Nagledao sam se svakakvih likova sa ‘scene’. Nagledao sam se njihovih ispada, načitao njihovih fix ideja te naslušao njihovih eksperimentalnih radova. Svi oni su, manje ili više ekscentričnom pojavom odigravali uloge kojima su slali poruke svojem slušateljstvu, sve kako bi na sebe skrenuli pozornost i tako došli do toliko potrebnog mjesta pod suncem za nastavak karijere.
No, jedan od njih čini suprotno. Ariel Pink, multiinstrumentalist i pjevač istoimene glazbene skupine na prvu daje dojam samo još jednog čudaka iz Kalifornije. Rodno mjesto Beverly Hills, LA, pogrbljen i izgubljen iza svoje masne kose. Neprilagođen na gotovo svim društvenim poljima. Ono najbitnije: strašno talentiran. Još tamo od trenutka kada je Animal Collective posve slučajno preslušao njegovu demo snimku, Ariel je pokazivao zavidnu količinu sirove strasti ka pisanju pjesama čiji duh nije preslika niti replika svega ‘retro’ rodne mu Kalifornije. Ariel Pink jest ta Kalifornija. Uvrnuti psihodelični pop instrumentali kao da su ispali s reklame prastarog nasnimljenog crtića na VHS-u. Balade srednjoškolskog plesnjaka snimljene Hi-8 kamerom. Melankolija odjavne špice filma o anti-junaku. Sve to u jednom.
Studijski, karijeru mu možemo prelomiti na dvije faze. Prva, ona stravično lo-fi faza njegovala je sve gore navedeno preko estetike ispiganog i jedva prepoznatljivog zvuka te ona druga, meni puno kvalitetnija, studijska preslika svega iz faze jedan. Bilo samostalno ili uz prateći sastav “Haunted Graffiti”, Ariel već desetak godina neumorno pegla materijal u studiju, a rezultati su zastrašujuće dobri. Niti jedan slab album, niti jedna reciklirana ideja. Beskonačni kolaž boja i zvukova koje nismo očekivali. Upravo na krilima posljednjeg “Dedicated to Bobby Jameson” naš omiljeni čudak svratio je u ljubljansku Kino Šišku te školski pokazao kako raditi kontra sebe.
Zadaću predgrupe izvrsno je (barem koliko smo uhvatili) odradio Jorge Elbrecht, Arielov producent i suradnik na nekoliko izvrsnih im zajedničkih singlova. Punokrvni show uz prateći video-zid pružio je jedno specifično putovanje prepuno one prave, neočišćene psihodelije. Uletavali su tu pasaži gotovo neshvatljivih konstrukcija, pjesme su dva ili tri puta skretale u nešto posve drugačije, no sve je to mamilo osmjeh na lice. Jorge zna što radi i nije slučajno čovjek od povjerenja igraču Arielovog kalibra. E sad, kada si igrač Arielovog kalibra, onda se od tebe očekuje i određena kvaliteta. Jorge ju je pokazao, a Ariel je sinoć bio gotovo pa u potpunosti odsutan.
Možda bi bilo ružno reći da smo jučer gledali grozan koncert. Nismo. Kako bi ga opisali što bolje, moramo se prebaciti u jednu asocijativnu struju svijesti. Hajmo redom. Mrak i grobna atmosfera uz prikladno ljubičasto osvjetljenje kakvo vidimo na omotu posljednjeg albuma. Veliki uvod dostojan one lažne slike MGM-ovog lava koji riče na snimanju špice legendarnog hollywodskog studija. Petorka spremna za svojim instrumentima, Ariel poput labuda maše pred razjarenim fanovima u prvom redu. Svirka uz fokus na posljednji album. Toliko ga volim da me nije briga za punkerski masakr kroz ozvučenje. Nije zvuk bio loš, no zaboravite na sve suptilnosti studijske snimke. Dečki su uživo kalifornijski punk. Pola sata izvrsnog materijala s posljednjeg albuma uz poneki izlet u pretprošli “Pom Pom“. Ariel uz singl “Another Weekend” pleše na ivici smijeha i suza. Nije mu svejedno jer kako kaže tekst “Another weekend out of my life is gonna get me into trouble“.
Razumijem ga u potpunosti. Na licu mu se vidi festival razno-raznih anksioznosti. Čovjek je poznat po tome da ga “šalta”. U Zagrebu je gig otvorio pjesmom kojom zatvara set uz iznimno loše raspoloženje. U Beogradu pak posve drugačija priča i čak dva bisa. Ljubljana? Ne znam. Nakon 60 minuta seta okrenuo se predivnoj “Baby“ i neobjašnjivo nestao. Ljudi su lupali nogama o pod jer smo se iskreno tek zagrijali za ono što smo čekali. Ne mogu na prste dvije ruke smjestiti što sve nije odsvirao. Od Ariela nema ni traga. To je to. Dobili smo odličan presjek aktualnog albuma, dvije grozne i jednu odličnu s “Pom Pom“ te nešto neobjavljenog materijala uz prastaru „House Arrest“. Nedorečeno i prenaglo prekinuto. Ne mogu reći bez veze jer to što jest odsvirao je bilo na razini, no ovo je sabotaža samoga sebe.
Razumijem kako su mu u glavi filmovi. Razumijem da ga možda “šalta“ iz jedne krajnosti u drugu. No Ariel Pink je uz sve to navedeno i dalje papak. Ljudi se voze pola dana da bi ga vidjeli uživo, a on kao da baca kocku s dvije strane. Jedna kaže “danas mi se da, bit će izvrsno“, dok je druga “sat vremena i ciao“. Mi smo jučer nažalost dobili “sat vremena i ciao“. Baš kao i u Zagrebu prije dvije godine.
