Ariel i pop ne idu zajedno

    1181

    Ariel Pink

    Pom Pom

    Datum izdanja: 17.11.2014.

    Izdavač: 4AD

    Žanr: Indie Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Plastic Raincoats in the Pig Parade
    2. White Freckles
    3. Four Shadows
    4. Lipstick
    5. Not Enough Violence
    6. Put Your Number in My Phone
    7. One Summer Night
    8. Nude Beach a Go-Go
    9. Goth Bomb
    10. Dinosaur Carebears
    11. Negativ Ed
    12. Sexual Athletics
    13. Jell-o
    14. Black Ballerina
    15. Picture Me Gone
    16. Exile on Frog Street
    17. Dayzed Inn Daydream

    Prvi je album bez benda The Haunted Graffiti Ariela Pinka pokazatelj u kojem je smjeru krenuo.

    Čak je i sam producirao album, što je bio dobar potez jer se vidi da ima kontrolu nad stvaranjem albuma. Nije tu bilo nekih velikih promjena, no Ariel se više okrenuo popastijem zvuku koji nije bio toliko izražen na ranijim izdanjima. Već na prvo slušanje može se primijetiti taj pristupačniji zvuk koji naginje suvremenim strujanjima u pop glazbi. Ovdje je riječ o psihodeličnom popu s podlogom art rocka i zvuka osamdesetih. No, ima tu i eksperimentiranja s malo mračnijim zvukom koji se suptilno razmjenjuje s veselim tonovima.Ariel se dosta potrudio s tekstovima pa su tu uglavnom zabavne reference na ljubavne odnose i muško-žensku problematiku. Nema tu neke velike metaforike, sve je to prilično pristupačno i izravno, no nekako prebanalno. Već naslovi pjesama ukazuju na to da se Ariel poigrao s temama seksualne problematike, no pristup je svakako humorističan i sarkastičan. Ima tu i podsjetnika na ranije radove, pogotovo u drugoj stvari s albuma “White Freckles” i “Put Your Number In My Phone” i to su najbolje stvari. Da se primijetiti i prizvuk synth dionica kao u “Lipstick“, zabavnoj numeri u kojoj je najjače izražen taj malo mračniji zvuk, a koja je jedna od uspjelijih na albumu.

    Black Ballerina” je još jedna stvar koju bismo mogli izdvojiti, simpatična psihodelična pop poslastica u kojoj je Ariel najviše eksperimentirao s tim synth zvukom i tekstualno i izvedbeno.

    Muziku podržava

    Ostatak albuma je sačinjem od uglavnom prosječnih i predvidljivih poskočica i polubalada s neinspirativnim zvukom koji je razvučen između popa i art rocka, no bez nekog pravog pravca i smisla.

    Tako je “Nude Beach a Go Go” gotovo infantilna s gostovanjem Azelie Banks koja je najslabija na albumu jer je vokalno katastrofalna i neobjašnjivo redundantna. “Sexual Athletics” je trebala biti zabavna, u kojoj Ariel pomalo repa i osjeti se taj hip-hop ton, no u konačnici je smiješna i neslušljiva.

    Jedina stvar s kraja albuma koja je vrijedna pažnje je “Picture Me Gone“, prava psihodelična pop numera u kojoj je vokalno Ariel najviše dao od sebe. Da je bilo više ovakvih stvari, album bi bio puno uspješniji jer u njoj nema velikog skretanja sa starog zvuka i najviše podsjeća na ranije albume.

    Ne radi se o tome da je ovaj album veliki iskorak od starog rada, no ima tu nekih pomaka kao što je taj pop zvuk, a možda bi bilo bolje da se to izbjeglo jer ovako je to previše razvodnjeno i mlako.

    Albumi s The Haunted Graffiti su iskreniji i smisleniji, u njima je taj art rock i psihodelični pop imao glavu i rep i bio je ekscentričan na sebi svojstven način.

    Pom Pom” je igra s nekim novim zvukom koji Arielu nije najbolje sjeo. Nekoliko stvari se mogu izdvojiti kao jako dobre, a ostatak je prilično osrednji.

    Od Ariela smo očekivali pomalo pomaknute i ekstremne stvari koje vas osvajaju na prvu, no s ovim albumom to nije slučaj. Ostaje se nadati da će to uživo mnogo bolje zvučati nego na albumu.

    Muziku podržava