Iron Maiden – Zvijer toplog srca, čiste duše i hladne glave (dio 3.)

10431

Nakon skoro šest godina Steve Harris i Bruce Dickinson ponovno su stupili u kontakt i dogovorili Bruceov povratak u Iron Maiden.

Dogodilo se to u siječnju 1999. godine u Smallwoodovoj kući u Brightonu gdje su se oboje složili da se Dickinson treba vratiti u grupu. Dogovorili su se odmah, što je bio jasan znak da je Dickinsonu, usprkos iznimno uspješnom periodu života na svim ‘frontovima’, za potpuno zadovoljstvo nedostajalo ‘samo jedno’ – Iron Maiden. A o osjećajima, čak i potrebama druge strane i ne treba govoriti.

Povratak kralja
Siječanj 1999. godine bila je još jedna prekretnica u karijeri ovog benda, njegovih članova, managera, promotora, ekipe koja ih prati, a što li su tek osjećali fanovi kad su čuli vijest… Mnoge još i danas prolaze trnci kad se sjete trenutka dok su čuli da se ‘on’ vraća’. ‘On’ koji će, u to nitko normalan sumnjao, opet sve preokrenuti iz temelja i vratiti Iron Maiden tamo gdje mu je mjesto – na sam vrh planine sazdane od najčrvščeg i najpostojanijeg (heavy) metala i u centar svih glazbenih događanja tog vremena.No nije sve bilo lijepo. Ružno je, recimo, to što se bend već otada, barem je svih ovih godina dojam takav, praktički odrekao pristojnog momka Blazea Bayleya, iako je i on sam bio svjestan da nije kapacitet za nešto tako veliko kakvo je Iron Maiden. Kritika ga isto nije voljela ali ostaje činejnica da je u njegovo vrijeme bilo puno dobrih momenata, jedan vrlo kvalitetan album, no povratak Brucea Dickinsona sve je to skupa bacio u totalnu sjenu. Ne u potpunosti pošteno, ali takav je život, na žalost. Pogotovo onaj glazbeni.Eksplozija oduševljenja – Bruce Dickinson se vraća u Iron Maiden
Kad se vijest proširila akumulirala je do tada neviđenu euforiju među fanovima benda, a činjenica da se vraća i Adrian Smith koji je sa Bruceom surađivao i tijekom solo karijere bacila je heavy metal svijet u trans. ‘Priča govori’ da ovaj dvojac nije želio da njihov, odnosno Adrianov povratak uzrokuje otpuštanje Janicka, pa je tako bend na “The Ed Hunter Tour” krenuo kao sekstet s tri gitarista, uključujući i ‘dobrog duha’ Dave Murraya.

Album “Brave New World” izazvao je pravu histeriju, čekalo se u redu za njegovu prodaju na dan mu izlaska 29. svibnja 2000., poput onog u zagrebačkom Dallas Shopu. E, da, bila su to još ona ‘dobra stara vremena’ kada se s velikom nervozom čekao izlazak albuma, a ne slinilo na njegovo ‘curenje’ na internetu. Guillaume Tell Studio u Parizu bio je mjesto gdje je album snimljen, odnosno odsviran uživo, a producent je Kevin Shirley. Dobar album bio je još bolji i zato što je opet pjevao Bruce Dickinson. Pobogu, pa tko bi se i usudio pomisliti, a kamoli reći da na njemu nešto ne valja. No da, bilo je i takvih, ali ne bijaše baš preglasni, a i argumenti o nevaljalosti im baš i nisu bili uvjerljivi. Jedan takav bio je Blabbermouth, inače poznat po vrlo viskom prosjeku (poklanjanja) ocjena u recenzijama, koji mu je dao 5/10, navevši, uza sve drugo, kao glavnu negativnost to da je da je bend umoran i neinspirativan. Hrabro dalje – bez kompromisa
A to je, po velikoj većini, doista jako dobar album, potpuno suprotno od navedenog, skup svježih pjesama koji je gotovo u jednakom omjeru vratio Iron Maiden u prošlost, ali i nagovjestio smjer kojim će se kretati u nadolazećim godinama. Progresivni koncept s prepoznatljivom melodičnošću na tragu albuma iz ’80-ih, izražene kompleksnosti, bombastičnog sounda s elaboriranom svakom pjesmom, snažnim orkestralnim klavijaturama, realističko-melankoličnim soundom i akcentiranom epskom atmosferičnošću naznačio je razgranate pravce kretanja benda u budućnosti. Premda, teško da je bilo tko tada mogao slutiti da će Iron Maiden ubuduće biti kao šampanjac – ‘što stariji to bolji’. Bruce je želio da taj album bude kontinuitet, novo umjetničko djelo, nikako ne samo povratničko izdanje. “Brave New World” je vjerojatno najbolje opisao Smith rekavši: “Za Brucea i mene to je bio osjećaj kao da se vraćamo kući. Možda je za svijet izvana ovaj album sagledavan kao povratnički, ali ne i za ostale članove koji su bili u bendu sve to vrijeme dok smo Bruce i ja bili daleko”.

