Ivan Dečak i Aljoša Šerić o Vatri i Pavelu i svemu između i okolo

Svega par dana ostalo je do zajedničkog koncerta bendova Vatra i Pavel koji će se 12. veljače održati u riječkom Pogonu kulture. Koncert je službeno rasprodan.

Vatra će između ostalog u Rijeci predstaviti i novi album “Zmajevi na vjetru“, s kojega dolazi i aktualni singl “Igle“.

Pavel s druge strane na riječki teren dolazi po prvi put, ni više ni manje nego s novim materijalom i aktualnim singlom “Poslije nas“. Osim toga, samo dva dana kasnije, točno na Valentinovo (14. veljače) nastupit će i u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.Zajednički koncert se pokazao kao i više nego dovoljan razlog za jedan poduži, unakrsni intervju s Ivanom Dečakom i Aljošom Šerićem. Odlično raspoloženi, dvojica glazbenika i velikih prijatelja ‘otvorili su nam dušu’ jednog popodneva u kafiću u centru Zagreba…

Koliko Vatra i Pavel za uspjeh duguju ženama? Bi li postali tako popularni da njih nema?
Ivan: Mi smo jedan od rijetkih bendova, sad govorim za Pavel i za Vatru, koji u svom sastavu imaju žene koji su stalni, a ne pridruženi članovi. I unutar benda i oko benda, Nina, moja supruga se brinula o našem PR-u, pa zapravo i u nekim trenucima i o njihovom PR-u. A Irena je zapravo član od samog početka, tako da ja zapravo ne mogu ni pomisliti kako je imati bend u kojem ne svira žena. Meni je to apsolutno prirodno i normalno, a unazad par godina je Irena počela doprinositi autorski, apsolutno drugačije od mog. A drugačiji su i doprinosi i muškaraca u bendu, ali opet njen autorski rad se prepoznaje, taj ženski rukopis, ženski mozak. Tako da meni je to lijepo.
Aljoša: Irena je oplemenila njihov zadnji album s time što je počela pisati. Jer se dogodio neki novi moment, a opet nije toliko različito od onoga što rade. Vrlo lako mogu zamisliti da je kraj recimo napisao Ivan, a zapravo je napisala Irena. Sve to je još uvijek u nekoj cjelini.Ivan: Zato što smo odrastali skupa, pa onda recimo kad Irena radi svoj potpis, pa onda ja svoj potpis, mi smo već nekako tu negdje. A možemo se nadovezati i na Aljošu prije žene u bendu i poslije žene u bendu. Ja ga znam iz faze prije. Znači sigurno se osjeti razlika i sigurno drugačije piše. Vjerujem da ti se zapravo i otvorila jedna potpuno nova sfera pisanja kad pišeš za ženu.
Aljoša: Upravo to. Ono što je najvažnije, to bi trebalo pitati Antoniju kako je zapravo s Pavelom, a ista stvar je i s Irenom. Antonija to zapravo dobro podnosi, odnosno postala je ‘one of the guys’ i to je nužno, inače ne ide. Znam dosta primjera iz nekih drugih bendova, koje naravno neću imenovati, gdje su žene problem. Žene inače znaju biti problem u muškom bendu (smijeh). Gle, muški su često krkani. Napiju se, rade sranja. I ne znam, samo vožnja u kombiju od Zagreba do Splita, od raznih tjelesnih plinova i nadalje, gle to treba trpjeti. Ja imam sedam krkana sa sobom u kombiju i mogu samo zahvaliti Antoniji na tome što nas trpi. Jer nije lako.

