Deafheaven u Močvari: Nadmoćno pokorili Zagreb

    708

    Deafheaven je bend kojeg su ljudi zavoljeli mrziti. Još tamo od 2013. godine, kada su izašli iz potpunog podzemlja i izbacili svoj još uvijek najbolji album Sunbather, Deafheaven je bio predmet ismijavanja, omalovažavanja i diskreditiranja. Njihova kombinacija black-metal blast beatova i sanjivih slojeva glasnoće bi možda još i prošla, no oni kao ekipa na bini – nikako. Black metal zajednica ne trpi drugačije, a Deafheaven je od starta bio drugačiji. Uostalom, pogledajte samo galeriju fotki u ovome tekstu i sve će vam biti jasno. Nekoliko pramenova poluduge kose i motoristički kožnjak nisu black metal.

    Deafheaven Zagreb
    Foto: Luka Kerečin

    Vratimo se mi na Sunbathera. Kritika je, unatoč silnim kritikama puritanaca, pogurala ovaj album u sferu instant klasika. Ako se ne varam, do danas, Sunbather je vjerojatno najcjenjenije metal izdanje desetljeća. ‘Universal acclaim’, rekao bi Metacritic. No, to je bilo davno, 2013. godine. Uslijedila su još dva albuma, New Bermuda i aktualni Ordinary Corrupt Human Love, a s njim i konačni dolazak družine u Zagreb. Iskreno, ogroman sam fan ovog benda i sumnjam da ću moći biti objektivan u opisu nastupa, no fućkaš objektivnost, bitan je doživljaj.

    Društvo na turneji pravili su im Inter Arma iz SAD-a, no oni su dovoljno “true” za metal zajednicu, pa vjerojatno za bend niste ni čuli. Njihov nastup sam, nažalost, propustio, no po riječima posjetitelja bilo je glasno, ritualno i zaokupljujuće.

    Deafheaven Zagreb
    Foto: Luka Kerečin
    Muziku podržava

    E sad, kako u ovo krenuti. Iskreno, minutu prije početka, u onim limb trenucima kad iz mixera izlazi neka atmosferična buka, a bend se penje na binu, noge su mi se malo tresle. To mi se najčešće događalo u srednjoj školi kada bih mjesecima štedio za kartu za koncert, samo kako bi mi tik pred svirku koljena klecala od uzbuđenja i straha hoće li me neki stariji lik puknuti u šutki na pod. Jučer, nakon sto godina, opet ista priča. Posljednje četiri godine pokušavam uhvatiti ovaj bend, no do jučer nije išlo. U neku ruku mi je i drago što je tako ispalo, jer sam na domaćem terenu napokon zabio taj gol i u mentalnu mapu si ucrtao svirku koju ću dugo pamtiti. Deafheaven u Močvari.

    Misaoni eksperiment. Zažmiri i okreni se prema suncu ili kakvom izvoru svjetlosti. Ono što vidiš pred sobom, to ti je Deafheaven. Roza boja dubokih preklapanja. Shoegaze estetika i buka uz melodije koje nas tjeraju da lupamo šakama u svoja prsa. George Clark, osnivač i frontmen sastava kao kakav ridikul maše svojom sasvim pretankom kosom, ali kad stane i vrisne u mikrofon, jeza. Šuma blast-beat rafala black metala, na trenutke potpuno crnilo dubokog jezera, samo kako bismo sedam puta zaredom na isti, ali opet potpuno drugačiji način isplovili na površinu i zažmirili pred suncem. Sedam izranjanja označava sedam odsviranih pjesama, četiri s novog, jedna s trećeg i dvije najbitnije s tog mitskog Sunbathera. Za kraj, očekivano najveći hit Dream House. Družina u liniji pred publikom, onako na metar bez ograde, gitare u zraku, vrisak iz petnih žila i ti beskonačni breakovi popraćeni gitarskim solažama. Između svega toga, sasvim obični napušeni klinci iz Kalifornije. Na kraju krajeva uopće nije bitno tko su i što su, i kako su nam se zahvalili. Bitno je bilo ono između. Toliko od subjektivnog mene. Koncert godine.

    Deafheaven Zagreb

    Objektivno, koliko je to moguće naravno, sinoć smo gledali bend u relativnom zenitu karijere, kada ponestaje ideja, ali varijacija na postojeće ideje ne. Solidna zvučna slika s obzirom na slojevitost i glasnoću svega s bine. Energičan nastup i dosta dobra kemija s publikom. 75 minuta efektne svirke i svakako aktualno gostovanje u režiji Žednog Uha. Ništa manje nismo ni očekivali, ali mislim da smo dobili i puno više.

    Nije za svakog, no ni ne treba biti. Žanrovski unikat i najbolji dokaz kako mješavina žanrova itekako može funkcionirati. Samo treba naći ono najbolje iz oba tabora i spojiti to u smislenu cjelinu. Deafheaven je to itekako uspio. Filmski soundtrack za uspon i pad protagonista. Kao onaj trenutak kada si James Franco reže ruku džepnim nožićem kako bi došao do svog spasonosnog helikoptera. Zvučnu podlogu za ovu filmsku scenu otpjevao je Sigur Ros, ali slobodno ubacite i Deafheaven.

     

    Muziku podržava