Još je jedno od najvećih svjetskih jazz-imena stiglo u Zagreb i još više učvrstilo Zagreb kao neizostavni dio europske jazz-scene.
U velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio je Billy Cobham, jedan od najvećih bubnjara svih vremena i zasigurno najznačajniji bubnjar fusion-izričaja. Billy Cobham je u svojoj dugogodišnjoj karijeri surađivao s najslavnijim imenima kao što su Horace Silver, Miles Davis, George Benson, John Scofield ili Quincy Jones, a sudjelovao je i u osnivanju i radu jednog od najvažnijih fusion-bendova ikad – Mahavishnu Orchestra.
Na ovogodišnjoj turneji pod nazivom “The Palindrome Tour – Back to the Roots” Billy Cobham i njegov sastav odlučili su predstaviti materijal s novog albuma “Palindrome“. 
Bio sam u strahu da će se ponoviti ista priča kao i mnogo puta dosad: da dolazi legenda već u godinama, od koje svi očekuju eksploziju bravurozne svirke i glazbenih ideja, a dobiju samo lagano odrađen koncert (sjetimo se nastupa npr. Jack deJohnettea ili Archie Sheppa, koji su nam ‘ostali dužni’).
No, već su prvi taktovi pokazali da koncert Billya Cobhama neće biti jedan od tih, dapače, upravo suprotno. Groove, groove i samo groove, to su bile jedine misli koje su teoretski mogle proći glavama publike u dvorani Lisinski kada je bend započeo. Čvrst ritam i sjajna bas-linija dali su nagovještaj da će ovo biti večer groovea, povratak u doba kada se tek otkrivala mogućnost spajanja funk ili rock-žanrova sa jazz-izričajem, povratak u začetke fusiona. 
A, kada je bend u sastavu Jean-Marie Ecay – gitara, Christophe Cravero – klavijature i violina, Camelia Ben Naceur – klavijature, Fifi Chayeb – bas, Junior Gill – Steel pan/KAT Mallets (ne znam točno kako ovo prevesti) zasjao u punom sjaju, dvorana je ostala bez riječi, ali zato s dovoljno pljeska da potjera glazbenike još naprijed.
Ono što mi se sviđa je činjenica da Billy Cobham nije oko sebe okupio glazbenike koji bi samo svirali i popunjavali praznine između njegovih solo-dionica i hranili njegov ego, nego je ipak u prvom planu ostala glazba, važnija od individualnih sviračkih bravura. I to se vidjelo od samog početka, glazba u prvom planu, s nevjerojatnim grooveom, ali i jednako tako neočekivanim prijelazima koje izvodi cijeli bend kako bi na trenutak prekinuo tečnost, da bi se već u sljedećem taktu vratio u čvrst funky-fusion.
Sastav Billya Cobhama uspio je ono što je možda i najteže u glazbi: uspio je ostaviti dojam da se glazba svira sama od sebe. Dojam da su rješenja i ideje koji su oni odabrali jedine moguće, i da je tako očito da ta dionica tu ide i kako bi itko uopće mogao pomisliti što drugo? Takvu tečnost i sklad nije lako postići, i zato se upravo divim bendovima koji to uspijevaju kao od šale.
Očekivao sam da će koncert započeti jednim velikim solom slavnog majstora, ili da će isti bar biti ukomponiran u prvu skladbu, ipak se zna koga je publika te večeri došla gledati. No, taj solo se nije dogodio ni u prvoj, ni u drugoj skladbi, umjesto toga Cobham je odlučio publici pružiti sjajnu demonstraciju fusion-izričaja i suradnje instrumenata. A kada je konačno uslijedio prvi solo ove glazbene legende, dvorana je jednostavno eksplodirala. Strahovao sam da se Billy Cobham umorio i da će samo odraditi koncert reda radi? Nipošto! Ova legenda još uvijek barata kako tehnikom, tako i idejama koje bi svakog bubnjara morale natjerati da ustane i glasno zaplješće.
