”Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit” naziv je prvog punokrvnog izdanja Courtney Barnett… Ponekad samo sjedim, a ponekad sjedim i razmišljam kako bi bilo da Courtney Barnett nastupi u Zagrebu. Pred par mjeseci pala sam sa te stolice na kojoj sam sjedila i razmišljala – Barnett je najavila svoj premijerni nastup u Hrvatskoj. Sada sjedim i razmišljam kako je vrijeme da napišem izvještaj o njezinoj sinoćnoj svirci u Tvornici kulture.
Izgleda da je australska indijanerka u posljednjih nekoliko godina stvorila poprilično solidnu bazu fanova i u Hrvatskoj, s obzirom na to da se veliki pogon Tvornice počeo fino puniti nedugo nakon što je Mary May završila sa svirkom – prostor je djelomično bio pregrađen, mada mislim da za tim nije bilo potrebe.
Prije Courtney nastupila je Mary May. Nju sam prošli put također slušala u Tvornici, ali u malom pogonu. Mary May je u posljednjih godinu dana imala mnogo nastupa; nedavno je imala i prvi solo nastup u Močvari. Da je nastavila ubirat simpatije ljudi koji se nehotice ili ciljano nađu na njenom koncertu jasno je i iz sinoćnje reakcije publike na ”From Home” ili ”Birdie” – nažalost, svirka nije trajala predugo zbog držanja satnice. Tako su se Mary i simpatičan bend – gitarist Luka Čapeta, bubnar Borko Rupena i saksofonist Marin Živković – nakon nešto više od pola sata oprostili od zagrijane publike.
Ubrzo se pojavila Courtney Barnett, standardno jednostavnog izgleda kakvog sam i očekivala: obična bijela majica, obične crne hlače, bez trunke šminke – spremna da pokaže Tvornici kako se zapravo osjeća. Uz kratak pozdrav započela je koncert uz dvije stvari, ”Hopefulesness” i ”City Looks Pretty” , kojima je odmah predstavila posljednji album, ”Tell Me How You Really Feel”. Već prvim taktovima pjesme kojom je otvorila koncert bilo je jasno da nas čeka povratak u devedesete, povratak u neko ”nirvansko” razdoblje glasne rock glazbe pomiješane s anksiozom i sumnji 21. stoljeća – uz dozu nezaobilaznog Courtneyjinog grungea. Slijedila je jedna od najpoznatijih Courtneyjinih stvari, ”Avant Gardener”, uz koju nas je upoznala s Bones Sloaneom na basu i Daveom Mudiem na bubnjevima. ”Need A Little Time” je u kratkom roku svima postala najdraža Courtneyjina pjesma – publika je uzela ‘time out’ od sebe i dopustila Courtney da je očara svojim riječima o svakodnevnoj težini svijeta.
Barnett je odsvirala dobru većinu posljednjeg albuma: revoltiranu ”Nameless/Faceless”, ”Crippling Self Doubt and a General Lack of Confidence” o univerzalnom osjećaju zarobljenosti u našim načinima, zatim ”Charity”… Naravno, nije mogla izostaviti i nekoliko starijih klasika: ”Depreston” koju je u najtišem trenutku publika počela pjevati, ”Small Poppies” od koje hvata psihodelična vrtoglavica ili žestoke struje svijesti u obliku ”Pedestrian At Best”, koju bi i sam Cobain sa smiješkom odobrio.
Barnett je za bis sačuvala ”Let It Go”, pjesmu koju je snimila s Vileom za zajednički album ”Lotta Sea Lice”. Posljednje atome je ipak sačuvala za dvije starije stvari, jednu s obožavanog debi albuma, a jednu s dvostrukog EP-a, kojima su se zagriženiji fanovi zasigurno veselili: ”Kim’s Caravan” i ”History Eraser”.
Koncert je imao i bučnijih i tiših trenutaka, baš kao što je Nirvana imala bučnije i tiše stvari, baš kako moji, tvoji i Courtneyjini unutrašnji monolozi nekad budu bučni, a nekad tihi. Bez puno priče i s polusmijehom na licu, Courtney i ostatak benda nas je pozdravio. Vrijeme je da ponovno privučem stolicu i – samo sjedim.
