Kopito, projekt koji je sasvim slučajno nastao prije dvije godine. Grupa je oformljena iz puke želje za zabavom i to u prostoru zagrebačkog studentskog doma Moša. Frontmen i glavna spisateljska i glazbena karika Pavle Sviličić, poznatiji pod nadimkom Svila, odlučio je stati na kraj prosječno dosadnim danim koji se za vrijeme studiranja događaju svim studentima.
Isprva je na njegovu inicijativu otvorena prostorija gdje su se studenti mogli izražavati kroz glazbu, poeziju, crteže… Svila je svoj doprinos dao kroz glazbu, isprva sve nekako neformalno, ali ispalo je da baš ta nevezanost, šala i neozbiljnost zabavlja ljude. 
Munjevito se proširio njihov prvi demo materijal, za kojeg oni zapravo niti nisu znali da je demo materijal, jer je snimljen bez ikakvih očekivanja i iz puke zajebancije. Kako se sve to ubrzano zakuhalo došli su na ideju da oforme bend kojim bi zabavljali sebe, a i druge. Nastalo je Kopito i dogodio im se pravi američki san, ali na puno skromniji hrvatski način.
Prvi nastup imali su u SC-u bez ikakvog usviravanja, s tek dvije probe. Svila je na brzinu skupio prijatelje, za koje je znao da nešto sviraju i koji bi mogli dati doprinos novonastalom bendu. Neki su čak za potrebe benda ekspresnim tečajem naučili svirati određeni instrument popunivši tako rupu i zaokruživši Kopito u jednu smislenu glazbenu cjelinu.
Ne znam kako kod ostalih, ali Kopito je kod mene odmah pobudilo određene simpatije, dok su njihovi zvuci uvijek bili divna pjesma mome uhu.
Zaredali su nastupi, isprva kao predgrupa, a zatim i samostalni. Imao sam sreću da se s njima susretnem već za vrijeme prvih nastupa u SKUC-u kad su bili predgrupa Gegi i njegovoj Picigin družini, tako da sam lako mogao pratiti razvoj ovog mladog benda. Kada imaš simpatije publike i kad imaš materijala nije teško pobuditi zanimanje diskografske kuće. Potvrda za to je album pod nazivom “Riba“ koji je izašao krajem proljeća prošle godine.
Album se pokazao kao top soundtrack ljeta 2006. godine, istisnuvši tako Gegu s trona kralja otočkog dijalekta, često prozivanog kao glavnog predstavnika otočkog reggaea. Iskreno, nije mi jasno zašto Kopito svrstavaju, osim po dijalektu, u isti koš s Gego i recimo Šo!Mazgoonom jer na čitavom albuma ja zaista nisam našao niti jedan element reggae glazbe.
Zvuk im se odlikuje veselim i tečnim ritmovima koje na prvu tjeraju ljude na gibanje i ples bez iznimaka dali se radi o Dalmatincima ili kontinentalcima, samo što je nama lirika malo veća enigma.
Razlog ovog mog polubiografskog uvoda je sinoćnji koncert Kopita u prostoru zagrebačkog KSET-a. Moram reći da je vrijeme jučer u najmanju ruku bilo ‘usrano’. Kada sam konačno smogao snage i volje po tom pljusku navratiti do klupskog prostora FER-a iznenada mi se razvedrilo raspoloženje.
Koncert je počeo oko 22: sata i to uvodnim klapskim pjevanjem. Nije to bilo bez vraga jer ipak pola Kopita sačinjava drugi tenor i dva basa klape Torkul. Po završetku uvoda nastavili su žestoko u maniri pravog rock sastava.
Prva pjesma kojom su nas počastili bila je “Stroža” koju isto kao i “Muj tovor” ne možemo čuti na albumu i one kao i još podosta sinoć izvedenih pjesama spadaju u onaj dio opusa koji nije upao na prvi album.
Prva na koju je publika ‘otkačila’ bila je prepoznatljiva “Vale“, koja je uvodna na albumu. Pa “Komor” koja je kao i prethodna navodila na ples sve te ljude željne dobre zabave. Inače, moram primijetiti da je presjek publike sačinjavao veliki dio studenata iz južnih dijelova naše države, koji su mi se, zajedno s bendom, činili kao jedno veliko i veselo raspjevano društvo.
Nastavili su s “Kortejont“, pa najavljenim stiskavcem “Glod“, te “Vlajland” isprepletene naravno s trenutno studijski nepoznatim materijalom. Večer je kulminirala trenutno aktualnim singlom “Volcer” gdje je ta ‘dalmatinska zavičajna zabava’ dobila svoju pravu nijansu.
Cijeli puk, zajedno s osobljem KSET-a, svoje glasnice napregnulo je a capela na uvodu pjesme “Greben” koju ne samo da svi galebovi, već i svi zagrebački golubovi, znaju u riječ pjevati od početka do kraja. Ovaj puta je bila izvedena u novom, nešto bržem aranžmanu i opuštenijem ritmu.
Potom prvi singl za koji je snimljen i prvi spot, “Kafeton fumon“, s poznatim saksofonsko gitarskim dionicama. Zatim “Rebambi” kojoj je prethodila nešto ne poznatija, ali zasigurno novi hit, “Trešeta“. “Tura Gura” pa naslovna “Riba” koja je počela po uzoru na “Skitnicu”, staru pjesmu Jasne Zlokić, “…ja sam škrtica s otoka Broča…” da bi završili deset minuta poslije ponoći sa “Zatvori škure“.
Kako sam već spomenuo, osim sa za sada jedinog albuma, svirali su i pjesme koje bi se trebale nalaziti, možda, na nekim novim studijskim izdanjima, pa su nas tako počastili s vrlo dobrom “Barba Pere“, “Peronospor“, “Makaki” i još nekolicinom drugih zasad manje eksponiranih stvari.
Dugo vremena nisam doživio da u KSET-u netko svira nakon što otkuca ponoć. Kopitu, koji su zapravo tamo već kućni bend, to je pošlo za rukom. Podarili su nam puna dva sata dobre i iskrene dalmatinske veselice i uzavrele mediteranske atmosfere o kojoj dečki pjevaju.
