Svi oni koji su u utorak, prve večeri 16. MDJ-a ušli u MD ‘Lisinski’, nisu mogli ništa pretpostaviti o izvođačima koji ih čekaju. Naime, organizatori su otvaranje festivala odlučili povjeriti novijim snagam i pritom povukli nekonvencionalnu, ali uistinu interesantnu spojnicu između danskog progresivnog klavirističkog newcomera, Jacoba Anderskova (i njegova Accident septeta) te moldavskog Trigon Ensemblea, sve poznatije etno – jazz pojave.
Osim sasvim raznorodnih geografskih – i još važnije – glazbenih određenja, oba su sastava imala svoju hrvatsku premijeru, što je bio dodatni faktor iznenađenja i još jedan palac gore za selektore programa.
Prvi je na binu izišao Jacob Anderskov, 31-godišnji pijanist iz Lemviga u Danskoj (živi u Kopenhagenu), koji je u europskoj jazz kritici prepoznat kao nova nada danske progresivne i free jazz scene. U žižu pozornosti ušao je 2002. kao osvajač ‘Danske jazz nagrade’, a potom i titule ‘Novog imena godine’, nakon čega je uslijedila nagrada za ‘Jazz otkriće godine’ po izlasku CD-a “Anderskov Accident”. 
Poslije izlaska albuma njegova Trija “On the Loose” dobija i stipendiju Umjetničke zaklade danske vlade. Posljednje izdanje septeta, “Unity Of Action” izišlo je 2005. godine. Uz ovako neupitne reference, poziv MDJ-a bio je i više nego logičan, a očekivanja solidna. 
Nismo, međutim, vidjeli nastup kakav se mogao očekivati. Septet je izveo četiri skladbe, od kojih je tek uvodna “Bok!/Vicious Circle” te post-garbarekovska, ekspresionistička balada pred završnu skladbu “Euler On The Rocks” bila blizu nivoa reputacije i kritika.
Anderskov je pijanist koji posjeduje sve potrebne vrline da s godinama stasa u vrhunskog izvođača – a možda i skladatelja; njegova filigranska dinamika i, posebno, izražajnost u visokom registru klavira impresivni su. Ostatak septeta, međutim, zvučao je podosta zgrčeno, bez prave kemije, tako potrebne za sasvim slobodne forme. Izgleda da je toga bio svjestan i sam Anderskov, dajući slobodnom rukom ostalima znakove za upade i početke sola.
Nikakvo, dakle, čudo što je ritam sekcija u večerašnjem nastupu Accidenta iznijela ogroman teret; nesigurna puhačka sekcija bi se bez silovitog Rune Kielsgaarda na bubnjevima i gotovo akustičarske mekoće basista Jeppe Skovbakkea, zasigurno sasvim raspala u slobodnom teritoriju, što su bezuspješno pokušavali nadoknaditi poštenom snagom i energijom. Možda “Accident” nije imao svoju večer (jer, ne može se poreći da, primjerice, “Euler…” zvuči daleko bolje u studijskoj verziji i sa Fender Rhodesom umjesto grand piana) – ali, prvu šansu pred hrvatskom publikom zapucali su dobrano preko gola.
Pauza je dobro došla za razvjetravanje osjetila za još jedno sasvim novo iskustvo. Trigon Ensemble dolaze iz Moldavije, odakle su malo pomalo gradili status etno – atrakcije. U raznim postavama, članovi Trigona (Anatol Stefanet – viola, Vali Bogheanu – puhački instrumenti, Dorel Burlacu – klavijature i Gari Tverdohleb – udaraljke) snimili su desetak ploča, dok bi ih samom sastavu, po mom računu, valjalo pripisati pet.
Kako smo kasnije saznali perkusionista i bubnjara Garija Tverdohleba, namjera je bila hrvatskoj publici predstaviti materijal sa svih albuma pomalo (ali ovu izjavu uzmite s rezervom, budući da je Gari pričao na tečnom ruskom, kojeg vaš novinar nikada nije ni zaustio).
