Recenzije

Kao da je bilo nekad

30.4.2010. @ 14:12 Pavle Vukšić

'Povratak korijenima'... ova krilatica toliko se olinjala i iskrzala od silne uporabe tijekom desetljeća, da se doima kako ju više nije uputno rabiti baš nigdje, pa ni u poljodjelstvu - a kamoli u opisivanju karijere jazz-vedetâ.

No, iskreno kazano, baš ta ista parola rijetko gdje može zazvučati tako intrigantno kao u slučaju Billya Cobhama.

Njegova priča se na zanimljiv način opire klišeju nad klišejima, po kojemu je povratak korijenima tek floskula kojom se u pravilu nariče nad boljim domašajima vlastite umjetničke prošlosti u odnosu na bljedunjavu kreativnu sadašnjost. Iako, naoko, nema razlike: Cobham već dugo izbacuje iznimne ploče jednom u pet godina, dok preostalim albumima između njih, čini se, tek drži kondiciju. Njegov diskografski početak, pak, bio je toliko furiozan da će ga teško više ikad dostići. Pa u čemu je onda kvaka?

Povratak Cobhama korijenima - a tako se zove turneja koja prati njegov najnoviji projekt, "Palindrome" - zapravo bi trebao značiti vraćanje jazz-rocku (jer fusion, kao termin, ipak znači taman toliko da se njime uspješno ne kaže ništa!) u njegovoj najjačoj formi. Razlika u odnosu na mnoge veličine koje su svoje adute odavno potrošile, provodeći godine u marnoj reciklaži vlastitih ideja, leži međutim u impresiji da ovaj virtuozni Panamac svoje najjače karte zapravo nikad nije niti odigrao do kraja.

Ovaj dojam, koji se kod njegovih poštovatelja tijekom karijere razvio do gotovo idolatrijskih razmjera, svoje uporište vjerojatno vuče iz činjenice da je Cobham svoje jazz-rock razdoblje nekako prenaglo, autodestruktivno napustio - i to nakon što je na scenu stupio gromoglasno kao malo tko. Jer, kroz čitavu povijest jazza teško će se naći demonskiji i opakiji prvi album nekog sastava od debija zaprepašćujuće raspomamljenog McLaughlinovog Mahavishnu Orchestra.

I uistinu, nakon frapantnog "Inner Mountain Flame", osupnutost čitave glazbene javnosti silinom i svježinom fusiona postala je potpuna, čime je proces što ga je u svojoj genijalnoj viziji otpočeo Miles Davis praktički doveden u zenit. No, Mahavishnu je svoju autentičnu auru ozarene euforije, osim tada apsolutno duhovno posvećenom vođi sastava, najviše dugovao upravo Cobhamu i njegovom frenetičnom, neumornom tempu koji je zvučao kao kombinacija proloma oblaka i štektanja vrhunski održavanog tommy guna. Zato se danas nekako doima kako bi utjecaj njegova pristupa instrumentu zacijelo bio jednako golem čak i da s Mahavishnuomnije snimio više ništa, a kamoli tako moćnu ploču kao što je strahovita "Birds of Fire".

Dodatna draž bila je u tome što Cobhama - činilo se - skori raspad supergrupe uopće nije omeo, dapače, mrtav-hladan snimio je danas mitski "Spectrum", a nakon toga i vrlo dobar "Crosswinds". Trebalo je samo nastaviti neistraženim teritorijem. Cobham je, međutim, zakrenuo karijeru pod pravim kutom i spiskao dobar dio '70-ih, pa i gotovo kompletne '80-e na bavljenje bolno razvodnjenim komercijalnim funkom i discom, ali i sudjelujući u poprilično nejasnim bendovima poput Bobby & The Midnites (koliko je izvorna stvar bila potamnila, najbolje opisuje činjenica da su vrhunce tog razdoblja njegove karijere predstavljali neuzbudljivi jazz-albumi s koketiranjem mainstreama i fusiona, primjerice "Warning" ili "Picture This").

U '90-ima se, Cobham, međutim, vratio izvornom jazzu, gdje je potkraj dekade ostvario nekoliko - ako ne masovno zapaženijih, ali svakako bitno boljih - ploča, poput srčanog albuma "Paradox" (199.7) ili "The Art of Three" s Kennyem Baronom i Ron Carterom iz 2001. A sada se, konačno, malo jače angažirao oko promocije i predstavljanja prvog albuma u gotovo tri godine, i krenuo na pripadajuću svjetsku turneju.