Ipak, kako je koncert odmicao, sve sam više razmišljao kako skladbe s albuma “Palindrome“, a i njegovog prethodnika “Fruit from the Loom” dosta sliče jedna na drugu, a i sada razmišljam da ne mogu izdvojiti nitijednu od njih koja bi se po nečem istakla. Mislim, sjajno odsvirano, vrhunski groove, dojmljive solo-dionice svih glazbenika, neočekivani mali obrati u ritmu koji doprinose dinamici pjesama… Sve je tu, ali nema nešto po čemu bih zapamtio ijednu od tih pjesama (osim oduševljenja što gledam jednog od svojih glazbenih idola na pozornici).
A druga stvar, koja me još više smetala, jest da su sve te skladbe izvedbom podsjećale na “Return to Forever” legendarnog Chicka Coreae, ili Weather Report. Je li moguće da se u fusion glazbi ništa nije promijenilo od 1970.? Je li moguće da je to tip glazbe kojoj nije moguće dati pečat vlastitog vremena? Mislim, želio sam čuti Billya Cobhama kako svira kao u svojim najboljim fusion danima, danima Mahavishnu Orchestra, ili danima kada je predvodio svoj vlastiti sastav Spectrum, ali sam nekako razočaran da svem tom izričaju nije dodana neka promjena koja bi označila da je 2010. godina i da su ideje i pogledi na svijet ipak drukčiji…
Ne pričam ovdje o ritam mašinama i nepotrebnom guranju elektronike gdje treba i gdje ne treba, pričam o glazbenim idejama, zvuku, načinu izraza. Turneja se zove “Back to the Roots”, i možda je to upravo ono na što je Cobham i ciljao, ali… Ne znam, kao da je nedostajao znak da se Billy Cobham u svojoj kompozitorskoj karijeri nastavio razvijati. Kao da je stao u jednom dobu i sada se tu vrti, istražujući slične mogućnosti, ali bez nekog napretka.
To je, u stvari, jedino što mogu (ali i moram) prigovoriti ovom nastupu. Sve ostalo je ostavilo kako mene, tako i kompletnu zagrebačku publiku bez daha. A kada je na red došla legendarna skladba “Stratuss“, oduševljenju nije bilo kraja. Skladba je započela lagano, u dosta sporijem tempu gdje se u prvom dijelu solo-dionicom uspio sjajno izraziti Junior Gill, ali kada je nakon toga započeo dobro nam znani groove i bas-linija, oduševljenju nije bilo kraja.
I od tog trenutka pa nadalje, publika im je jela iz dlana. Sve u svemu, vrhunska izvedba svjetske legende koja još nije rekla posljednju riječ, čovjeka koji je svjestan važnosti glazbe iznad svoje veličine i još ima dovoljno samokontrole da glazbu stavi na prvo mjesto, čovjeka koji očito uživa u grooveu više nego bilo tko drugi, a svoje uživanje itekako zna prenijeti na druge. Ovakav groove se u Hrvatskoj odavno (ikad?) nije imao priliku čuti.
Još jedna stvar, potpuno nevezana uz koncert, na koju se moram osvrtnuti jest činjenica da je velika dvorana Vatroslava Lisinskog ostala poluprazan. Poluprazan! Na jedno od najvećih imena svjetske glazbene scene uopće. Što nam to govori? Govori li nam da je mlada promocijska kuća Artim uzela prevelik zalogaj za početak? Ili da je u doba recesije previše tražiti 250, 290 ili čak 330 kuna za ulaznicu? A možda nam samo pokazuje da su prepune dvorane na koje smo navikli na velikim koncertima Zagreb Jazz Festivala ipak samo iluzija da je Zagreb grad jazza stvorena ogromnim brojem podijeljenih karata? Usudio bih se reći da su sve tri tvrdnje djelomično točne.
No, i poluprazan Lisinski je gromoglasnim odobravanjem pozdravio planirani završetak nastupa Billya Cobhama i eksplozija oduševljenja se nije gasila sve dok se ova legenda nije vratila na bis da se još jednom izvedbom oprosti od publike.
Zahvalan sam što sam imao priliku doživjeti nastup jedne ovakve legende uživo, a mislim da bi se tako trebala osjećati i čitava zagrebačka publika. I jedino što još mogu dodati jest da se nadam da ću imati priliku ponovno negdje pogledati legendarnog Billya Cobhama.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
