Želite li se šokirati koliko ste mali, usporedite se sa zvijezdama. A želite se šokirati kako vrijeme grabi i ne postavlja pitanja, svakako posjetite izložbu “Jugoton – istočno od raja” glavnih autora Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
Glavne zvijezde izložbe su legendarni omoti još legendarnijih ploča, manje poznate slike legendarnih izvođača, snimke spotova te prastare preše, magnetofoni, kasetofoni, gramofoni, zvučnici, pojačala i drugi uređaji koji sve redom izgledaju kao da je krapinski pračovjek na njima tucao kamen.
Ali nije. I tu je najveći šok – u spoznaji kako moderna tehnologija grabi dalje i ne prašta nikome ništa. Ta me misao smlavila već kad sam vidio prvi aparat na izložbi, a vremenom provedenim na izložbi ta se misao samo intenzivirala, da bi kraj dočekao u ozbiljnom šoku izazvanim spoznavanjem protoka vremena. Odrastao sam u vremenu kad se na neki album čekalo hoće li doći i kad će doći, a sada sam razmažen činjenicom da s tri klika mogu praktički do kojeg god albuma hoću. Odmah. Bez čekanja.
Iz sadašnje perspektive izgleda smiješno da su pjesme koje su snimljene ‘nedavno’, prije samo 30 godina, snimane i umnožavane baš na ovoj aparaturi, da su umjetnici bili sretni da imaju i to, i da je upravo ta željezna starudija ‘odgovorna’ za dobar dio domaćih pjesama koje čujete na radiju. I velika je vjerojatnost da će za 30 godina ova oprema na kojoj pišemo i čitamo izgledati kao da je iz kamenog doba, a neki će balavander nad tim umirati od smijeha i pitati se kako su ljudi uopće s tim živjeli.
Ta željezarija je pripadala svojevremenom gigantu u industriji zabave – firmi Jugoton, odnosno njenoj tvrtci nasljednici Croatia Records, koja je za ovu izložbu darovala većinu eksponata te pripremila box-set od 10 EP-a s muzikom iz šezdesetih. Firma Jugoton bila je, ako ne najbolja, onda sigurno najveća industrija zabave u nekadašnjoj Jugoslaviji, naročito nakon preseljenja u zagrebačku Dubravu, kad je preko puta njene zgrade niknuo jednako legendarni Jadran film. Od fizičke blizine obje su firme imale koristi, a zarada se u najboljim godinama mjerila višeznamenkastim brojevima, ovisno o devalvaciji tadašnje valute.
Zlatni period poslovanja Jugotona bile su osamdesete godine dvadesetog stoljeća, kada su se tiraže penjale i preko pola milijuna primjeraka. Nažalost, nakon dekade uspona dolazi dekada pada, da bi u 21. stoljeću firmu Croatia Records zahvatila kretanja u diskografskoj industriji uobičajena na globalnom planu.
Od same izložbe još je zabavniji katalog, u kojem glavni i odgovorni (Kundić, Škarica, Majnarić, Despot, Ivezić…) u Jugotonu evociraju svoje uspomene, a najstrastveniji i najduhovitiji tekst pripada Aleksandru Dragašu, kojem je možda to i njegov najbolji tekst kojeg sam pročitao (a čitao sam ih jako puno). Neprocjenjivi su opisi odrastanja i maštarije da jednog dana radi u Jugotonu, kao i izdavanje albuma grupe Obojeni program opisani su idealnim omjerom dječačke želje i mudrosti odraslog čovjeka.
Drugi zabavni dio u katalogu je način na koji tadašnji urednici peru ruke od cenzure: nekad iskreni, nekad malo prešute, nekad malo izobliče priče o “a on je bio kopile i jad“, o “Pogledaj dom svoj, anđele” ili o “Radničkoj klasi“. Istini za volju, moram priznati ako je itko učinio uslugu Bregoviću, onda je to bio onaj cenzor koji je izbacio Krista iz “Ruzmarina, snjegova i šaša”. Jedno je lijepa pjesma, a drugo nepotrebna i jeftina provokacija.
Bilo kako bilo, ti su ljudi, urednici u Jugotonu, imali posao snova. Možemo samo biti ljubomorni na Veljka Despota koji je na samom isteku tinejdžerske dobi upoznao The Beatlese, na Sinišu Škaricu kojem je opis posla bio slušanje muzike ili na Ivana Ivezića koji je izrađivao rekordan broj omota.
Treći zabavni dio kataloga je objašnjavanje u sklopu davnog intervjua, kako, eto, Boba Dylana i Lou Reeda ovdašnje stanovništvo slabije razumije, ali riječ je o vrhunskim umjetnicima, pa se zato njihove ploče, unatoč slabijoj prodaji, trebaju se imati.
A najbolji dio je to što izložba “Jugoton” može biti tek početak mnogo veće priče. Osim prve naklade gramofonskih ploča, koja je počela s radom u Zagrebu, prva radiostanica na ‘ovim prostorima’ proradila je u Zagrebu. Prva televizija je proradila u – Zagrebu.
Zamislite samo koliko je to mogućih muzejskih eksponata, dokumenata i arhivske građe koja se može predstaviti kao turistička ponuda ili, zašto ne, kao legitiman segment ponude zabavnih programa u metropoli: stari plesnjaci i/ili slušaone i/ili modne revije šika davnih dana, tematske večeri, počevši od starih šlagera, preko šansona, progresive sedamdesetih, punka, novog vala, te alternativnog rocka devedesetih. Uostalom, bez da je itko ikog pitao, u Zagrebu se kontinuirano vrte slušaonice u kojima dominira darkerska muzika osamdesetih i devedesetih.
Sada, kada su muzeji opet cool, vrijeme je da se odakle god može, izvadi kvalitetna zabava i podari publici.
