Drugu večer Ethnoambient festivala solinska Gradina dočekala je u puno ugodnijem vremenskom okruženju. Od kiše prethodne večeri cijelog dana nije bilo niti traga, spremala se predivna ugodna večer uz također tri izvođača s europskog i afričkog kontinenta.
Večer su otvorili Andrew Cronshaw i Ian Blake kao duo koji svira englesku tradicionalnu glazbu kao njihovu izvornu, ali i glazbu iz Škotske, te Finske i jednu skladbu izvorno s područja Sibira. U tom duetu, Ian svira suvremene instrumente – sopran saksofon i bas klarinet, dok je Andrew zaljubljenik i glazbenih na mnoštvu tradicionalnih uglavnom puhaćih instrumenata iz raznih krajeva. Između ostalih tu su slovačka pastirska frulica Fujara, instrument s područja češke i slovačke koji on naziva Double whistle, zatim su tu hrvatske Diplice koje je dobio dok je svoje vrijeme provodio istražujući hrvatsku tradicionalnu glazbu preko ansambla Lado, te kineski instrumenti – frulica Dizi, te Bawu, instrument kojeg opisuje da ima zvuk koji donekle nalikuje (usnoj) harmonici. Osim puhaća, ističe se i chord zither, citra izražajanog i bogatog zvuka koju svira na velikom broju skladbi.
Za razliku od vrućih afričkih ritmova prethodne večeri, ova je otvorena opuštajuće – glazba koju su predstavili Ian i Andrew prilično je ambijentalnog ugođaja. Unatoč tome što su uglavnom bili prilično tihi, što često zna biti ometano od raznih ‘pričalica’, publika u Solinu je znala prepoznati i cijeniti što im je ponuđeno i uglavnom su pažljivo slušali što im Andrew i Ian prenose. Andrew je u pauzama između skladbi ispričao i nekoliko sitnica o samoj glazbi i instrumentima, no, suprotno svojoj glazbi, priča poprilično brzo pa je bilo malo teško razumjeti što je sve želio reći. Ipak, glazba je govorila dovoljno i sama.
Nakon njih na red je došao domaći program. Dunja Knebl i Domaći predstavili su se solinskoj publici po prvi puta na Ethnoambient festivalu. Dunja se već dugo vremena bavi hrvatskom tradicionalnom glazbom, pretežno iz predjela sjeverne Hrvatske, a uz sebe je sada uspjela okupiti i mlade glazbenike koji se i samostalno bave etno glazbom kao bend Afion, a ovom prilikom su bili Dunjih prateći bend “Domaći”. Ova kombinacija pokazala se vrlo uspjelom, mladi glazbenici se odlično snalaze uz Dunju koja svoje iskustvo prenosi na njih i zajedno oživljavaju hrvatsku tradiciju na još uvijek dosta tradicionalan način, pri čemu je tu uključena i glazba iseljenih Hrvata poput primjerice Gradišćanskih.
Za kraj festivala ostali su Black Umfolosi, peteročlana pjevačko-plesačka grupa iz Zimbabwea. Moglo bi se reći da su i Umfolosi u biti klapa, malo garaviji, no i prilično življi na nastupu od ovih naših dalmatinskih, ali u biti je to to. Šalu na stranu, njihov spoj tradicionalnih pjesama u a capella izvedbi i tradicionalnih južnoafričkih plesova bio je vrlo zanimljiv. Tradicija je obogaćena na nekoliko pjesama i engleskim prijevodom kako bi se u biti približili publici da ih barem u nekim trenutcima može razumjeti, što im je vjerojatno prilično pomoglo prilikom otvaranja vrata prema svijetu.
Plesove upotpunjuje i kostimografija koja je na početku bila smirena – nastup u bijelim haljama s diskretno izvezenim detaljima, da bi kasnije izveli ples rudara, goli do pasa i sa šljemovima na glavi. Postoji i dio s bogatim tradicionalnim afričkim kostimima koji nažalost zbog vremenskog ograničenja nisu uspjeli ugurati u svoj nastup. Tematika pjesama je raznolika, uglavnom vezana uz život u Africi, sociološke i kulturološke probleme, zajedništvu i suradnji među narodima pa sve do ljubavnih i slavljeničkih, a izvedba je harmonijski bogata i uzbudljiva.
Kao zanimljivost se može istaknuti pjesma posvećena parnoj lokomotivi kao fenomenu koji se u jednom trenutku pojavio oko njih, vrlo dinamičan ples rudara… U biti svi plesovi su vrlo dinamični i s akrobatskim elementima, što ih čini čak više teatralnom nego glazbenom atrakcijom. Za sami kraj su ostavili hit koji su svi prepoznali čim je pjesma započela – “In the jungle, the mighty jungle, the lion sleeps tonight” čime su solinsku publiku digli do vrhunca večeri i natjerali na ples i pjesmu, te ih tako na najljepši mogući način ispratili kućama.
Za glazbenike, novinare i prijatelje festivala, kao i večer prije, u backstageu je organizirano zajedničko druženje uz neizbježnu, ali neformalnu svirku. Posebnost ove večeri bila je u tome što su Seckoua Keitu dočekali s djembama, obzirom da je on izvorno perkusionist, pa je kroz zajedničko druženje i svirku s drugim glazbenicima te večeri pokazao svoj zaista raskošan talent. Hvala Seckou, bilo te je užitak slušati!
Solinsko druženje s glazbenicima iz svih krajeva svijeta jedinstveno je događanje koje daleko nadmašuje sve hrvatske standarde i u ideji i u realizaciji. Prilika za upoznavanje kultura i ljudi iz različitih naroda izuzetan je doživljaj, Ethnoambient festival je za približavanje i upoznavanje različitih kultura učinio zaista mnogo tijekom posljednjih nekoliko godina. Prepoznat je i u svjetskim razmjerima – najjači world music magazin, engleski fRoots, medijski je pokrio ovo događanje u svjetskim razmjerima, a festival je posjetio i sâm urednik ovog magazina.
Ministre Božo, čekamo dan kad ćete i Vi otvoriti oči i početi razumijevati vrijednosti raznolikosti i kulturne vrijednosti ovakvih razmjena i kada se ovom vrijednom festivalu neće rezati financijska podrška, nego se omogućiti da i Hrvatska bude dio svjetske kulturne razmjene, jer kultura u nas nije profitabilna i za njen razvoj je podrška itekako potrebna.
