U kolovozu 2015. nastala je pomutnja. U Londonu, Sydneyju, Melbourneu, New Yorku i Los Angelesu osvanuli su misteriozni plakati s riječima ”Nobody Really Cares If You Don’t Go to the Party”. Zbunjujuće riječi izvan bilo kakvog konteksta privukle su pozornost slučajnih prolaznika – što je i bila namjera. Naime, riječ je bila o gerilskom marketingu britanske diskografske kuće Marathon Artists (u suradnji s Mom + Pop Records i Milk! Records) u svrhu promocije novog singla australske kantautorice Courtney Barnett, često opisivane kao ”laid back stoner” koja je sve samo ne to. Gotovo četiri godine su prošle otad – sada je Courtney Barnett na turneji kojom promovira drugi punokrvni solo album ”Tell Me How You Really Feel”. Ovo znači samo jedno – konačno je došlo vrijeme za njen premijerni nastup u Hrvatskoj, večeras u Tvornici kulture.
Courtney Barnett danas iza sebe ima dva EP-a (koji su 2013. objavljeni kao dvostruki EP: ”A Sea of Split Peas”) i dva albuma. Osim solo izdanja, postoji i ”Lotta Sea Lice”, zajedničko ostvarenje kantautorice i Kurta Vilea kojim smo dobili novog Kurta i Courtney 21. stoljeća. Osim toga, od 2012. s Jen Cloher vodi Milk! Records, nezavisnu diskografsku kuću u Melbourneu. Od prvog EP-a ”I’ve Got A Friend Called Emily Ferris” (prvim izdanjem Milk! Recordsa) do današnjeg koncerta u Zagrebu, Courtney je prešla dalek put – i na njemu je skupila puno snježnih kuglica. Ako vas zanima što sam ovim htjela reći, nastavite čitati: Barnett si je velikodušno oduzela malo vremena kako bi odgovorila na nekoliko mojih pitanja i time mi pomogla da vam što vjernije skrojim priču o ovoj skromnoj indijanerki s australskom adresom.
Borba između reketa i gitare, studentski dani, konobarenje u melbournskim barovima
Da je donijela drugačiji izbor kada se našla na životnom raskrižju, danas možda ne bismo znali tko je Courtney Barnett. A možda i bi – ali kao tenisačicu. Kao tinejdžerica, ozbiljno se bavila tenisom s ciljem da jednog dana postane profesionalna tenisačica. U međuvremenu je ipak reket zamijenila s gitarom – ljevoruka Courtney je svira bez trzalice.
”Kada sam imala 19 godina, često sam imala akustične svirke na kojima sam shvatila kako mi se ne sviđa zvuk trzalice na gitari. Otad sam se navikla svirati bez nje. Sviđa mi se što ne ovisim o trzalici, što mogu prstima prebirati po žicama kadgod mi se prohtije. Osim toga, često vidim kolege glazbenike u maničnoj potrazi za trzalicom pred nastup: ovako izbjegavam stres kojeg bi to izazvalo.”
Danas dakle svira gitaru bez trzalice, ali ljubav prema tenisu ipak nije izblijedjela, dapače, samo je našla novo mjesto u njenoj glazbi: u spotu za ”Avant Gardener” možemo je vidjeti na teniskom terenu.
Dvije godine nakon što se iz Sydneyja preselila u Hobart upisala je studij likovne umjetnosti. Iako je studij napustila nakon dvije godine, svoj interes za likovno oblikovanje je – baš kao i tenis – pretočila u glazbu, pa tako radi ilustracije za svoje albume i albume izvođača njene diskografske kuće.
U Melbourne se preselila tri godine poslije, gdje je nekoliko godina radila u Northcote Social Club lokalu. U onom razdoblju kad je bila između poslova i ‘žicala’ gigove kao i ostali glazbenici na svojim počecima, živjela je u Northcoteu, predgrađu Melbournea te je povremeno tražila druge stanove. Upravo tako je i nastala pjesma ”Depreston” – njezini prijatelji su se dosjetili tog nadimka, sve zahvaljujući neuspješnim potragama za stanom u predgrađu Preston.
Paralizirajuća sumnja u sebe i općeniti manjak samopouzdanja
Od samih početaka njezine pjesme uvelike pomažu ljudima kojima su anksioznost, unutrašnji monolozi i nezadovoljstvo sobom dio svakodnevice, što ne čudi s obzirom na to da se sama nosi s istim problemima. ”I’m having trouble breathing in…” Zasigurno je ”Avant Gardener” jedan od najzanimljivijih, ako ne i reprezentativan uzorak anksioznosti u glazbi uopće, gdje maštovito opisuje napadaj panike koji je hvata dok pokušava pobijediti početak novog tjedna – vrtlarenjem. Pjesma je korištena i u epizodi serije ”Bojack Horseman”, s protagonistom kojemu također svaki novi dan predstavlja ‘novi pokušaj disanja’: Courtney traži rješenje u vrtlarstvu, a Bojack u trčanju.
Terapijska nota njezine glazbe nastavlja se i novim albumom: ”Tell Me How You Really Feel” naziv je koji sve govori, no koliko je teško reći kako se zapravo osjećaš?
”Proživljavam trenutke kada mi je sve kristalno jasno i u tim trenucima se uspijevam izboriti i izvući deblji kraj. Jednom kad završe, opet se osjećam kao da se gušim… Ali zaista obožavam svirati uživo i osjećati energiju publike.”
