Recenzija koncerta – Eros Ramazzotti u Puli, 14. kolovoz 2023.
Jučer sam se zaputila u Pulu s vrlo jednostavnim, skromnim ciljem – otišla sam po dozu nostalgije koju mi mogu ponuditi one stare dobre pjesme Erosa Ramazzottija, bar ih se tako sjećam, one koje su odavno uselile u kolektivnu svijest, bar onog dijela Hrvatske koji, recimo to tako bez da ikoga uvrijedimo, kulturološki gravitira prema Italiji, a to je većina istarskog poluotoka. Jednostavnije rečeno, to smo mi tu slušali kad smo bili mali, jer su tu svi to slušali kad smo bili mali. Eros je tada bio faca.
Ono što sam tražila to sam i dobila, uz dozu solidne zabave za jedan ponedjeljak prije neradnog dana, ali ne i nešto posebno više od toga. Vrlo je moguće da su oni koji Erosa vole više od mene dobili i mnogo više, no za nekoga tko je tu bio samo u prolazu, to je i ostao prolazni, kratkotrajni doživljaj, izuzev nekih trenutaka koncerta koji su mi ipak uspjeli izazvati i neke emocije.
Ti trenuci se prvenstveno odnose upravo na te najstarije Ramazzottijeve pjesme, one koje i dan danas volim, a nije ih propustio izvesti u Puli – „Se bastasse una canzone“ i „Terra promessa“ su mi posebno drage, tako divno utopističke i naivne pop pjesme, kakve su mogle nastati samo tih ’80-tih kad je Ramazzotti počeo graditi svoju zaista impresivnu međunarodnu karijeru, a pulska Arena koja ih je jednoglasno otpjevala s njim pokazala je da nisu izgubile ništa od svoje moći. Posebno je „Terra romessa“ dobila lijepu izvedbu, podebljanu mladim puhačem Marcom Scipionijem, koji se tijekom koncerta zahvaljujući zaista sjajnoj svirci i simpatičnosti prometnuo u zvijezdu večeri u sjeni i zaslužio najglasniji pljesak koji je publika upućivala Ramazzottijevom pratećem bendu, iako su svi zajedno svirački odradili dobar posao. „Un’ altra te“ je također dobila zaslužujuće pohvalnu izvedbu, a publika je, naravno, odgovorila pjevanjem uglas i poduprla romantiku osvijetlivši zamračenu Arenu modernim upaljačima u obliku svjetla s mobitela.
Samo su tri pjesme s Ramazzottijevog najnovijeg albuma „Battito infinito“, po kojem je nazvana i ova turneja, dobile svoj debi pred pulskom publikom, najprije sasvim solidne balade „Gli ultimi romantici“ i „Magia“ , a zatim i poprilično zaboravljiva i mlaka „Ritornare a ballare“, koja je pokazala da su vrhunci koncerta, unatoč naporima i samog Ramazzottija i benda da razmrdaju publiku, ipak pripali velikim sentišima koji su obilježili njegovu karijeru, a svi su ovdje redom izvedeni – „Quanto amore sei“, „Un’ emozione per sempre“, zatim „Più che puoi“ i „I Belong To You“ u kojima su Cher i Anastaciu u duetima zamijenile Ramazzottijeve (samo) korektne back-up pjevačice, te naravno, pred sam kraj, „Fuoco nel fuoco“, „Cose della vita“ (Tinu Turner, srećom, nitko nije pokušao zamijeniti, Ramazzotti je ovu pjesmu izveo sam u potpuno talijanskoj verziji) i ona koju su svi čekali i koja je Arenu za kraj, već na bisu, još jednom oduševila, naravno „Più bella cosa“, sad već klasik, evergreen, nazovimo ju kako hoćemo.