Ivan: I nama sad otkako je Irena na porodiljnom, na zamjenu je došao čovjek koji se zove Mihael Kurjančić, on je isto rođen u Virovitici. I nas je devet u kombiju, znači vozač, roadie, tonac, bend. Otkad je Irena na porodiljnom, priče u kombiju su se apsolutno promijenile, jednostavno se poseljačiš kad nema žene u kombiju.
Aljoša: Ti imaš sreću da zapravo paze na Irenu, meni se priče u kombiju uopće nisu promijenile dok je došla Antonija, zato što ona jednostavno jest takva.
Ivan: Ne pazimo mi, to je nesvjesno. Vidjet ćeš kad ti žena ode na porodiljni i kad budeš samo ti pjevao.Koliko po vama priča zaljubljenog bračnog para utječe na popularnost kod publike?
Aljoša: Naravno da utječe, ja sam siguran da činjenica da smo Antonija i ja međusobno dobri na stageu i da kad ljudi znaju da smo mi međusobno dobri izvan stagea, da to sigurno daje neku drugu percepciju. Neki bendovi u kojima sviraju bračni parovi ili dečko-cura odnos, toplo ti je oko srca kad ih vidiš, čak i da njima nešto ne valja doma, a znajući da su oni zajedno, naravno da si odmah stvaraš nekakve slike u glavi i sve ti je pravovjernije. Kad oni pjevaju o ljubavi, pomisliš si kako su slatki, sigurno se oni toliko i vole, što ne mora biti. Tako da možda ljudima to onda zvuči nekako uvjerljivije i prirodnije.
Ivan: Sigurno ostavlja dojam da je baš tako. Baš si pojmiš tu pjesmu kad vidiš njih dvoje kada pjevaju, to je apsolutno to. Ne treba ti više nikakav drugi dokaz.Nakon koje knjige/filma ste odlučili sjesti i napisati pjesmu, da vam se baš toliko svidjelo? Evo primjerice, Ivane, za tebe znamo da voliš Bukowskog…
Ivan: Pročitao sam sve knjige od Bukowskog, tako da sam sad prešao na neke druge (smijeh). Moram priznati da od kad je naša kćer Dita stigla doma, uspio sam pogledati samo jedan film i uspio sam samo prenijeti knjige s jedne police na drugu. Ali ipak nisam mogao odoliti pa sam si kupio biografiju Micka Jaggera, jer sam čuo i pročitao dobre kritike. Tako da ću se sad nekako natjerati. Moram priznati da knjigu ubacim u toalet i onda je to tih 3 do 10 minuta slobodnog vremena.
Aljoša: Znam da kad on nešto čita, on zapravo zna nešto podcrtati. Mene nikada nije inspirirala knjiga. Odnosno, ne bih pročitao knjigu da bih sad sebi rekao “okej ovo o čemu je on pisao, o čemu je razmišljao, sad ću ja tako”. Meni je problem što ja zadnjih nekoliko godina zapravo isključivo čitam Georgea R.R. Martina i “Igru prijestolja”, a to je preko nekoliko knjiga, a svaka od njih ima 800 stranica i to su moje zadnje tri, četiri godine čitalačkog vremena. Jednostavno nisam stigao ništa drugo čitat, a ne mogu upotrijebiti zmajeve, mačeve i činjenicu da si pobiju pola rodbine u Pavelovim pjesmama, fakat ne bi imalo smisla (smijeh).Ivan: Sad si me podsjetio, čitao sam “Još jednom”, to je jako zanimljiva knjiga. Ili recimo druga knjiga se zove “Jedno” i baš po toj knjizi sam i nazvao pjesmu “Jedno” koja me inspirirala na temu. A i ovo što Aljoša kaže, kad čitam knjigu često znam podvlačit neke rečenice čisto kao misli ili radit one grozne uši na knjigama. Nedavno je preminula i Moira Orfei, ona je bila dugogodišnja vlasnica cirkusa, najpoznatija od svih. I sačuvao sam čitav novinski list, ne sjećam se naslova, znam da se radi o tome da je preminula i da je čitav život živjela u cirkusu u nekoj kamp prikolici koja zapravo jest spektakularna. Taj cijeli tekst me inspirirao i stavio sam ga u svoju radnu sobu na stol, kad krenem pisati da imam temu. Znači ne mora biti samo knjiga, mogu biti novine, može biti neki događaj dok hodaš cestom i pukne te nešto. I često imam podsjetnik kojeg sam napisao prije jedno pola godine koji se svaki dan pojavi tu kao podsjetnik za stih. On je tu kad god odlučim da ću pisati, onda imam taj stih.
Aljoša: Imam isto tridesetak tih stihova kao ideja za pjesme, ali moram priznati nikada se ne poslužim njima. Ne znam zašto. Ako me trenutno nešto povuče, ako mi je dovoljno dobra ideja, onda odmah krenem pisati. A čim je ti staviš kao neki podsjetnik znači da je okej, ali nije te baš pogodilo odmah. Tako da da s tim podsjetnicima, treba ih raditi, ali ne znači da se baš služim.Prijatelji ste, oboje se bavite glazbom, čak ste i skupa u timu u novoj sezoni The Voicea. Koliko to sve pomaže / odmaže?
Ivan: Još smo i kumovi (smijeh). Nas dvojica obožavamo otići na pivu pa šutimo. Dva, tri sata šutimo u komadu (smijeh). Ja si ne mogu zamisliti da nemam njega u životu. Znam Aljošu otkad sam se doselio u Zagreb. Te godine kad sam doselio smo se upoznali i on je zapravo čovjek koji me ufurao u određena društva, pokazao mi Zagreb, on je znao sva ta mjesta gdje se izlazi, a dosta me i navukao na određene glazbene stilove, tako da ne mogu zamisliti bez njega. Mi smo isti, a zapravo smo različiti kao osobe, ali kad god smo zajedno mi smo, glupo zvuči, ali kao jedno, dobro se spojimo.
Aljoša: Dobro funkcioniramo. Meni je najbolje kod njega, to često ističem, ne samo ja nego i dosta ljudi, koliko on jako želi biti dobar autor, dobar frontman, uspješan i imati uspješan bend i to se onda manifestiralo. Znao sam ga neko vrijeme kad nije, ne da nije bio dobar autor, nije recimo bio uspješan. Sad je stvarno postao uspješan. I ja kad se stavim u poziciju, da sam ja bio u Vatri, to je recimo moja mana, on to zna, vjerojatno bih odustao već nakon trećeg albuma. Ja jednostavno nisam takav, fali mi ta doza upornosti koju on ima. I tu recimo dosta učim od njega.Ivan: S druge strane i ti si uporan. On nije raspustio Ramirez iz razloga što njima nije išlo, dapače, Ramirez je kad se pojavio, sada govorim o nekoj konkurenciji, oni kad su se pojavili, mi smo već imali dva albuma. To je bila jedna užasno zdrava konkurencija, sad kad gledam. Jer je bilo ono kao “aha imaš super stvar, ja bih htio još bolje”. Ovaj ima plakate po tramvaju, ja ću reći svom izdavaču da napravi drugu foru. Super genijalna rješenja, a nisu iz Švedske, nego su tu između nas dvojice i naših timova da tako kažem. Na kraju, Ramirez je rasformiran samo iz razloga što je njegov mozak skužio da on zapravo kao autor treba ići negdje dalje, što bend u tom trenutku nije odlučio slijediti. Kasnije se opet pokazalo da su neki ljudi shvatili što je on htio reći pa se vraćaju u obliku Saše Jungića, njihovog gitariste koji je možda bio i najviše protiv raspuštanja Ramireza. Nama je Aljoša prezentirao te pjesme koje je pisao u početku za Ramirez, ali nisu ušle, pa poslije u Pavel, svi mi koji smo u uskom društvu smo rekli “To si ti čovječe. Apsolutno to si ti i ne puštaj to“.
Aljoša: Također sam počeo slušati drugačiju muziku. Dakle, može se govoriti o konkurenciji i onda kad sam bio u Ramirezu, jer smo bili na istom području. Pili smo s istog izvora i piškili smo u isti potok. Sad više stvarno ne mogu o konkurenciji jer stvarno sviramo drugačiju glazbu. Još uvijek prvo njemu pustim svoj neki demo ili on meni, čak i prije nego bendu. Ne radi konkurencije, jer ne lupamo u iste bubnjeve u prenesenom značenju. Tako da sad je ostala sama ta bratsko prijateljska ljubav i savjeti.
Ivan: Reci mi nevalja ti to i to. On je znao meni milijun puta reći ne valja ti to i ja sam njemu. Ali to i tražim, nemoj mi reći “E super” samo zato što smo frendovi. Tog nema.Dakle, može se reći da također inspirirate jedan drugoga…
Ivan: Kad vidim s kim Aljoša surađuje od producenata do redatelja spotova, pa kad izvuče nekog novog, kao što mu je Nižetić radio sad spot za “Poslije nas”, kad sam ga vidio odlijepio sam. I to mi zna biti inspiracija. Njihovi koncerti, još od Ramireza, mi smo odvaljivali. Pomislio sam “Isuse Bože ja bih htio da mi ovako zvučimo“. Jednostavno ta profesionalnost u poslu koju on ima, mene je uvijek inspirirala i nadahnjivala da i ja tako radim.
Ajoša: To ti je čak više nego glazbeno, uvijek si pazimo na ono što je tko napisao i bitno nam je da bude dobro. Više se odnosi na ovaj moment što se tiče produkcije, a ne samo nas, nego i kod Detoura, Mayalesa, Hladnog piva. Često kad pita bi li radio s ovim spot, kažem “Ajde probaj“. Ako njemu bude dobro, ja ću ga uzeti dalje. Dobro je tom čovjeku, dobro je i svima nama.
Ivan: I tu se jesmo ispreplitali nekoliko puta. Konkretno, Aljoši je cover radio Dinko Batarelo, a čovjek je radio cover i za Ramirez. Imam cover s čovjekom kojem iz glave izlazi drveće s kavezima za ptičice i to izgleda svjetski. Ni Radiohead se ne bi posramio imati takav cover. Odvalio sam na njega, zvao sam ga i dao mi je kontakte, čovjek nam je napravio dva po meni fenomenalna covera za EP “VT” i sad za “Zmajeve na vjetru”. To je to.Na kraju krajeva, mislite li da ste popularniji jedni zbog drugih?
Ivan: Nas dvojica smo nerazdvojni ajmo to tako reći na tim nekim javnim okupljanjima, ali ne vjerujem da smo mi zbog toga što smo se zajedno uslikali devet puta nešto popularniji. Upravo iz razloga što se kao autori razvijamo i to naše prijateljstvo kroz autorstvo, kroz savjete, kroz ideje, kroz primjere.
Aljoša: Meni je zato baš dobro to kad sviramo zajedno. Dosta ljudi kaže to baš ne paše. Bolje bi bilo da Vatra svira sa Svadbasima, a mi sviramo s Meritas, možda tu ima više nekih zajedničkih elemenata što se tiče glazbe. A meni je upravo fora u tome da sam siguran da Vatra i Pavel dijele bar 30 do 40% publike.
Ivan: Ja sam isto siguran.

