Kada je Grutle Kjellson, basist i pjevač Enslaveda, telefonski poručio da će ovogodišnji zagrebački koncert nadmašiti prošlogodišnji, bilo mu je teško vjerovati. Već su prošle godine odradili koncert koji bi bio dostojan svakog velikog metal glazbenika, sa žarom i entuzijazmom koji zapanjuje i osobu koja nije upućena u opus njihova stvaralaštva. Rijetko koji bend može toliko pokrenuti čovjeka, a Enslaved je ovaj put nadmašio sam sebe.
S obzirom da su nastupala (samo) dva benda, i uzevši također u obzir da je hrvatska publika ponešto razmažena ovom bogatom koncertnom jeseni, bila sam ugodno iznenađena kada vidjeh da Močvara nije ostala prazna. 
Pristupačna cijena ulaznice (svaka čast organizatoru) osigurala je ugodnu popunjenost prostora; u prva dva reda moglo se kvalitetno headbangati, a oni koji ipak nisu skloni tome su mogli koncert mirno promatrati sa sigurne udaljenosti. Po tome je ovaj koncert bio lagodniji nego onaj prošle godine; naime, tada je, uvelike zbog Moonspella, bila poprilična gužva i biti u prvom redu i nije bilo baš najugodnije iskustvo za žensku osobu.
Koncert je otvorio Vreid, bend koji je i prošle godine bio na turneji sa Enslavedom. Njihov prošlogodišnji nastup je bio zadovoljavajuć, ali se osjetilo da su nov bend i da ima fali koncertnoga iskustva. To se do ove godine bitno promjenilo; članovi benda su počeli djelovati kao skupina na stageu, i to ne samo bolje svirati, već i bolje prezentirati svoju glazbu kroz gestikulaciju publici, mimiku. 
U žaru sviranja gitaristu/vokalu je pukla žica, a cijeli bend je nastavio svirati dok je on promjenio gitaru, što je za svaku pohvalu. Njihov nastup obilježio je dobar i čist zvuk, što treba zahvaliti prvenstveno toncu te profesionalizmu kluba Močvara koji rijetko kada po ovom pitanju zakaže. 
Vreid je nastup otvorio pjesmom “Da Draumen Rakna” s njihovog najnovijeg albuma “Pitch Black Brigade”, te nastavio s “Raped By Light” s prošlogodišnjeg albuma “Kraft”. S “Krafta” smo još imali prilike čuti “Wrath Of Mine“, “Helvete“, te “Evig Pine“, a s “Pitch Black Brigadea” i pjesme “Hengebjorki” i “Left To Hate“.
Bend je u svoju set listu uvrstio i pjesmu “Dauden” od Windira, svojevrsni ‘in memory of’ na nesretno preminulog Valfara iz Windira, iz čijeg je pepela i Vreid nastao. Apsolutni šlager je pjesma kojom su završili svoj nastup – “Pitch Black“. Mješavina old-school black metala s black ‘n’ rollom na tragu njihovih sunarodnjaka Kholda pokrenula je publiku i zagrijala ih do usijanja za dolazak zvijezda večeri.
Samo pojavljivanje Enslaveda na stageu izazvalo je kod publike euforiju koje bi se posramio i kakav bitno popularniji i masama poznatiji rock glazbenik. Grutle Kjellson je osoba koja ima toliko karizme na stageu, da bi vjerojatno digao i mrtvaca iz groba i natjerao ga da headbanga. On jednostavno zna kako doprijeti do slušaoca, prenijeti mu vlastitu viziju glazbe, pretočiti osjećaje u zvukove.
Kontakt s publikom mu je intenzivan, nastup dinamičan, a peformans kompletnoga benda ima za nukleus tog čudesnog čovjeka iz Bergena. No to je i bilo za očekivati. Ono što me doista iznenadilo je oku iznimno ugodan gitarist Arve Isdal ili kako on sam sebe zove – Ice Dale. Prošle je godine bio prilično sramežljiv što se nastupa tiče, no činilo mi se da je samo za ovu večer otpustio sve kočnice. Svirao je gitaru kao da ne postoji sutra, penjao se na podest i nadvijao iznad publike (na veliku radost ženskog dijela publike), virtuozno prebirući po žicama, dajući sve od sebe.
Što se izbora pjesama tiče, Enslaved je svoj nastup polarizirao. S jedne strane su se našle starije pjesme iz njihovog black metal razdoblja, a s druge strane su se našla njihova moderna progresivna ostvarenja. Ta sinteza je, čini se, dobitna kombinacija, iako mi je isprva bilo malo žao što i nisu baš svirali neke pjesme iz njihove prijelazne faze.
Tako su se tu našle prošlogodišnje uzdanice “Isa” i “Return To Yggdrasill“, pa onda “Ruun” s novog albuma, te ovogodišnji svojevrsni hit “Path To Vanir“. Naime, ja osobno nisam vjerovala da se ta pjesma može toliko dobro izvesti live. Posebno me se dojmio onaj rock-progressivni riff u sredini pjesme, koji je odsviran bez greške te je nepobitni dokaz gitarističkoga i skladateljskog genija gitarista Ivara Bjornsona.
Nakon starih stvari, Grutle je oko vrata okačio svog starog Rickenbackera, bass po kojemu je već nadaleko poznat, i ponudio publici ono zbog čega su i uglavnom došli. Zaredali su se “Jotunblod” i “Fenris” s “Frost” albuma, koji su posve raspomamili publiku, te fantastična “For Lenge Siden” s “Eld” albuma. Potonju stvar su inače jako rijetko live svirali, jer je riječ o pjesmi od čak osam minuta, koja u ovom slučaju nije niti u jednom jedinom trenutku bila dosadna. Time su i okončali svoj nastup, sviravši daleko više od sat vremena, ali nisu mogli da se ne vrate na bis kada je publika jednoglasno počela skandirati: “Enslaved! Enslaved!”.
Za bis su odabrali poslasticu s njihovog prvog izdanja ikada – EP-a “Hordanes Land” iz sada već davne 1993. godine. Bila je to pjesma “Slaget I Skogen Bortenfor“, izvedena na način kako bi bila i sredinom devedesetih, s jednakim žarom i ljubavi prema glazbi i vlastitim korijenima.
Ovakvu potporu publike Enslaved može rijetko gdje imati, pa su sa zadovoljstvom te iznimnim strpljenjem poslije koncerta dijelili potpise i slikali se s fanovima i obećali da će se opet vratiti u Hrvatsku. Sve što nam preostaje jest da čekamo da budemo opet pokoreni.
foto: l.d.
