Iako je prvi dan drugog po redu VIP INmusic festivala bio vrlo dobro posjećen i završio s prolaznom ocjenom, nekako se činilo da svi puno veća očekivanja imaju od drugog dana. Ta su očekivanja uključivala i izostanak kišnog nevremena koje je Zagrebu ozbiljno priprijetilo već u kasnim popodnevnim satima, ali izgleda da ona stara narodna ‘glazbom protiv kiše’ još uvijek drži vodu.
Na drugi dan VIP InMusic festivala stigli smo taman u vrijeme kada su svoj nastup započinjale Majke na VIP stageu oko 17:30. Publika je na taj rani termin već došla u ugodnom broju. U prvom dijelu koncerta skrenuli su pozornost na neke svoje zanemarenije stvari. 
Dok je vjetar dizao ogromne zastore koji su okruživali pozornicu, Majke su djelovale poput najkulerskijeg blues-rock benda na svijetu. Tome je pomogao i njihov bradati imidž.
Publiku su pokrenuli tek u drugom dijelu koncerta. Prvo je Bare zazivao ‘kišu da se spusti i opere njegove grijehe‘ (kiša je uistinu pala, no to se dogodilo puno kasnije) kao intro za “Baretov blues“, a nakon toga su svi zapjevali “Vrijeme je da se krene” (paradoksalno je da je publiku najviše digla najlaganija stvar).
Atmosfera je još malo podgrijana s (no, ni traga tu nije bilo euforiji nastupa u Tvornici i na Rokaj festu) “Mene ne zanima” i “Ja sam budućnost” koja je dobila novi koncertni aranžman. Nije izostao ni provjereni koncertni highlight “Budi ponosan“. 
Premda su za kraj odsvirali “Iz sve snage“, ovaj nastup Majki ipak nije bio iz sve snage. Majke su dobile termin za zagrijavanje publike iz svoj su koncert pošteno odradili. Možda bi bilo zanimljivije da su nastupili netom prije The Stoogesa i s njima odmjerili snage.
Nakon njih smo se zaputili na Nokia stage gdje su svoj nastup počinjali Radikal Dub Kolektiv. Budući da je bilo još prilično rano i da je većina vjerojatno još doma prikupljala snagu za plesanje do ranog jutra drugi dan za redom, na njihovom nastupu se okupila samo šačica umornih i upornih.
A takvu publiku je bilo teško rasplesati, bez obzira koliko se RDK možda trudili, tako da je neka veća reakcija okupljenih izostala, no ovo je ionako bio još jedan od onih nastupa koji su trebali poslužiti zagrijavanju za ostatak večeri. Na RDK-u se nismo dugo zadržali, jer je ipak na susjednom stageu svoj prvi zagrebački koncert počinjao jedan od trenutno najzanimljivijih američkih bendova – The Hold Steady. 
Za njih ste već neko vrijeme po svim medijima mogli pročitati da je to ‘najbolji mali bend na svijetu’, ali to možete slobodno zaboraviti. The Hold Steady uopće nisu nikakav mali bend. Oni su svojim sinoćnjim nastupom pokazali da su najbolji bend na svijetu, bez ikakvih drugih suvišnih pridjeva.
Craig Finn i društvo su s dolaskom u Zagreb imali malo problema (intervju), ali su, na našu sreću, ipak stigli na vrijeme i priredili najzanimljiviji nastup drugog dana festivala (a možda i čitavog festivala uopće).
Budući da je taj nastup teško prepričati u samo nekoliko redaka, zaslužili su da im se više pažnje posveti u zasebnom tekstu, u kojem pročitajte i zašto je gledati The Hold Steady uživo privilegija, užitak i sreća, te zašto bi vam trebalo biti jako žao ako ste si dopustili propustiti ovaj koncert.
