk Away“, “Take Me Out“, “Matinee“, “Michael“, “Jacqueline“. U sat i pol svirke dokazali su da fama oko njih ipak stoji i da imaju potencijala za ovako velike svirke.
Iako su oni bili glavni headlineri te večeri i odsvirali u stilu s time i svaka im čast, za sve one koji imaju veću svijest o bendovima i povijesti muzike bilo je jasno da ovi dečki koji stižu na Main Stage sljedeći, oni koju su žarili i palili još u osamdesetima i devedesetima, a i još uvijek to rade, oni s najviše hitova, albuma, odsviranih koncerata i svega ostalog, ipak s razlogom zaslužuju status najvećih zvijezda večeri.
U pauzi između Franz Ferdinanda i njih Exit nas je počastio podosta dugim vatrometom koji je uljepšao nebo iznad Tvrđave. U međuvremenu publika se izmijenila.
Oko 0:30 gase se svjetla, pozornica se puni dimom, u pozadini svira muzika iz “Paklene naranče”, krikovi i ovacije iz publike postaju sve glasniji, a prednje pozicije pune su ljudi u njihovim majicama. Iz mraka se pojavljuju kultni The Cult, a prvi rifovi “Lil’ Devil” iz Duffyjevih pojačala režu bubnjiće u ušima i The Cult ceremonija počinje.
Ian Astbury hvata tamburin, baca pogled na divljajuće mase i dere se u mikrofon stihove s “Electrica” iz 1987. Razornom izvedbom napalili su divlje mase koje su im uputile ogroman pozdrav i pokazale koliko im/nam znači njihov nastup.
Slijedi “Sweet Soul Sister” i udisaji zraka postaju sve teži i teži jer se prašina s poda diže, ali to nas nije spriječilo da s Ianom vrištimo stihove sa slavnog “Sonic Temple” albuma. Tek tada se počinjete ježit jer ovi sa pozornice zrače klasom, kvalitetom i karizmom koja nadilazi normalne granice.
Kad vidite pokrete Billyja Duffyja za njegovim Les Paulom, iz kojeg izvlači nemoguće, ili pak ples i stav Iana Astburyja koji je još uvijek škola za učenje mnogim frontmenima, onda se napalite i podivljate još više i otpustite sve kočnice.
Došlo je i vrijeme za prljavo rockersku “The Witch” tijekom koje Duffyjeva pojačala na kratko ostaju bez zvuka zbog tehničkih problema (izgleda bežična veza s pojačalom). E, tehničari moji, to se nebi smjelo događati na ovakvim koncertima. Zato se on umjesto gitare primio tamburina i zajedno s ostalima odsvirao i otpjevao meni nepoznat blues jam.
Kad se Duffy pojavio sa svojim prepoznatljivim bijelim Gretsch White Falconom, znali smo da je problem otklonjen, te da slijedi nešto starije – i bili u pravu, jer nastavili su sa “Spiritwalker“. Do tada je Ian već razbio nekoliko tamburina koji su odletjeli prema publici, a skršio ih je i još nekoliko do kraja koncerta. Nije preživio ni monitor ispred njega koji je završio na podu.
Litre znoja iz tijela i decibela iz grla koje su izlazile iz mene i svih okolo, dečki s pozornice sigurno su zamijetili, jer ovo je bila jedna od najluđih publika ikad, a The Cult su nas samo pogađali tamo gdje treba – “Rain“, “Revolution“, “Wonderland“, “Peace Dog“, “Rise“, “Fire Woman“. Prije bisa protresli su nas i s prepakleno eksplozivnima “Wild Flower” i “Love Removal Machine“, a nema boljeg prizora od Billyja s lijevom nogom na monitoru i soliranja kojim zastrašuje sve amatere, dok Ian u pozadini divlja negdje ispred bubnjeva Johna Tempeste. Tempesta je nov u bendu i moram priznat da razvaljuje bubnjeve nekoliko puta bolje do Soruma. Svaki njegov udarac itekako se osjeća u predjelu pluća i okolo.
“Edie (Ciao Baby)” izvedena je u posebnoj, akustičnoj verziji – samo Ian i Billy, kao braća, na stolicama, u jedinstveno lijepoj atmosferi. Još je ljepše bilo čuti pjevanje uglas s njime, koje se orilo iz publike i dirnulo njih dvojicu gore. Nakon što su sišli s pozornice, nitko nije imao ni najmanju namjeru da se makne, već smo ih gromoglasno dozivali natrag.
Vratili su se na bis i odsvirali “She Sells Sanctuary“, pjesmu koja je potaknula mnoge da osnuju bend, a izvedba je bila spektakularna. Toliko ruku u zraku, toliko pjevanja, ali ne možete si pomoć, morate bit u tempu s njima. Ne znam tko bi uopće imao hrabrosti i mogao doći na pozornicu iza njih i nastaviti bolje, barem u približnom tempu.
Zato je valjda i došlo do izmjene u rasporedu, pošto su The Cult trebali biti prvi te večeri. Ipak, na vrijeme se netko dosjetio da neće moći tako, na sreću! Bez ikakve sumnje, najživlji nastup prvog dana bio je The Cultov.
Kroz ostatak događanja prošao sam na brzinu, ali sve samo pozitivna iskustva. Bilo je vrijeme da krenem natrag za Zagreb, pa ostale dane nisam mogao popratiti. Na kraju moram reći da se sljedeće godine definitivno vraćam, line-up će sigurno biti odličan, a moglo bi biti i još više ljudi.