Aljoša: Oni imaju publiku srednjoškolaca koji nikad nisu čuli za Pavel, a mi možda dovedemo nešto malo starije ljude, ali u tome i jest fora. Htio bih da meni netko od cura od 14 godina kaže “Dobra mi je ova pjesma“. Isto kao što bi on htio da mu netko od 40 godina dođe i kaže “E gle Vatra je fakat dobra“.
Ivan: Bit je širiti publiku, barem u promišljanju mog benda. Mi sebe ne smatramo alternativnim bendom. Dapače, mi želimo biti bend koji dolazi svirati i u klubove i u dvorane i na trgove bez neke lažne skromnosti i želimo živjeti glazbu i živjeti od glazbe i da nas ljudi slušaju. I današnji srednjoškolci i ti isti ljudi sutra kad će biti roditelji, zaposleni i svi da nas slušaju.
Aljoša: Ne samo to nego i publika koju su oni sad dobili recimo zadnje tri godine. Srednjoškolska publika je najzahvalnija publika na svijetu. U Domu sportova je bilo toliko vrištanja da ja nisam to doživio od puno drugih bendova koji sviraju nekakav pop-rock ili mainstream rock šta Vatra svira. Na Pavelu nema tog. Nema ekstaze, nema vrištanja. Ljudi se ljuljaju, slušaju i guštaju, ali nema vriske, a vriska je super kad si u rock bendu. To je odlično što se njima dogodilo.

Svađate li se ikada ili se međusobno iživicirate oko određenih stvari?
Aljoša: Često idemo i privatno na putovanja u našem društvu, tipa nas desetak. Nikad se nismo posvađali. Odemo na put, odemo na ljetovanje, budemo deset dana. Ako moram nešto izdvojiti to uopće nije mana, tipa kad sam s njim solo ili u društvu, kad stalno pričamo vidim da njemu stroj u glavi još uvijek radi. Točno zamišljam male patuljke kako trpaju ugljen u pećnicu. On i kad miruje, on razmišlja o svom sljedećem potezu. Onda mu znam reći “Buraz gle uspješan si, sviraš tri puta tjedno. Dobro je, ohani“. Samo se toga mogu sjetiti. Jer njega to sve jednostavno toliko ‘drivea’ da ne može uživati u nekom trenutku. Ali opet je dobro da je takav, što konstantno razmišlja o sljedećem koraku, jer da nije takav pitanje je bi li napravio sve ovo što je napravio. Ako me sad forsiraš da nađem neku manu, to nije mana, on je takav.

Ivan: Aljoša je smireniji lik, opušteniji. To si nekad poželim i zapravo najveći sam neprijatelj sam sebi. Meni mozak radi i kad spavam i sanjam nešto. Pričam sa ženom koja mi je PR i menadžer preko dana dok ona radi, pa dođe doma i onda još navečer sanjam to što smo pričali. Aljošina mana je izvan muzike, to što on kad već popijemo dosta, donese tacnu punu žestokog pića, a pili smo cijelu noć gemišt.

A kada je riječ o muzici, što volite jedan kod drugog da se tiče primjerice vaših bendova?
Ivan: S obzirom na njegov dnevni posao koji je stres i koji je stvarno ozbiljan posao, da on uspijeva biti tako plodan autor. To mi je apsolutno nevjerojatno. A ne samo da piše pjesme za Pavel, on piše pjesme i za druge. Ja se njemu apsolutno divim. To bih volio, da sam malo plodniji autor. Ja pišem manje pjesama.
Aljoša: Ja bih volio da pišem manje pjesama, a da su mi većina pjesama hitovi (smijeh).

Koje su po vama pozitivne i negativne strane oko popularnosti?
Ivan: Meni je pozitivna strana ta kad dođem u mesnicu onda mi gospodin kaže “Uzmi (ne ovo što si ti mislio) nego uzmi ovo meso i sad ću ti donijeti još od iza teleće kosti za juhu. To sam uzeo sebi za doma, ali dat ću tebi.” Onda je to to.
Aljoša: Da, to je lijepo. Možeš dobiti popust, recimo ako negdje putujemo, onda Ivan nazove pa pita, predstavi se. Ja nisam uopće na to ljubomoran jer štoviše, čak sam i sretan što mi je tako s njim zadnje dvije godine. Kad se izađe negdje zaista se dogodi situacija da ga klinci, od šest godina do curica 17-18 godina, zaskoče. On ne može sad više normalno funkcionirati u javnosti, na bilo kakvom javnom mjestu. Bilo to klupa, crkva, hotel, čak izvan Hrvatske. Na to nisam ljubomoran uopće.
Ivan: Eventualno u crkvi meni ne dođe ovaj za pokupiti lovu, uzet će lovu Aljoši.

