Tek nekoliko mjeseci nakon koncerta grupe Deep Purple u Zagrebu, Ian Paice, bubnjar Purpleovaca, došao je prošli četvrtak sa svojim vlastitim bendom ponovno u Zagreb. Bit cijele priče jest u tome da Ian svoje bubnjarsko znanje prenosi mlađim generacijama pa je tako s njim stigao i njegov najbolji učenik Bernhard Welz te prateći bend. Što sviraju jest uglavnom repertoar Deep Purplea rearanžiran za dva seta bubnjeva.
Prvi dio priče Paiceova posjeta je bila bubnjarska klinika održana popodne na dan koncerta u KSET-u, gdje Paice u jednom bliskom kontaktu s publikom prenosi svoje bogato glazbeno iskustvo i znanje. Večer je bila rezervirana za Aquarius i koncert. Prema najavama koje su stizale vezano uz repertoar koji Paice svira s ovim bendom, stekao se dojam kako sviraju većinom manje “isfurane” stvari iz karijere Purplea. Dva seta bubnjeva i posebni aranžmani tih pjesama također su najavljivani kao posebna poslastica.
Slušajući u Aquariusu Paiceov bend, tvrdnje iz najava su bile više-manje ispunjene. Već spomenuti Bernhard Welz zauzeo je poziciju za drugim setom bubnjeva na stageu Aquariusa, a ostatak benda je bio u klasičnoj postavi instrumenata. Onaj dio koji se odnosio na rjeđe uživo na koncertima svirane nije baš ispunjen – čuli su se tu veliki hitovi poput “Black Night”, “Smoke on the Water”, “Woman from Tokyo” itd. Welz i Paice su se pokazali kao stvarno dobar par, stalno surađujući u svirci stvarali su bogat zvuk bubnjeva bez pretjerivanja. Kad je trebalo svirati, svirali su obojica čvrsto rockerski, a kad se pružala prilika pokazivali su svoje umijeće.
Također, u tu sliku se uklopio i ostatak benda uz odličan vokal koji je jako ličio na Gillanov vokal, koliko god to s jedne strane izgledalo kao slijepo kopiranje, s druge strane je pogodno za Deep Purple svirku. Ono što je ipak ostavilo neugodan dojam je gitarist benda Kaitner Z. Doka koji se u nekim trenucima pretjerano isticao, slobodno možemo reći da je to ličilo više na pubertetsko isfuravanje nadobudnog mladog gitarista nego na ozbiljnog glazbenika koji surađuje s bendom. Dok su basist i klavijaturist uredno svirali, sve na svom mjestu i bez pretencioznosti, gitara je bila često odjednom glasnija od cijelog benda. Preštekavanje “na živo” sa Strata, koji tu večer i nije imao svoju večer i nije ga baš najbolje služio, na Ibaneza i nekoliko puta nespretno izvučen kabel iz gitare bilo je stvarno iritantno za slušati kad je zaružilo iz pojačala.
Da nije samo nespretan ili nonšalantan na stageu, već da je ispod razine kvalitete ostatka benda moglo se čuti i po svirci. Nekoliko neuspješnih sola bez glave i repa bili su na razini malo boljih demo bendova koji se mogu čuti po gradu, ali nikako na razini jednog ozbiljnog gitarista. A bilo je i nešto promašenih riffova u “kratkoj šetnji kroz povijest hard rocka” koju je pokušao pred kraj koncerta izvesti…
Šteta što jedan takav član benda uspije ostaviti toliko loš okus u ustima nakon koncerta, a neopravdano bi bilo reći da je bend loš. Naime, vokal je bio na razini, basist i klavijaturist vrlo dobri – čuli su se kad ih se trebalo čuti i to je bilo vrlo dobro… Ono što ističemo jest nekoliko sola na bubnjevima Paicea i Welza zajedno. Fantastični su bubnjari mora se priznati. U nekoliko prilika je bend prepustio stage njima i to je svaki puta izvuklo oduševljenje publike. Sola su bila popraćena i svjetlosnim efektima na “skenerima”, tako da je sve skupa djelovalo vrlo dojmljivo… Baš za uživanje.