Ideju 'povrataka korijenima' pritom dostojno najavljuje otvarajuća skladba, "Moon Germs", polulegendarna skladba s treće Cobhamove ploče, "Total Eclipse", na kojom je (još) bio u solidnoj formi. No, u njoj nešto kao da škripi, a to nešto je ukupni dojam skladbe koja se čitavo vrijeme repetitivno i ne osobito zanimljivo vrti u krug, daleko od žara izvorne verzije.

"Two for Juan" (s već spomenutog "Picture This") i "Obliquely Speaking" pokazuju kako od povratka korijenima nema ništa, osim eventualnog marketinškog trika. Reminiscencije na Mahavishnu Orchestra? Prisjećanje na eru "Spectruma"? Ma vraga! Ove dvije skladbe zvuče ispolirano i umiveno do te mjere da im emocije i povišena temperatura nasušno trebaju, osobito potonjoj, koja zvuči kao da ju je skladao Frank Zappa u poznijoj dobi pijući zašećerenu vodu uz konjsku dozu sedativa, prisjećajući se kako je nekad radio "Peaches En Regalia" ili "Waka / Jawaka".

Tradicional "Isle of Skye" kamiličasta je stilska vježba s prisjećanjem na "Return to Forever" (i njihov "Musicmagic"), dok dojam blago popravlja tek "A Days Grace", napravljena u stilu kontemplativnijih, spacijalnih improvizacija Johna Abercrombiea, s kojim je Cobham ostvario nekoliko iznimnih ostvarenja.

Drugu polovicu ploče otvara naklon pokojnom Joeu Zawinulu. "Mirage" i "Cancun Market" lavovski dio svoje koncepcije pronalaze upravo u stilizacijama i poigravanju glazbenim tradicijama Weather Reporta iz najjače faze ("Heavy Weather"). U tom smislu, "Cancun Market" je ipak nešto interesantniji, s obzirom da je "Mirage" repetitivni funk, dok se druga skladba na zanimljiv način laća japanskog i crnoafričkog nasljeđa, koje osim u epizodama u drugom dijelu kompozicije, služi i kao izravan link na "Torpedo Flo".

Cobhamova skladba s albuma "Traveler" (1993.), "Alfa Waves", ipak je najbolji komad na albumu - ne toliko po osobito inventivnom pristupu originalu, koliko po tome što konačno (ali zato prekasno) donosi žešću krv i snagu u rahitično, kastrirano jazz-rock tkivo ploče. Tu Cobham konačno pokazuje da nije zaboravio korijene, gurajući sve ispred sebe prvo nabrijanim ritmom, a potom bubnjarskim solom u kojem demonstrira svoju muzikalnost i snagu.

Sve je to ipak premalo - toliko premalo da ostavlja okus nepatvorenog razočaranja. Cobhamov povratak korijenima očigledno nije ništa drugo nego nostalgično prisjećanje kako je to nekad bilo kad su Chick, Jaco, Joe, John i Billy patentirali jazz-rock i digli svijet na noge... Funk, groove i rock ritmovi jesu osnova "Palindromea": ali, svojom energijom ne bi pokrenuli ni dječja kolica na nizbrdici (uz iznimku spomenute "Alfa Waves").

Zaista vrhunska produkcija, koja će pažljivijem slušatelju lako natjerati vodu na usta (uši?), u tom svjetlu samo još više ističe neumoljivu plošnost materijala, u kojem se Cobham najčešće usrećuje ulogom kockastog čuvara tempa. Iako se mnogoljudni bend (čiju okosnicu čine Jean Marie Ecay na gitari, Fifi Chayeb na basu i Christophe Cravero na orguljama) silno trudi i vrlo uporno izvršava sve zamisli, nema tu špirita koji bi se dostojno zakitio titulom povratka na ishodište. Osim u jednom slučaju.

Zadatak je, naime, u potpunosti ispunjen ako je temeljna Cobhamova namjera bila svijetu predstaviti novi glazbeni pravac: adult-oriented-jazz-rock.

Albumi