Jučerašnja zagrebačka večer bila je rezervirana za toliko medijski najavljivanog Seana Lennona. Prostor koji ga je ugostio bilo je Kino SC-a. Sean Lennon, mlađi je sin karizmatičnog Johna Lennona i baš zbog toga je pod velikim pritiskom i medijskim povećalom.
Strašno me živcirao što su ga u posljednjih tjedan dana doslovno svi mediji ‘popljuvali’ ili ocrnili, a na konto toga što je odbio dati telefonski intervju. Pa se pisalo o nekim njegovim ‘razmaženim’ zahtjevima, koji su na posljetku ispali sasvim normalni i očekivani za jednu zvijezdu za kakvu su ga najavljivali. Osim toga stvar koja me također ‘pogodila’ bila su naklapanja i špekulacije oko njegove glazbe i vokalne jačine na osnovu letimično preslušanog zadnjeg studijskog albuma.
To su neki od razloga zbog kojih sam baš jako iščekivao da vidim toga ‘razočaravajućeg sina’. Moram spomenuti da je predgrupa Bodhii BLVD bila zaista pun pogodak. Po sastavu su dosta slični Seanovu pratećem bendu, pa tako imaju bubanj, bas, klavijature, akustičnu i električnu gitaru. 
U tih 45 minuta uvodne svirke, prikazali su veliku instrumentalnu talentiranost te melodične skladbe koje su dojmljive već na prvo slušanje. Zvukom podsjećaju na Willard Grant Conspiracy.
Inače dolaze iz Beča, što prema jučerašnjoj priredbi nikada ne bih zaključio, a ovo zagrebačko gostovanje iskoristili su za promoviranje novog materijala koji bi se uskoro trebao naći na njihovu novom albumu. Od impresivnijih pjesama zapamtio sam “Days To Come“, “City Lights“, “You Had Me All Alone” te prošlogodišnji singl “Shoreline Fandango“.
Poslije Bothii BLVD dosta dugo smo čekali da se raskopa te ponovno presloži stage, što je sveprisutne dosta razljutilo, te se u par navrata Lenonna pokušalo prizvati pljeskom i raznoraznim ‘neukusnim’ komentarima.
Moram reći da je dvorana Kina SC bila razočaravajuće prazna, po mojoj slobodnoj procjeni svega je trećina kapaciteta bila ispunjena. Mislim da su tome kumovale iznimno skupe ulaznice (140 kuna) te naša medijska neutemeljena pesimistična nagađanja.
Koncert je počeo poslije deset sati, točnije u 22:20 h. Popraćen pljeskom Sean je izašao je na pozornicu, pozdravio ljude te započeo prebiranje svoje akustične gitare pjesmom “Spectacle“. Moram reći da i ta mala šačica ljudi koja je prisustvovala ovom događaju pojma nije imala o čemu se zapravo radi i što on to pjeva. Toj činjenici uvelike pridonosi i ne mogućnost nabavke novog Lennonovog albuma “Frendly Fire” u hrvatskim CD shopovima.
Inače, Sean je čovjek od konverzacije i interakcije s publikom, što potvrđuju njegovi komentari i pričice između svake pjesme. Za drugu pjesmu odabrao je “Highlights” koja je meni najbolje sjela s čitavog albuma, i na kojoj je potvrdio svoju stvaralačku jačinu te očito naslijeđen izvrstan osjećaj za liriku: “…so lets hide all the diamonts and cocaine/for the rainy day/never forget to pray/before you go to bed tonight/you must turn off all your headlight/count the stars instead of crying/life is only slowly dying…“
Nakon te pjesme potjerao je sve fotografe koji su se ‘nasadili’ na nekih pola metra od njega, a time ga zakrili od pogleda ljudi u prvom redu, koji su se na to pobunili na konto čega ih je Sean sve lijepo zamolio da nestanu.
Sam je također bio svjestan kako je u Hrvatskoj njegov posljednji album nedostupan pa se našalio da je to šteta ali da se album može besplatno downloadati s interneta. Osim toga rekao je kako dolazi iz New Yorka te kako je to jedno malo mjesto u SAD-u, ali da nije niti upola lijepo kao naša domovina.
Pjesmu “Smokin Mirrors” najavio je kao novi materijal, te dodao (valjda zbog zabezeknutih lica iz prvog reda) kako je nama vjerojatno i njegov stari album “Into The Sun” iz `98. godine također novi materijal. Za potrebe pjesme “Falling Out Of Love” svoju akustičnu gitaru zamijenio je električnom, te dodao kako mu je ipak draža električna jer je glasnija. Pjesma je završene dugom solažom Seana popraćena divljim ritmom bubnjara.
Kod pjesme “On Again, Off Again” iako je pjesma laganog tempa, dobio je poriv za potezanjem malo žeščih rifova čime je dao na dinamičnosti ove ‘uspavanke’. Posljednja stvar prije prvog bisa bila je “Would I Be The One“, nakon koje se zahvalio i pokupio se zajedno s bendom k back stageu.
Iznimno snažan pljesak uz glasne zvižduke Seana je još jednom izvukao na pozornicu. Tada je pričao i pričao, dok se jedan pametnjaković nije dosjetio pružiti komad papira i olovku te zatražio autogram. Lennon vidno nezadovoljan gestom svog fana iz prvog reda potpisao je taj papir što je izazvalo podizanje bar još deset ljudi koji su se nadali istom, na što ovaj, nije pristao.
Za pretposljednju stvar odabrao je “Tomorrow” koju je otpjevao solo na akustičnoj gitari, a za kraj se još jednom okupio cijeli bend te su odsvirali njegov najveći hit – “Mystery Juice” – s prvog albuma.
Koncert je karakterizirala veoma ležerna atmosfera Kina SC, česta interakcija Seana s nekolicinom ‘galamđija’ koji su lošim izborom riječi na engleskom nastojali biti humoristični. Pjesme su bile nešto brže nego na albumu, a osim toga sve ih je maksimalno rastegnuo, jer mu je valjda unatoč dva studijska albuma nedostajalo repertoara.
Temeljem detaljno preslušanog posljednjeg albuma koncert uopće nije bio loš, te da usprkos lošim medijskim najavama jedini tko mora biti ne zadovoljan je sam Sean Lennon, jer publika blage veze nije imala što nam to dolazi promovirati.