Aljoša: Ali da, recimo ljubomoran sam i htio bih fakat napisati ovakav hit kao što je on napisao.
Ivan: Ja te moram demantirati. Mislim da ti imaš mega hit. Čak i prvi singl u Ramirezu “Iste cipele” je mega hit.
Aljoša: Ma nije. Ali to se nadovezalo odmah na ovo što se promijenilo, što on super hendla. Jer stvarno se desio jedan veliki ‘switch’ zadnjih godinu, dvije. Treba odvojiti tih 10-15 minuta i treba biti dobrohotan prema tim klincima koji se hoće slikati u trenutku kad tebi fakat nije do slikanja.
Ivan: Gledao sam jednom koncert Balaševića koji je trajao tri sata i nakon kojeg je čovjek na istoj toj pozornici još sat i pol potpisivao i slikao se s fanovima. I onda sam rekao sam sebi, kako ti moji patuljci non stop rade, ako se može Đorđe Balašević slikati, ja ću se brate slikati isto. To nekad zna biti naporno. Ti sviraš, noć je, odsviraš sat i pol, fakat se iskačeš na pozornici i izdereš grlo, siđeš dolje i onda se još sat vremena slikaš, a vani je mrak i svatko od njih upali blic, to te zna onda nekako malo ubiti. To je sastavni dio posla i jedini ljudi koji su mi nejasni su ti koji ti ulijeću u tvoj privatni prostor. Znači, odem s obitelji na putovanje, sjednem s njima na ručak i onda ti netko baš dođe dok ti jedeš. Neki ljudi jednostavno nemaju takta. Ali opet odradiš to. Na kraju dana, živim od tih ljudi koji dolaze na koncerte, oni su nekakav moj benefit. Mi smo stvarno bend koji cijeni svoje fanove, pazimo na njih. Neću reći da smo ih razmazili, nisu ni oni nas, nego jednostavno cijenimo te ljude i zahvalni smo im na tome što nas podupiru, što nas prate kroz sve ove godine. Pazi, mi imamo sedam albuma iza sebe. Počeli smo stvarno kao klinci, čak sam u jednom trenutku osvijestio sebi to da treba proći vremena da ja nekim ljudima jednostavno postanem malo stariji ili u ravnini sa svojom publikom. Jer teško se klinac sa 17 godina može obraćati nekom i da mu netko onako baš totalno vjeruje.

Aljoša, da se ponovno okupi Ramirez, što bi u tom slučaju promijenio?
Ivan: Imao sam u glavi tu jednu ideju za neki od naših koncerata u Zagrebu, da bi pozvao kao skrivene goste Ramirez da odsviraju nekoliko pjesama i zapravo mene non stop rajca ta pomisao da će Ramirez napraviti bar jednu povratničku turneju. Što misliš o tome?
Aljoša: Hvala ti na toj ideji, ali mislim da znaš i sam da totalno drugačije razmišljam.
Ivan: Zapravo se Ramirez okuplja svako malo, ali na našim privatnim tulumima.
Aljoša: Upravo to, po prijateljskoj bazi smo mi još uvijek tu unutra. Slušam drugačiju muziku. Meni ne fali više toliko električna gitara, tako da ako je pitanje bi li što, da se sada ne daj Bože okupimo, jer stvarno mi to nije nigdje ni u najzadnjoj pomisli, i bih li nešto promijenio, ne bih ništa mijenjao jer se to ne može dogoditi, jednostavno ne razmišljam više na taj način i ne pišem takve pjesme. A bi li nešto promijenio kao iz ove perspektive unazad gledajući. Mislim da isto ne bih ništa. Stvarno sam zadovoljan s onim što smo napravili. Promijenio sam se.

Ivan: Zapravo, sada kada gledaš Ramirez sve što je napravio, sve stoji u tom svom vremenu, te pjesme. Bilo je jačih i slabijih pjesama, ali napravit album da budu baš svi hitovi je nemoguće, i nepotrebno je, jer imaš pjesme koje ciljano radiš da budu albumske i skužiš da je neka od njih hit pa je guraš kao hit.
Aljoša: Osjećam da mene rad u Pavelu ispunjava. Ne samo u radu za Pavel, nego i u pisanju za druge. Sve se dogodilo zapravo nakon raspada Ramireza. Ja se tu osjećam ostvareno.

Što je po vama dokaz kulture ili nekulture u Hrvata?
Aljoša: Moram reći da mene ovo u zadnje vrijeme u jednu ruku jako plaši. Dakle, to ponovno izviranje i jačanje nacionalizma i desničarenja. S druge strane, kad vidim što se događa recimo u demokraciji koja je puno duža i puno ukorijenjenija kao u Americi, tamo imaš pojavu poput Donalda Trumpa i vidio sam nekakav YouTube video gdje ga Sarah Palin inaugurira, odnosno priča nešto o njemu. To je suludo, to je grozno. Kad vidim da se to događa u takvim nekim demokracijama, onda valjda i to kod nas nije toliko strašno. Međutim, plaši me. I još što je Ivan rekao, jednostavno je, povijest se ponavlja. Dakle u situaciji kad ne postoji ekonomska stabilnost i kad imamo kao neke ‘prijetnje’ od ljudi koji dolaze u tvoju državu, prolaze ili ostaju, u našem slučaju prolaze, uvijek jača desnica. To je jednostavno tako jer fašizam i nacionalizam se zapravo hrane s nepovjerenjem, s isticanjem različitosti. Mi protiv ovih, mi protiv onih…
Ivan: A s druge strane zadojene mase. Postoji jako puno površnih ljudi, koji uopće ne razmišljaju i ne žele se mijenjati, niti učiti od pametnijih od sebe, niti priznati da je netko pametniji od njih.
Aljoša: Meni je bilo jako neugodno kad sam vidio da Velimir Bujanec daje četničku kokardu doajenu hrvatskog novinarstva, Mirjani Rakić. Smrznuo sam se. I ona još kulturna kakva jest, to prima na najbolji mogući način jer ne želi napraviti scenu. Da meni netko uruči četničku kokardu, zbog toga što sam zabranio emitiranje televizije koja je u svom terminu pustila izjavu čovjeka koji je rekao da pazimo da ne puštamo djecu na Cvjetni trg jer će četnici zaklati djecu, ne znam kako je točno izjavljeno, ali ja bih maknuo koncesiju na godinu dana, a ne na tri dana. Dakle, to mi je nepojmljivo, ali opet okej, vidim i u drugim državama što se događa, pa onda valjda to tako ide.