Na nastup Asian Dub Foundationa smo zakasnili zbog ugodnog druženja s Craigom, pa smo stigli tek nakon što su oni već pola sata suvereno vladali VIP stageom. Prvo što se moglo primjetiti po dolasku na njihov nastup bilo je to kako su uspjeli masovno mobilizirati publiku, koja se sinhronizirano gibala u njihovom hip-hop/dub/reggae ritmu.
Sudeći prema viđenom, nije ni čudo što se za ADF govori da su trenutno najbolji live bend, jer je vrlo očito da su ti ljudi potpuno predani onome što rade te da u tome i istinski uživaju. ADF je ujedno i jedan od onih bendova za koje vam nije žao što ih ne gledate u nekom intimnijem, klupskom prostoru, jer su open air koncerti kao stvoreni za njih, a koliko bi bilo bolje da ne nastupaju u zatvorenim prostorima pokazo je i njihov zadnji zagrebački nastup u Tvornici, kada je taj klub pucao po šavovima.
Njihov je dio večeri prošao takvom brzinom da nismo ni primjetili da pjesmu koja im je već postala pomalo zaštitnim znakom (“Keep Bangin’ On The Fortress Europe“) zapravo sviraju na bisu, nakon čega su nas nažalost napustili, iako je bilo više nego očito da bi publika s njima mogla plesati sve dok se ne razdani.
Večernji dio na Nokia stageu otvorili su Dino Šaran i njegovi Letu štuke. Izgleda da publici nisu bili previše zanimljivi, budući da se na njihovom nastupu skupilo svega 500-tinjak ljudi, no njih to nije previše pokolebalo, a zašto i bi, kada su ostali vjerni fanovi i ljudi željni slušanja dobrog ‘domaćeg’ pop-rock zvuka.
U sat vremena pokazali su sve što znaju, odsvirali su ‘psihodeliju na bosanski način’ (citat jednog prijatelja), a svatko od prisutnih je mogao otići zadovoljan s njihovog koncerta.
Nakon mnoštva laganijih pjesama, “Pero Papacoder” je malo uzburkao atmosferu, pa je sve postalo mnogo živahnije nego prije. Uslijedile su još mnoge uspješnice s njihovog prvijenca poput “Mjesta za dvoje“, ali se ipak pokazalo da je “Minimalizam” najveći hit Letu štuka, jer je većina pjevušila sa Šaranom.
Nakon nje, Dino je najavio novi album grupe, koji će izdati početkom sljedeće godine, pa su odsvirali i dvije pjesme s njega, od kojih je “Proteini i ugljikohidrati” zvučala kao neka blesava brža zajebantska pjesma, dok je druga bila znatno laganija. Između njih se još uklopila i “Šutiš“.
Nakon njih, svi su skoknuli vidjeti što rade ADF, a pošto su i oni brzo bili gotovi, sve je bilo spremno za koncert !!!. Na samom početku koncerta, došlo je mnogo ljudi vidjeti kako zvuče ‘headlineri’ Nokia stagea. Nama se čini da su mogli biti i više nego zadovoljni, jer su u sat i nešto dečki prenjeli mnogo pozitivne energije na fanove koji su gotovo neprestano plesali.
Na stage je prvi stigao brkati tip (koji izgleda kao glumac iz serije “Alo, Alo”) i počeo bjesomučno udarati po bubnjevima. Uskoro su mu se pridružili i ostali, pa je fešta mogla početi. Vidi se da je bend vrlo uigran, da nema pretjeranih oscilacija u svirci, da ‘izgaraju’ prilikom svirke, a u prvom je planu cijelo vrijeme bio pjevač Nic Offer, s kojim smo nedavno i telefonski popričali kada nam je i najavio vrhunsku zabavu za vrijeme njihovog nastupa.
Nic je bio odjeven u neke kratke hlačice koje su jako nalikovale na bokserice, pa je već na prvi pogled skrenuo pažnju na sebe. Uskoro ga je bilo svuda po pozornici, čas lijevo, čas desno, čas iza bubnjara, čas u prvim redovima publike… Cijelo je vrijeme imao neki čudan ples, ali svakim svojim potezom je još više uzburkao ‘rulju iz prvih redova’.