Uvid u razdoblje kada manjak samopouzdanja, spisateljska blokada i očajavanje prevladaju dobivamo u novoj pjesmi ”Crippling Self Doubt and a General Lack of Confidence”, za koju Courtney kaže da najviše govori o ”osjećaju zarobljenosti, o osjećaju inferiornosti.”
Kako se zapravo osjećaš?
Ako uspoređujemo Courtneyjin debi album s posljednjim izdanjem, očito je da na novome nedostaju stvari poput ”Avant Gardener” i ”Pedestrian At Best” – nedostaju pjesme koje slušatelja uvuku u Courtneyjinu struju svijesti. ”Tell Me How You Really Feel” mnogo je liričniji album u kojem Courtney bez uvijanja progovara o osjećaju beznađa s povremenim bljeskovima nade – tako je i nastala pjesma interesantna naziva, ”Hopefulessness”, koja je svojevrsna izjava o tome kako se osjeća u današnjem svijetu:
”Na ovom svijetu ima puno dobrog i puno lošeg; traje vječna borba između tog dvoje.”
”You know it’s okay: no one is born to hate… Take your broken heart: turn it into art… You know it’s okay to have a bad day”: sve su ovo poznati klišejizirani citati (prva dva od Nelsona Mandele i Carrie Fisher) koje je Barnett izvukla iz rukava za ”Hopefulesness”: ”Novi album obiluje klišejima: htjela sam zvučati kao knjiga za samopomoć”.
U pjesmi ”Nameless, Faceless” Courtney izražava svoj revolt tuđim riječima, moćnim riječima Margaret Atwood (autorice ”Sluškinjine priče”): ”Men are scared that women will laugh at them/Women are scared that men will kill them”.
”Nisam bila svjesna da će ova pjesma biti moj način prekidanja tišine, moj znak protesta. Tada sam se osjećala nemoćno – davala sam sve od sebe da pronađem razumijevanje i empatiju u trenucima kada sam osjećala jedino bijes i tugu… Svakog dana sam u novinama čitala članak o novom činu nasilja: ”Muškarac ubio suprugu jer mu se smijala”, ”Žena nađena mrtva nakon Tinder spoja”, ”Prostitutka silovana i ubijena”, ”Žena kamenovana zbog afere”, ”Gotovo polovica žena ubjeno od strane romantičnog partnera”, ”Otac usmrtio kćer”, ”Taksist usmrtio ženu koju je vozio”…
”Everybody Here Hates You” – pjesma s vrha paranoične hrpe
Barnett je nedavno objavila novu pjesmu – ”Everybody Here Hates You”, pjesmu koja je trebala biti na posljednjem albumu, međutim, nije bila sasvim dovršena te su joj se stihovi činili suviše osobnima i ranjivima: ”Sjedila sam u studiju, čupala kosu i pokušavala dovršiti pjesmu; no nikako da pronađem prave riječi.”
Pjesmu je ‘iskopala’ iz ”paranoične hrpe pjesama” koje se svo vrijeme motaju tu negdje: ”…Fragmenti pjesama mi uvijek lebde u tom nekom međuprostoru dok se konačno ne uhvatim u koštac s njima. Ponekad čekaju svoj red godinama: sve dok ne dođe pravo vrijeme za njih.”
Courtney Barnett i drugi glazbenici
Prva pjesma koju je Courtney naučila svirati je ”Smoke on the Water”, a druga ”Come As You Are”: Nirvanu često i ističe kao jednog od prvih utjecaja na svoje stvaralaštvo. Ako vas zanima Courteyin ukus u glazbi, samo joj pogledajte Spotify playliste na kojima se nalaze Low, Cate le Bon, Nico, Kevin Morby, Jenny Lewis itd. Upitala sam je što sluša u posljednje vrijeme.
”U zadnje dvije godine otkrila sam mnoštvo zaista sjajnih glazbenika. U posljednje vrijeme najviše slušam Aldousa Hardinga, Lizzo, Tropical Fuck Storm, Big Joanie, Drugdealer, Moaning Lisa…”
Rekla sam koga u slobodno vrijeme sluša Courtney. A tko sluša nju?
Barrack Obama je već 2016. na svoju playlistu koju je kreirao za Spotify uvrstio upravo Courtney: pjesmu ”Elevator Operator” s njenog debi albuma.
Barnett ima i mnogo obrada; ponekad ih ubaci i na koncerte. Lemonheads, Cale, Breeders, Velvet Undeground – sve su to izvođači čije je stvari obradila. Ipak mi je najdraža obrada od Gillian Welch, ”Everything Is Free”, za koju i Courtney kaže da joj je to ”jedna od najdražih ikad napisanih pjesama”.
Kolekcija snježnih kuglica
Kako ih turneje vode na raznorazna mjesta, glazbenici nerijetko počnu stvarati neobičnu kolekciju suvenira: ni Courtney nije iznimka. Njezina slaba točka su bile – snježne kugle.
”Da, skupljala sam ih sve dok mi količine tekućine koje su iznad dozvoljene nisu počele uzrokovati probleme na aerodromima. A u kuferima nikad nije bilo mjesta. Naposljetku sam odustala. Najdraža mi je ona koju mi je poklonila prijateljica iz Arizone, u kojoj se umjesto snijega nalazi pijesak i jedan mali trkač – prekrasna je.”
Pričom o snježnim kuglama privela sam intervju kraju. Courtney Barnett veseli se večerašnjem nastupu u Zagrebu: uzmite ‘time out’ i odite vidjeti što nam je Courtney pripremila za Tvornicu kulture.