Zanima li vas nešto oko autorskih pjesama onog drugog, primjerice kako i zašto je nastala neka od njih ili zašto ste baš tu pjesmu posvetili nekome?
Ivan: Činjenica je ta da mi slušamo jedne i druge pjesme u demo fazama. Recimo napisao sam jednu stvar baš za Aljošu i njegovu bivšu vezu. Možemo pričati sad o tome jer je to tako daleko. A tek kad smo objavili pjesmu sam mu rekao da je to zapravo pjesma o njemu i o njegovoj bivšoj. Pjesma se zove “00:50”. Toliko smo povezani da u nekom trenutku svjesno ili nesvjesno jedan drugom budemo i inspiracija za pisanje pjesama. To je jednostavno bila faza života, grubo zvuči, ali njihov tadašnji raskid je meni došao dobro kao inspiracija za pjesmu. I čak sam onda uzeo dio pjesme Đorđa Balaševića kojeg sam rado slušao kod Aljoše na tulumu i spojio je s tom mojom misli koju sam pisao u strofama jer smo u to vrijeme bili zakačeni na Đoleta pa je to sve zajedno došlo kao neka kompletna priča. Ali Aljoša je pisao pjesmu, zapravo bit će na novom albumu, koja govori o čitavom našem društvu koje se sastaje.
Aljoša: Je, baš si me dobro sjetio što da ti odgovorim. Ima nekih pjesama koje sam posvetio nekome, ali ne bih to nikada rekao javno. Tu ne govorim samo o djevojkama, nego i nekim ljudima iz svoje bliže obitelji, koji su skužili i za koje Ivan zna itd. Ja to baš ne govorim, ovo mi je za djeda, ovo mi je za majku.

Ivan: Nekad je bolje ne otkrivati. Sjećam se kad sam u srednjoj školi morao analizirati Ivu Andrića, što je on mislio, što je on rekao. To je ‘bullshit’. Pusti ljudima da stvore svoj film. Pogotovo te dvije tri minute da si oni zabriju što hoće. To je po meni puno pametnije.
Aljoša: Napisao sam pjesmu za novi album, koja se zove “Junaci Hatzove ulice”, koja je napisana upravo inspirirana činjenicom da sam se preselio iz stana u kojem smo proveli 15 godina života u kojem se zapravo ovo naše društvo i oformilo. I naravno stjecajem sretnih okolnosti sam se trebao preseliti.
Ivan: Pogotovo za susjede u Hatzovoj (smijeh).
Aljoša: Da (smijeh). Morao sam se preseliti i onda sam napisao tu pjesmu. Međutim, imao sam problema s miksom te pjesme, sad uopće ne znam hoće li biti na albumu.
Ivan: Daj je meni (smijeh).
Aljoša: Dobro, riješit ćemo to u glavnom miksu.

Postoji li neka pjesma ili album Vatre/Pavela koja vam se nije svidjela?
Aljoša: Ima pjesama koje se možda manje svide, ali govorim za njegova zadnja tri, četiri albuma. Stvarno nema ni jedne pjesme gdje bih mu ja rekao “Buraz ovo je loše, fakat nemoj staviti na album“.
Ivan: Malo smo poludjeli na drugom albumu i tu nas je, mogu to reći, više producent odveo u nekom možda krivom smjeru. I to je Aljoša meni otvoreno rekao da mu se ne sviđa. Iako s tog albuma postoje dvije pjesme koje i dan danas izvodimo, tipa “Želim biti ti” i “Sunce”. To je bio naš drugi album koji se pri tom izbrisao kompletan za vrijeme snimanja pa smo ga snimali ponovo. Još uvijek smo bili klinci, nismo ni znali što znači produkcija, što znači aranžman. Mi smo to jednostavno izbacivali iz sebe i čovjek koji je u tom trenutku bio producent nas je poveo u tu jednu stranu. Nije on napravio ništa krivo, nego smo mi išli slijepo za njim. Siguran sam 90% da mi se u današnje vrijeme to ne bi dogodilo.
Aljoša: Ali to je logično, pustili ste čovjeku da napravi onako kako on to misli, ali to nije samo primjer u Hrvatskoj, to je primjer svih velikih producenata. Denyken je genijalan producent, fakat čekam samo trenutak da njega opet netko izvadi.
Ivan: Evo male reklame, radi kompletan album za Marina Jurića, čovjeka koji je bio u mom timu, u finalu The Voicea. Napisao sam mu pjesmu, zvao me i pitao tko da ga producira. Preporučio sam mu Denykena i spojili su se.
Aljoša: I ono što je važno da ne ispadne nešto protiv Denykena, dapače, dakle kad imaš takvu jaku producentsku ličnost koja zadire u autorstvo i kad ti imaš 20 i nešto godina, naravno da ćeš se prepustiti njemu. To ništa nije čudno, pa i ja bih to isto napravio u tim godinama.

Jeste si ikada nešto nekada savjetovali, a da to ovaj drugi nije poslušao?
Aljoša: Sjećam se čak i nekih njegovih tekstova od kojih su neke boljele uši, uvijek se sjećam Mobya Dicka, pjesme “Mornarska majica”. Meni je ta alegorija s Mobyem Dickom bila super. Čak i neke situacije gdje bi netko njemu rekao “Ovo ti je bezveze“, meni je to baš bilo okej, ali vjeruj mi to nije zbog toga što mi je prijatelj. Meni je to stvarno iskreno dobro. Ne mogu se sjetiti da smo si baš rekli nešto pa da netko nekoga nije poslušao.
Ivan: Već kad se zovemo ili vidimo i pitamo za savjet, onda mi je njegov savjet užasno bitan i poslušat ću ga. Zna se dogoditi da o nekoj temi debatiramo po tjedan, dva. Tipa konkretno baš o koncertima. Našli smo se baš na Cvjetnom kad je Aljoša svirao u Ramirezu, moja ideja je bila, kako su nas svi spajali, da napravimo zajednički koncert u Zagrebu. Aljoša je bio totalno protiv jer je mislio da to neće proći dobro i rasprodali smo Tvornicu. On je bio protiv, ali ja onakav kakav jesam, na guranje sam ga nagovorio i još pri tom malo zvao sa strane njegove članove benda “Daj idemo, idemo“. I onda smo to napravili i ispalo je okej, iako on nije vjerovao u to. Doduše, nisam ni ja znao što nas čeka, ali takav sam, dolazim iz malog grada. Kad sam došao ovdje moraš uvijek malo istrčati u nepoznato, pa sam nas gurnuo u to, što se poslije pretvorilo u jednu zajedničku turneju koja je bila predivna.