Usput se uspio i kvalitetno derati u mikrofon, a na pjesmi “Must Be The Moon” mu se pridružila omalena crnkinja koja je svojim glasom još dodatno obogatila vokalnu izvedbu benda.
Publika se postepeno prorjedila što je značilo da je Iggy Pop počeo pjevati, ali dečke iz !!! nije ni to pokolebalo, pa su ubacili u još višu brzinu. Prošišali su kroz sve svoje važnije momente iz karijere, ali su se ipak najviše zadržavali na posljednjem albumu “Myth Takes” kojeg su izdali početkom godine. Cijeli njihov nastup zvučao je kao u nekom transu, kao da ste na nekom pravom dance-rave partyu, prepun psihodelije, elektro-punk-rock ritmova idealnih za baciti čagicu. Sve u svemu vrlo zadovoljavajuć nastup.
Prateći večernji program na Nokia stageu, učinilo nam se da je ovo ipak bio tek sporedni program, da je većini bilo zanimljivije ono što se događalo na Vipovoj pozornici, no mi smo bili vrlo zadovoljni viđenim, a takvim se činio i ostatak ljudi koji su popratili ova dva zanimljiva koncerta.
The Stooges su nastupili posljednji na velikom stageu kao najveće zvijezde festivala. Odmah su počeli u glavu i ispalili “Dirt” za početak. Iggy je izašao u svom standardno maničnom izdanju u trapericama niskog struka i bez majice, pokazujući zavidni torzo za svoje godine.
Već od starta je bilo jasno da The Stoogesi žele svima pokazati kako su još uvijek najluđi, najglasniji i najbeskompromisniji rock bend na svijetu. Uz nekoliko novih pjesama s albuma “Weirdness” sve su stvari bile s prva dva albuma. “Raw Power” je ponovo preskočen, jer ga braća Asheton ne priznaju kao pravi The Stooges album.
Dok je Iggy izvodio svoj perfomans koji uključuje polijevanje vodom, spuštanje do publike i općenje s pojačalom, Ron i Scott Asheton su rijetko radili nagle pokrete i mijenjali izraze lica. Zato je Mike Watt na basu bio potpuno sumanut, skačući i svirajući kao da su svi đavoli u njemu.
Za vrijeme “Real Cool Time” Iggy je pozvao publiku na stage, na kojem mu se zatim pridružilo dvadesetak fanova i oduševljeno sa The Stoogesima otpjevalo “No Fun“. Pred kraj koncerta pridružio im se i Steven Mackay na saksofonu, čiji je doprinos na antologijskom albumu “Fun House” bio mini-revolucija unutar rock revolucije koju su The Stooges izveli prije gotovo 40 godina. S Mackayem su na samom kraju koncerta odsvirali i reprizu “I Wanna Be Your Dog“.
Danas The Stoogesi ne mogu predstavljati ono što su nekad predstavljali, međutim nemoguće je zamisliti rock muziku bez njih. U vrijeme kada smo bombardirani s puno bendova i stilova, čuti i vidjeti The Stoogese uživo, znači čuti i vidjeti rock’n’roll u svom najsirovijem obliku.
Svi bendovi koji su nakon njih uslijedili, a koji su bez ustezanja izokrenuli svoju utrobu u akorde i urlik, mnogo duguju upravo njima. Ovakvi nastupi ljudi koji i sa šezdeset godina imaju snage i volje da odrade koncert koji ruši zidove, vraćaju vjeru u rock.
Za kraj možemo zaključiti da je, unatoč organizacijskim propustima prvog dana i kiši koja je prijetila (i na kraju te prijetnje i ostvarila) drugog dana, VIP INmusic festival opravdao očekivanja i zaslužio da ga se posjeti i sljedeće godine. Vidimo se tamo!
tekst: tamara banjeglav, siniša miklaužić, marko vukušić
foto: tomislav capan, davor veljača
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
