Nakon vrlo mirnog i opuštenog prvog dana Ethnoambienta, drugi je dan predskazivao malo više živosti uz dva sastava koji svoje korijene vuku iz zapadne Afrike, te slovački Šafran koji je pravo iznenađenje festivala, obzirom da su se na njemu našli bez da imaju ikakvo službeno izdanje, već samo promo album (koji se može poslušati na njihovim web stranicama). Zbog Afrikanaca okupio se i mnogo veći broj publike nego prethodnog dana.
Subotnji Ethnoambient dan otvorio je pjesnik i glazbenik Julien Jacob rodom iz Afrike, iz Benina. U Francusku je stigao još u ranom djetinjstvu, od mladosti volio je rock i jazz glazbu, a svoje vrijeme je provodio s glazbenicima kao što su Fela Kuti, Miles Davis i Al Jarreau koji su ostavili svoj trag na njega. Danas se i sam bavi glazbom na inventivan i inovativan način, predstavljajući tradicijsku afričku glazbu na vrlo poseban način nimalo sličan onome što čovjek očekuje čuti kad se spomene afrička glazba.
Okupio je trio u kojem mu pratnju čine perkusije i akustična gitara, uz što njegov glas i njegove pjesme vrlo dolaze do izražaja. Glazbenici u pozadini su odlični, ali i nenametljivi. S vrhunskim osjećajem za Julienovu glazbu omogućavaju mu da njegovi stihovi dođu do izražaja, a s druge strane svoje umijeće znaju pokazati u pravim trenucima kad za to ima mjesta. 
Već i prije festivala, preslušavajući isječke s Julienovih web stranica, činio mi se najvećim potencijalom ovogodišnjeg festivala. Taj dojam potvrdio je i svojim nastupom. 
Uglavnom balade u kojima na pozornici daje sebe, uživljen u potpunosti u svoju izvedbu, zaista predstavlja netipičan afrički izričaj pun emocija, atmosferičan i lagan, ali ujedno i ritmičan u pravom afričkom stilu. Julien djeluje vrlo samozatajno i skromno, te je pomalo stidljivo ostvarivao kontakt s publikom.
Nije to bila glazba za ples, to je bila glazba za meditativno uživanje u Julianovoj izvedbi i tek u jednom trenutku je zatražio od publike da ustanu i zaplešu s njim. Na samom kraju nastupa, zadnja pjesma i bis na koji ga je publika, ove večeri uvelike mnogobrojnija nego dan prije, iskreno pozvala, bile su mnogo energičnije i življe i probudile su nas iz meditativnog raspoloženja predstavljajući onu poznatiju, življu stranu Afrike. Uglavnom, meni se vrlo svidjela i ova Julienova Afrika, tiha, emotivna, meditativna i samozatajna.
Nakon Juliena i kratke pauze zbog mise na Gospinu otoku prije hodočašća u Sinj, na pozornicu su izašli slovački sastav Šafran. Već spomenuti u uvodu, u ovom sastavu sa slovačkom tradicijskom glazbom relativno au nov bend koji na sličan način kao i Kries povezuje tradiciju s modernijim instrumentima kako bi tu glazbu približili današnjim generacijama. Tako se u sastavu benda nalaze perkusije, bas, gitara, violina i gajde.
Jednako kao i Kries, i Šafran su uspješno ostvarili taj susret tradicijskog i suvremenog u glazbi i uspjeli složiti vrlo zanimljiv repertoar kojim jednostavno osvajaju. Veseli ritmovi upakirani u zanimljive i bogate aranžmane vrlo su zarazni od prvog trenutka kad ih čujete, a tako ostaje i tijekom cijelog koncerta.
Vidno sretni što su dio ovog festivala, i pomalo iznenađeni atmosferom prve večeri, cijelo subotnje jutro proveli su uvježbavajući svoj nastup.
Pjesme koje su predstavili imaju svoje korijene u izvornoj tradiciji slovačkog naroda, te se po mnogim elementima i motivima prepoznaje sličnost i sa našim tradicijskim napjevima. Tako smo između ostalih imali prilike čuti baladu o teškim vremenima slovačkog naroda za vrijeme turske okupacije, skup božićnih napjeva “Koledy“, te pjesmu “Mužu mužu” o ženi koja očajnički želi vratiti svog muža kući iz birtije (zvuči poznato, zar ne?).
U cjelini su Šafran odradili odličan nastup i osvojili simpatije velikog dijela publike, sigurno i zbog određene sličnosti s našom tradicijskim glazbenim izričajem.
Za kraj festivala ostala je senegalska skupina Jamo Jamo Arts koja se predstavila večer prije uletivši Kriesu na pozornicu otplesavši jednu pjesmu s Mojmirom. Riječ Jamo Jamo dolazi iz naroda Diola i znači popularno ili dobro poznato, a članovi Jamo Jamo Artsa svoju ulogu vide u predstavljanju tradicijske i suvremene afričke kulture u Europi kroz koncerte i radionice bubnjeva i afričkih plesova.
Upravo zbog toga najveće zanimanje vladalo je na festivalu upravo za nastup Jamo Jamo, od kojih je publika očekivala divlji, veseo i rasplesan nastup i energiju koja će se proširiti cijelom Gradinom kroz sve posjetitelje. Naravno, svi koji su to očekivali nisu se prevarili.
Od početka su Jamo Jamo krenuli žestoko bubnjajući tjerajući publiku na neobuzdani ples ispred i oko pozornice. Uskoro su počeli izvoditi i divlje tradicionalne afričke plesove na koje se publika potpuno raspametila i uživila u njihov nastup.
Uz zvukove plemenskih bubnjeva, ples i show koji su Jamo Jamo izvodili, bližio se i kraj ne samo njihova nastupa već i ovogodišnjeg festivala, a Jamo Jamo su se pobrinuli da to bude i najljepši mogući kraj. Prijateljski raspoloženi od prvog dana, potpuno uklopljeni u atmosferu Ethnoambient festivala i onoga što festival predstavlja, odlučili su za sami kraj pozvati na pozornicu sve glazbenike koji su na festivalu nastupili i odjednom je pozornica bila prepuna glazbenika koji su neki dobili bubnjeve u ruke, dok su drugi plesali a publika ih je sve s oduševljenjem pozdravila opraštajući se s ovogodišnjim festivalom, glazbenicima i solinskom Gradinom.
Trećim posjetom ovom festivalu bilo je unaprijed jasno koliko će se emocija pronijeti Solinom i kako je to doživljaj kakav nema niti jedan drugi festival, ali i opet, unatoč ‘iskustvu’, Ethnoambient svaki put iznova čovjeka obuzme svojim posebnim emocijama i kreira jedinstven neponovljiv doživljaj kao da se nekoliko dana provodi u snu.
Prekrasnom snu koji opušta, hrani dušu i daje energiju za sve ostale dane u godini. Stoga, pozdrav Solinu do sljedeće godine i desetog jubilarnog Ethnoambienta, a tko zna što će nam organizatori pripremiti za jubilej.
Foto: Martin Turšić