Aljoša: Uvijek je bilo nekako uzajamno, on mene pita da li bi sada trebali raditi u Tvornici ili Domu sportova ili nešto slično.
Ivan: Uvijek zajedno dođemo do rješenja ili kažemo “Ne ne, nemoj to radit sad“. Ali se stvarno i poslušamo.
Aljoša: Zapravo njegovo mišljenje meni nekako prevali, ako sam možda nesiguran naprimjer bi li sada trebao svirati Zagreb ili ga treba svirati za pet mjeseci. Kad sam nesiguran, pomogne mi što on misli.
Ivan: Moramo biti iskreni i reć da u tom odlučivanju nismo nikada sami. Uvijek je tu još nekoliko naših, žene. Uvijek nas je 10-15 ljudi, usko društvo koji su članovi benda i neki najuži prijatelji možda čak i neki ispočetka fanovi koji su postali dio društva, neki ljudi koji su bili zagriženi fanovi Vatre, Ramireza i Pavela, postali su naši kućni prijatelji. Oni dolaze na naše tulume, rođendane, Badnjake. Njihovo mišljenje nam je i dan danas važno.
Aljoša: Nije to samo ono što si on i ja kažemo, nego je fakat puno ljudi, od kolega iz Detoura do nekih nepoznatijih ljudi.

Što nikada ne biste napravili u muzici?
Ivan: Meni je stvarno želja da jednog dana napravimo zajedničku pjesmu. Ne moramo biti zajedno autori, neku pjesmu u kojoj ćemo zajedno pjevati ili svirati. Ali ne bih nikada radio tu pjesmu namjenski. Znači ta pjesma se jednostavno mora dogoditi. Mnogi ljudi imaju taj upitnik “Joj kad ćete vi nešto zajedno“. Ni Aljoša ni ja nismo likovi koji rade, pa čak i kad Aljoša radi pjesmu za druge, on ne radi pjesmu npr. nazove ga Marijan Ban i kaže “Napiši mi pjesmu“. Ne bih nikada radio namjenski pjesme tipa, sad pišem pjesmu, nemam pojma xy, jer je on sada popularan i in. Ne.
Aljoša: Stalno pričamo o tome hoće li netko nekome nešto uletiti. Nije se još dogodio moment. Mislio sam da on dođe nešto pjevati na “Junacima Hatzove ulice”, i on, ili recimo Nenad iz Detoura ili Pero Beluhan iz Mayalesa. Ali onda kad pišem pjesmu onda vidim da nije samo moja pjesma, nego da je i imalo smisla. Oni su dio tog društva, oni su junaci Hatzove ulice.
Aljoša: A pitanje što nikada ne bih radio? Nikada nisam razmišljao da ne bih otišao na festival. Onda sam skužio, upravo zato što mnogi ljudi iz našeg miljea odluče da ne idu na festival upravo zbog toga čine festival lošijim. Odrastao sam na Splitskom festivalu u njegovo zlatno doba, znači do 87-88. kad su bile prekrasne pjesme s fenomenalnim tekstovima od Momčila Popadića, preko Drage Britvića do Jakše Fiamenga. Dakle, stvarno bih volio da festivali sad postanu takvi, a mislim da mogu postati takvi. Ne mora Ivan s Vatrom nastupati, ali može napisati neku pjesmu. Naprimjer Detour je otišao na prošli Zagrebački festival. Čak sam i rekao “Buraz, odi, idemo popraviti tu situaciju na festivalu“. Da si me to pitala prije sedam, osam godina, rekao bih ne idem nikada na festival.

Ivan: Bitno je u ovom poslu da zapravo nikada ne mogu baš reći ne. Možda ću baš jednoga dana za 10 godina napisati neku namjensku pjesmu, ali bitno je da sam vjeruješ u to što pišeš. Znači da ne napišem pjesmu u koju ne vjerujem, dam je nekom i potpišem. To je grozno. A druga stvar, ovo što je Aljoša pričao, sjećam se jako dobro, Sale Dragaš mi je rekao jednom prilikom kad su nas zvali u Zlatni gong gdje se pjevalo na playback. Sjedio sam s njim, dobili smo poziv i rekao sam “Ne idem“, a onda je on rekao, baš na konto ovoga što je Aljoša pričao za festivale,: “Zašto nećeš otići, dobit ćeš svoje tri minute, napravi neku foru, budi drugačiji i uzmi te svoje tri minute“. Otišao sam , zalijepio sam si traku preko usta na kojoj je pisalo pjeva uživo i mi smo nastupili. I netko je to zamijetio.

Najluđe stvari koje ste napravili jedan za drugoga?
Aljoša: Mi u bendu ne samo što smo prijatelji, obiteljski prijatelji, i pokumili smo se. Nema većeg izraza za prijateljstvo od toga da netko bude kum, ne samo što je Stipe iz Pavela kum njegovom djetetu, mi smo vjenčani kumovi. I to će se još nadograđivati. To nije nešto ludo, ali…
Ivan: To je jednostavno normalan slijed u tom prijateljstvu. Neke stvari nisu za javnost, naravno na tim našim putovanjima ima svakakvih stvari.
Aljoša: Ne znam uopće na što misliš.
Ivan: Pazi mi smo već oženjeni ljudi, ja imam dijete, malo smo se pribrali. Imali smo mi tih ludih trenutaka, Aljoša je mene zvao na svoj tulum kad je tek uselio u stan. Još nije bilo namještaja pa smo sjedili na podu sa ženama sumnjivog morala (smijeh).
Aljoša: Pa to su sve normalne stvari, završiš s nekim kako Balašević kaže, krokodilom. To je sve ok. To nije bio samo jedan takav tulum. To je sve bilo još davnih dana, početkom 2000-ih. Neke stvari stvarno nisu za javnost, ali dobro smo živjeli i još uvijek živimo dobro, samo smo u lijepim, stabilnim vezama, u braku smo.