„Più bella cosa“ je pjesma s Ramazzottijevog albuma „Dove c’ é musica“, koji je, vjerovali ili ne, izdan daleke 1996. godine, a čini mi se da se otada u njegovoj karijeri nije dogodilo ništa bitno, i to se na ovom koncertu i osjetilo – Ramazzotti je jedan od onih koji žive na staroj slavi, koji znaju posao ali koji nemaju (više) dovoljno karaktera i upečatljivosti da budu zaista zanimljivi, bar dijelu publike koji glazbu zaista prati i voli, jedan od onih koje bih ja, na kraju balade, svrstala prvenstveno u zabavljače za mase, a mase uglavnom nisu posebno zahtjevne po tom pitanju. Iako se trudio biti šarmantan i zabavljati publiku, sve su to bile dosta plitke fore koje te tjeraju da eventualno razvučeš usta u neki osmijeh iz pristojnosti, a koje su meni više kvarile koncert nego išta drugo – 50 eura koje je nudio već spomenutom Scipioniju koji je njegova vokalna glupiranja impresivno imitirao saksofonom djelovalo je uvrjedljivo za mladog glazbenika, i samo je njegova inspiracija spasila trenutak. Dodvoravanja publici skoro su uvijek jeftina i ljigava (Pula ovo, Pula ono, „Pula penso a te“ usred neke ljubavne), a ovdje su bila upravo takva. Također, ono što je teško oprostiti su i neki pokušaji glazbenih točaka koje bi trebale zabaviti publiku, ali se toliko rastegnu da počneš zijevati – Ramazzottijevo bubnjanje nije bilo dovoljno impresivno za tako nešto, minutica reggae sviruckanja i pjevušenja „No Woman, No Cry“ nakon „Terra promessa“ totalno nerazumljiva, rastezanje velikih refrena koje publika zna do besvijesti također postiže kontraefekt. Koncert je zapravo spasila samo snaga Ramazzottijevih nekadašnjih hitova, a izostao je šarm koji je, primjerice, na sve strane isijavao Robbie Williams oko mjesec dana ranije na istom mjestu, s turnejom osmišljenom na vrlo sličnom principu. Jedini stvarno komičan trenutak bilo je Ramazzottijevo pljeskanje po trbuhu i primjedba na vlastiti račun – da, trbušina je tu, i vrlo je znakovita.
Iako vjerujem da je dio publike jučer bio zaista zadovoljan, vjerujem i da je dio osjetio nedostatak magije, elektriciteta, strasti, oduševljenja u zraku, svega što neki koncert čini zaista nezaboravnim. Također, organizatori su tome i pripomogli svojim propustima, koje zaista ne volim spominjati, ali koji su ovdje bili dovoljni da kvare raspoloženje – Adria Summer Festival, zamišljen kao trodnevni event s troje teško spojivih, ali komercijalno izrazito isplativih izvođača počeo je grickati ruku koja ga hrani. To se najviše osjetilo na famoznim Toi Toi postavama kemijskih WC-a, kojih je bilo debelo premalo i koji su smrdjeli zaista nepodnošljivo, pretpostavljam zato što nisu mogli odraditi toliko količinu ljudi u tako kratkom periodu, pa ili nisu bili ispražnjeni ili je netko zaboravio uliti onu tekućinu, znanu svakom pohoditelju koncerata, onu koja utješno miriši na Dubble Bubble žvakaće i rastvara sve to što je unutra. Također, red ispred Arene prije koncerta i ulaz koji je krenuo tek u 19 i 30 kroz samo jedan prolaz za sve dijelove pozornice – nerazumljiv. Nenajavljena predgrupa kojoj i sad ne znam ime niti ću se truditi tražiti – nedostojna Arene, a dio gledatelja prevaren, uvjeren da koncert počinje upravo u 20 sati, pa su se stoga i ugurali tako ekspresno u Arenu. Zatim, velika gužva, ili kao posljedica prekapacitiranosti ili krive raspodjele, tko će ga znati. Pretres – nepostojeći, a koliko god vas živcirao zamišljen je da osigura sigurnost svakom posjetitelju. Uglavnom, sve one dječje bolesti za koje se uvijek nadamo da su ih organizatori konačno savladali.
Sve u svemu, zapamtit ću tih nekoliko lijepih izvedbi i truditi se zaboraviti ostalo. Nisam sigurna da je Eros više onakva faca kakva je nekad bio, niti da je površinski spektakl ovoga puta uspio sakriti činjenicu da tu više nema puno supstance, niti da je sve zajedno zaslužilo ovako topao prijem kakav je pokazala pulska publika.
Setlista
1. L’ombra del gigante
2. Gli ultimi romantici
3. Dove c’é musica
4. Quanto amore sei
5. Un’ emozione per sempre
6. Più che puoi
7. Stella gemella
8. Se bastasse una canzone
9. Magia
10. Ritornare a ballare
11. I belong to you
*** Acoustic medley ***
12. Terra Promessa
13. Un’ altra te
14. Fuoco nel fuoco
15. Cose della vita
*** Bis ***
16. Più bella cosa
