Koncert četriju death metal bendova u zagrebačkom je Boogaloou preksinoć počeo oko 20 sati. Situacija pred samim klubom nije bila pretjerano obećavajuća, te sam pomalo tužno promatrala mali broj ljudi koji se vrzmao oko tour buseva i nabrijavao se na koncer.
Zagrijavanje publike zapalo je Kanađane Quo Vadis, što s obzirom na raštrkane posjetitelje baš i nije bio pretjerano zahvalan zadatak. Iako im je set lista bila poprilično kratka, svega pet-šest pjesama, ovaj je tehnički death čiji je zvuk prošaran melodičnim štihom, uspjeo dobro prodrmat pomalo uspavanu publiku. Od svih predgrupa, Quo Vadis je bio najbolje primljen, a po mojem mišljenju i glazba im je bila najzanimljivija.
Klub se polagano, ali sigurno popunjavao, a do nastupa njemačke Neaere, Boogaloo je bio sasvim pristojno popunjen. Istina, bilo je koncerata na kojem je bodycount bio i dvostruko veći, ali i ova je brojka bila dovoljna da napravi odličnu atmosferu.
Dakle, Neaera slovi kao melodični death bend, ali moje uho bi to prije svrstalo u nekakav emo/screamo. Publika baš i nije bila pretjerano oduševljena njihovim nastupom, a atmosfera se još više uspavala kada su na stage stupili njihovi sunarodnjaci Fear My Thoughts. Ni oni nisu bili loši, ali jednostavno su bili prejednolični i premonotoni da me natjeraju da se odlijepim od šanka i proguram se u prve redove koji su za vrijeme cijeloga koncerta divljali i razbacivali se u totalnom deliriju.
Kao što i priliči pravim zvijezdama večeri, nakon što su se Fear My Thoughts pokupili sa stagea, crveni zastor nam je sakrio vidik. Nakon dosta nervoznog iščekivanja i pocupkivanja na mjestu, zastor se napokon miče i na pozornicu stupa kanadsko death metal čudo zvano Kataklysm.
Karizmatični pjevač Maurizio Iacono uspio je odmah sve ljude dignuti na noge. Svoj su energični nastup otvorili genijalnom “Like Angels Weeping“. Zaredali su se sve sami hitovi, “Serenity In Fire“, “Stormland“, “Illuminati“, “As” i “Slither“, “Shadows“…
Publika je za vrijeme cijeloga nastupa bila u deliriju, Kataklysm je kao i obično davao sve od sebe, a Mauriziu nisu nimalo smetali ljudi koji su mu se pentrali na stage i pjevali skupa s njime. Redari su se po tom pitanju pokazali veoma civilizirani i nije došlo do nikakvog nasilnog skidanja sa stagea i bacanja van iz kluba.
Odjednom sve prestaje i Kataklism odlazi, slijedi gromoglasno “We want more!” i simpatični se Kanađani vraćaju da nas nagrade bisom na kojem se redaju “Reign“, “Manipulator” i konačno “Road“, kojom zatvaraju svoj nastup. Svjetla se u Boogaloou pale i ljudi se izmoreni i izubijani polako vuku prema izlazu.
Koncert je u svakom pogledu bio veoma dobro i profesionalno odrađen od strane svih bendova, nije bilo nikakvih kašnjenja i problema sa zvukom, koji je čak bio začuđujuće dobar. Još jedna svjetla točka je bio veoma bogat izbor merchendisea, po poprilično pristupačnim cijenama.
U Kataklysmovom nastupu je vidno uživao i pjevač Quo Vadisa Stephane Pare koji je imao strpljenja da sa mnom prozbori nekoliko riječi. Čovjek se nikako nije mogao načuditi koliko je publika dobro prihvatila njihov nastup, posebno zato što, kako sam kaže, oni baš i nisu bend koji je jako poznat izvan rodne im Kanade.
U svakom slučaju, ovo je bio koncert na koji je vrijedilo otići, a Kataklysm me, kao i obično, nije ni malo razočarao te se još jednom u mojim očima iskazao kao vrhunski death metal bend.
foto: l.d.