Ivan: I hvala Bogu da je tako. Ovo sad nije vezano uz tu temu, ali naše žene su fakat sidra, da se meni desilo ovo što mi se dešava zadnje tri godine odmah na početku karijere, tko zna bi li mi danas ovdje pričali. Uzme te to i odletiš, odlijepiš, poludiš. A kad ti se to desi u nekim godinama kad si ajmo reći posložen, onda si samo zahvalan na tome što se dešava i moliš Boga da potraje i da bude zdravo, da ima posla, da imamo koncerata, da ti radio stanice vrte tvoje pjesme i ti si zapravo sretan zbog toga. Ne treba ti još kruha preko pogače, ne treba mi Porsche, ne treba mi vila, ne treba mi ljubavnica, meni je sasvim okej s mojom ženom, s mojim Opelom, s mojim stanom. Ima taj jedan stih od Balaševića koji mi je uvijek bio inspiracija i molio sam Boga da se desi. A to je ono, dečko s gitarom, danas dečko s honorarom koji ga odvaja od svih. Lijepo je kad možeš živjeti ono što stvarno voliš, u što si dao sve. Otkazao sam dva fakulteta i svi su rekli “Jesi ti normalan” i ja bih sam sebi danas s ovog stajališta rekao tom klincu “Daj nemoj me zajebavati“. Ali u tom trenutku sam bio fakat bezobrazno hrabar, ali samo zato jer sam bio klinac.
Aljoša: Ali opet se isplatilo.
Ivan: Nije bilo izlaza za nuždu, to je bio moj jedini put. Ideš tamo, ako brod potone, toneš s njim i nema izlaza. Imao sam sreće da nije bio onaj brod koji tone. Ovaj brod je zakrstario dobro.

Ispričajte nam kakvu zanimljivu anegdotu, ili s vaših koncerata i turneja ili vezano za vlastite glazbene uzore…
Ivan: Stipe Mađor, kum mog djeteta, čovjek koji svira trubu u Pavelu, je dobar dio našeg poznanstva svirao u Hladnom pivu, osim što smo bili prijatelji, taj bend je za nas bio nedostižan. On je uvijek bio lik koji, kad bi dobio trenutak medijske pozornosti, bi spomenuo i tada Ramirez i Vatru. A danas smo jednostavno nerazdvojni, danas smo ekipa. On je bio nama u jednu ruku nedostižan uzor u smislu veličine benda u kojem on svira. Danas se to sve nekako nivelira, neću reći da smo mi prestigli Hladno pivo, ne daj Bože. Hladno pivo je i dalje najveći rock bend u Hrvata, u to sam siguran. Ali nisu išli toliko miljama iznad nas. Dijelimo publiku, i Pavel i Vatra i Pivo, iako je Pivo i dalje veći bend od svih nas zajedno, ali nekako su se posložile stvari na dobro.
Aljoša: 90,90 % anegdota nisu za javnost (smijeh).

Ivan: Imam jednu anegdotu. Bio sam klinac, u Virovitici je svirao Laufer u jednom klubu gdje smo zapravo mi i oformili bend i imali probe. Svirao je Laufer i nakon koncerta je Vava sjedio na pozornici s flašom juicea i došao sam do njega. On se tog uopće ne sjeća, već sam mu sto puta pričao tu anegdotu. Pitao sam ga “šta je to što ti stišćeš nogom i radi ‘va-va-va-va’“, a on je dobio nadimak po tome, on mi je rekao “To ti je wah-wah“. Drugi dan sam wah-wah naručio plaćanjem pouzećem i taj dan me nije bilo doma, tako da su starci platili wah-wah, a Vava me inspirirao za to i hvala mu na tome. On je za mene dan danas jedan od fenomenalnijih likova i divan čovjek i genijalan gitarista što je pokazao kada je došao gostovati Urbanu na koncertu u Domu sportova. Kad se on pojavio na koncertu i kad je krenula ta njegova energija… koncert je zazvučao.
Aljoša: Imam isto jedan trenutak koji bih htio promijeniti u vremenu, da imam vremenski stroj. To je moje prvo upoznavanje s Bajagom. Pružio mi je ruku, bio sam mu na koncertu u Tvornici i prije toga mi je rekao Žile kako su slušali u kombiju Pavelov drugi album i kao da im je sjajan album. Odmah sam odletio i otišao poslije u backstage upoznat se s Bajagom.

Ivan: A poslije je bila ona tacna koju sam spominjao, poslije sto gemišta (smijeh).
Aljoša: To je bilo par tacni poslije. I naravno dođem ja u backstage s povećom količinom maligana u krvi i i stojim u redu, već sam smislio što ću mu reći, koliko me inspiriraju, koliko su divne njegove pjesme, njegov album “Prodavnica tajni”, jedan od prvih albuma koje sam čuo još kao klinac. To mi je bilo prekrasno, mama me navukla na Bajagu i sve sam već isplanirao u glavi što ću ja njemu reći. Međutim, s obzirom na te proklete maligane, kad sam došao do njega i kad sam mu pružio ruku uspio sam samo izustiti “Aaaaa“, ali doslovno, ništa nije izlazilo iz mene. A on mi je rekao “Tebe je malo prebacilo?” (smijeh). I ništa, to je bilo to, fakat mi je žao. Ali dobro, ja inače imam problem s upoznavanjem svojih idola.
Ivan: Ja sam recimo upoznao dečke iz Placeba. Brian je tad ispao baš bahati klinjo, dok je njihov basista ispao super frajer. Slikali smo se, Irena, naša klavijaturistica i ja s njim, a onda je on zamolio da se slikamo samo on i ja. Naime, frajer je gay, što je sasvim legitimno, sve super, i meni je to užasno laskalo, kao hoće se slikati samo sa mnom (smijeh).