Možda se i moglo pretpostaviti da će presjek dosadašnjeg rada Trigona, obzirom na mješavinu moldavskog i balkanskog etna s jazz elementima, izgledati zarazno i pitko. No, ništa nas nije moglo pripremiti za tako ekstatično i srčano otprašen koncert!
Već od uvodne “Schiopatat” (s albuma “Voice Of My Earth”), u kojoj se 7/8-ski ritam spojio s ruskim melosom, bilo je vidljivo da smo upali u slavenski kotao u kojem čorba teško može ispasti loše – ali nastavak je bio još i bolji. Trigonovci, naime, u poprilično prežvakano tkivo jazz-rocka upucavaju svježu etno krv, ali za razliku od mnogih takvih pokušaja, to rade izvrsno. Tako se, primjerice, preko klavirskog riffa – brata blizanca Jarrettove skladbe “The Cure” – u sljedećoj skladbi “Doina” (s albuma “Oglinda”) prelio frenetični bugarski raspašoj, što ga je Stefanet dodatno ispotencirao zviždeći u žice viole, moldavski hommage Hendrixu i njegovom sviranju zubima.
“Obicejuri“, s iste ploče, zvučala je kao soundtrack za kakav vratolomni skijaški spust po makedonskim planinama – ali odlično nakalemljen na ritmičku podlogu koja je neporecivo upirala na “Birdland” Weather Reporta, kao što je “Trenu Vech” (s novog diska, “7 Steps”) ritmički bila ispraćena činelama koje su vukle na “Shhh” Miles Davisa. Ipak, ni u jednom trenutku nije bilo mjesta dojmu kako su dobitne jazz-rock formule samo izvana prelivene praznom šećernom glazurom zavodljivog etna.
Trigonovci sviraju ravno iz duše, svim sredstvima: “Trenu Vech” se tako razvio iz glasnog hrkanja i zviždanja što ga je Burlacu izritmizirao za prvi upad viole, Bogheanu je tijekom koncerta jednakom energijom svirao sopran saksofon, kaval i trubu, dok je “Bluiez Japonez” protegnuo moldavsku folk-temu iz pizzicata na violi ravno u blues, a odatle u odličan Tverdohlebljevjev solo na ksilofonu.
Dah najdaljeg azijskog istoka rasplinuo se tek u plemenskoj odjavi skladbe kada je Bogheanu držao bas po čijem je vratu virtuozno palicama mitraljirao Tverdohleb sjedeći na podu, dok je žice basa, preko Bogheanuovog ramena, Stefanet trzao u sve dubljim i dubljim rasponima stvarajući hipnotičku atmosferu, što je već ozarenu publiku opustilo do kraja, pa je već “Ciocirlia“, u kojoj je Stefanet pjevao kroz violine žice, a ostatak sastava ga pratio ritmičkim izdisajima i lupanjem po vlastitim prsnim koševima, ispraćena pravim ovacijama.
Za kraj, Bogheanu je u “Caval i Coda” pretvorio kaval u didgeridoo, a za bis smo dobili moldavski etno motiv, “Caravan” koji je Trigon nekoliko puta završavao i nastavljao nakon reakcija iz publike.
Prvu večer festivala svi su napustili u najmanju ruku dobro raspoloženi, ako ne i oduševljeni. Zasluga je to ipak moldavske magije i vatrometa emocija kojeg su nam priredili u virtuoznom pakiranju. Anderskov Accident obećava, ali morat će još potražiti svoj put, između premišljanja o “Hot Rats” fazi Franka Zappe i silini Pharoah Sandersa.
No, uprkos podbačaju u prvom dijelu koncerta, neporecivo je da je večeras najveći dobitnik bila publika koja je imala privilegiju vidjeti neke nove izvođače koji su tek na putu šireg prepoznavanja i afirmacije.
Na vrijeme popratiti nove pojave iznimno je bitno, i za publiku i za izvođače. Zagreb, izgleda, o tome sve više vodi računa. Konačno!
foto: t.c.