O čemu sanjate i kakve još ambicije imate oko svojih bendova?
Ivan: Meni je želja da ovaj moj poziv traje još dugo. Da uvijek imamo nekakvu letvicu koju želimo preskočiti i da nam to što smo je preskočili ne znači da sad želimo preskakati non stop isto, nego da si je podignemo na još malo više, kao Blanka Vlašić. Ok, ovu visinu mogu preskočit, ajmo se ne ponavljati. Ako preskočiš metar, ne moram preskočiti odmah tri. Idemo sad po metar i jedan centimetar. Idemo korak po korak, budimo realni i radimo to iskreno. To bih htio da tako bude uvijek.
Aljoša: Imam neki svoj mali osobni cilj, a to je da Pavel nakrca Tvornicu. Mi smo svirali prije godinu i pol dana u Tvornici i bio je super koncert. Imali smo nekih 1200 ljudi otprilike. Svakako bih htio da to bude krcato. Eto to je to. Još nam fali 300 ljudi (smijeh).
Ivan: Aljoša sanja još 300 ljudi. To je realnost. Ja sam uvjeren da Pavel sutra obznani da svira u Tvornici, kao što je sada obznanio da svira u Vintageu, da će Vintage biti rasprodan. Meni je užasno drago da je Pavel, zapravo gledano u okvirima postojanja jako kratko postoji, iako je Aljoša kao autor tu već matori frajer. Ali Pavel kao bend je jako brzo napredovao, iako on nije toliko progresivan u tom kao ja, ali je sve to lijepo posloženo, pametno, odmjereno, kulturno i lijepo. I drago mi je da se to desilo jako brzo. Oni su danas bend koji može u svakom gradu u kojem svira napuniti taj prostor. Ja im želim da im to traje uvijek, a to isto želim i sebi (smijeh).

Očekivala sam da ćete spomenuti nekakve nadrealne snove, ali ovo je sve zapravo moguće. Još 300 ljudi na koncertu, zašto ne…
Ivan: Problem je u ovoj zemlji što ti sanjaš neke stvari. Kad dođeš do tih stvari onda skužiš da nema više puno prostora, a ne treba biti megaloman. To je ono, sad sam napunio malu dvoranu, idemo sad raditi veliku. Zašto? Lijepo bi bilo napuniti veliku dvoranu. Možda si samo popularniji u tom trenutku, pa te dođe gledati puno ljudi koji zapravo nisu tvoja publika, nego ono ‘danas moramo doći, to je in’. Po meni je bitno imati pravu publiku koja te prati, koja se s tobom razvija i kad im dođu djeca, da kažu “Gle tata i mama su slušali to, idemo zajedno na koncert“. Bilo bi divno vidjeti jednog dana obitelj na svom koncertu. Znači mama i tata su poveli klince.
Aljoša: Vidio sam novi spot od Travisa, imaju lijepu pjesmu, lijepu melodiju i bilo mi je tako slatko to pogledati i vidjeti da još uvijek rade lijepu muziku, a nisu popularni. Između toga su još izdali ne znam koliko albuma. Ali mi je lijepo da još uvijek rade i s guštom bih otišao na njihov koncert ponovno. Dakle, tu se nadovezujem na ovo što je on rekao. Upornost i trajanje benda. To jako jako cijenim, bez obzira što sam rasformirao Ramirez (smijeh), ali to je divno.

Ivan: Kad gledam recimo naše prijatelje iz Hladnog piva. Njima se znaju često javljati na njihovom Facebooku neki njihovi stari fanovi koji kao kažu “Prodali ste se“. Taj bend se stvarno nije prodao. Ti ljudi rade to najbolje što znaju i umiju i jednostavno njihove pjesme su odraz njihovih godina, njihovog života.
Aljoša: Mislim da je Mile sada napisao jednu od najljepših pjesama, “Lijepa riječ”.
Ivan: Evo gle, naježio sam se. Išao sam jučer s nogometa i na radiju je svirala “Lijepa riječ”, odvinuo sam je do daske. Predivna je pjesma i super mi je spot. Odmah sam ga zvao i pitao tko je radio spot, neka skroz nova djevojka. Prvi spot joj je to i predivan je.

Oboje ste na svojim Facebook profilima odali počast Davidu Bowieu. Na koji način je on utjecao na vas i kako ste reagirali na vijest o njegovoj smrti?
Aljoša: Mene je to jako pogodilo. To je čovjek koji je obilježio svako razdoblje, svaki dio mog odrastanja. Kad sam bio klinac, kad sam gledao film “Labyrint” s Jennifer Connelly i recimo “Let’s Dance” i “China Girl” su bile neke od pop pjesama kojima sam bio izložen kao klinac. Onda u srednjoj školi kad sam otkrio njegovu berlinsku fazu s Brianom Enom. Pa onda kasnije i u 2000-ima na fakultetu albumi “Heathen” i “Reality”. U svakom trenutku mog odrastanja bio je prisutan. Onda naravno kad netko takav umre, sjećam se kao da mi je umro bratić. Uopće ne preuveličavam. Stvarno sam se tako osjećao. Trudio sam se taj cijeli dan zapravo, ne pustiti neku njegovu pjesmu. Facebook je bio zasut s njegovim linkovima i evo, ne sramim se, ja bih zasuzio svaki put kad bih to pustio. Dakle, to me stvarno pogodilo.

Ivan: Mene je Bowie zapravo najviše zakačio sa svojom fazom, koja možda nije toliko popularna, a mene je razvalila, to su kasne ’90-e, kada je krenuo s elektronikom u to vrijeme i to je meni bilo totalno super, pozitivno me razvalilo, ali naravno da znam gotovo sve njegove faze. Nevjerojatno mi je što sam noć prije baš slao, pošto smo u The Voiceu jedan i drugi, “Heroes” kao prijedlog za mentorsku pjesmu i tu noć je prikazan film na televiziji gdje on glumi Teslu. Inače Nikola Tesla je moj najveći super junak i Bowie ga još glumi. I onda me ujutro gitarista Robert budi i šalje poruku “Umro je Bowie“. Nemoguće, čekaj tek prije mjesec dana je umro Kilmister, kako sad i on. Tako da me stvarno potreslo. Ja sam za razliku od Aljoše taj čitav dan slušao Bowiea i malo sam plakao moram priznati. Pitali su me kako je moguće da je on to krio da ljudi nisu saznali. Dokaz tome je da čak i tako veliki ljudi mogu svoju privatnost čuvati ako te žele. A on je bio svjestan toga što slijedi i to je zapravo Bowie. Čitav njegov život, on kao takav je art. I on je od svojeg zadnjeg albuma napravio art. Kao i sve prethodne i u to uklopio svoju smrt. “Ciao ekipa vidimo se“. On je znao što slijedi…