’90-ih je Iron Maiden pao na nešto niže grane zbog pojave Nirvane i cijele grunge priče, ali Maideni su bili tu s Blazeom, svirali su u velikim arenama. Dakle, ako neki ljudi žele “Brave New World” nazvati velikim povratkom, to je u redu, ali mislim da je bolja riječ ‘revitalizacija’. Revitaliziran je i cover, pa je tako autor njegova ‘prirodnjačkog’ dijela Derek Riggs, a onog digitalnog Steve Stone.Album, odnosno pjesme na njemu, imale su širok spektar inspiracija, opet u najvećem dijelu oslonjenu na raniju filmsku i književnu umjetnost. Pa je tako “The Wicker Man”, jedan od najboljih najavnih singlova benda uopće, baziran na istoimenom filmu iz 1973. godine, naziv albuma na istoimenoj noveli Aldousa Huxleya, dok je monumentalnu “Blood Brothers” Harris posvetio svom pokojnom ocu. Ta je pjesma, kao i “The Nomad”, “Dream of Mirrors” i “The Mercenary”, pisana u periodu kada se radilo na “Virtual XI”, da bi sve one, plus ostale, bile završene tijekom Ed Hunter Toura.Spektakularan “Brave New World Tour”, koji je uključio i koncert u Izoli u susjednoj Sloveniji održan 9. lipnja 2000., kao glavna destinacija hrvatskih obožavatelja, vratio je Iron Maiden na pozicije koje mu pripadaju. Jedna od ključnih točaka turneje bio je “Rock In Rio”, koncert pred 250.000 ljudi, koji je završio na nosaču zvuka “Rock In Rio”, zahvaljujući kojemu je cijeli svijet mogao uvjeriti koliko je Iron Maiden opet moćan. Ujedno, ta je turneja označila početak, ili bolje reći nastavak svjetskih putovanja benda u stilu sredine i druge polovice ’80-ih, tijekom kojih je u narednih 15 godina ‘pogledao’ u sve kutke ‘kugle zemaljske’. K tome, u nju su stavili i tri koncerta u poznatoj londonskoj Brixton Academy, čiji su prihodi išli za liječenje od multipleskleroze oboljelog bivšeg bubnjara Clivea Burra.Uz ostalo, to je godina u kojoj je Blaze objavio sjajan debitanstki solo album “Silicon Messiah” na kojem je dokazao da je kvalitetan glazbenik. Možda ne kalibra za Iron Maiden, ali da zna znanje, to nije bilo upitno. Bješe to njemu i onima koji su ga poštivali dok je bio frontman Iron Maidena, ogromna satifakcija. Album je izašao tjedan dana prije “Brave New World”.

Desetljeće i nešto više koje slijedi izmjenjivalo je turneje, koncertne i studijske albume, a Bruce je u ulozi frontmena benda naprosto blistao. Možda čak više i bolje nego u osamdesetima. Zrelije, to svakako. Ako je Steve Harris šef, onda je Bruce Dickinson nedvojbeno istinski vođa ne samo Iron Maidena već i cijele njegove, do bola odane mega-vojske.

Ples sa smrću i potpuna reinkarnacija
A ona je nakon “Give Me Ed… ‘Til I’m Dead Tour” koja je Iron Maiden dovela u Hrvatsku (17. lipanj 2003., Velika Gorica) poslije skoro 17 godina, 2. rujna 2003. godine dobila novi, trinaesti studijski album “Dance of Death“. Digitalni cover s Eddiem u ‘odori smrti’ (Grim Reaper) je svojim izgledom najavljivao veću orijentaciju dramskoj/teatralnoj umjetnosti, no većina pjesama i dalje je bila sociološke, filmske, ratne i bendu uobičajenih tematika, inspirirane povijesnim djelima i događanjima. Među njih ugurala se i “New Frontier”, prva koju je napisao Nicko McBrain (u suradnji sa Smithom i Dickinsonom), a iskazuje brigu oko najava kloniranja čovjeka, jer po Nicku jedino Bog ima pravo stvoriti čovjeka.

“Journeyman” je prva bendova akustična pjesma/balada koju su zajedničkim snagama napisali Smith, Dickinson i Harris, “Montségur” je Dickinsonova pjesma o tvrđavi Cathar, uporištu osvojenom 1244. godine u vrijeme Katarskog križarskog rata, progresivni ep “Paschendale” su Harris i Smith posvetili znamenitoj bitci iz 1. Svjetskog rata, “Face In The Sand” ‘dotiče’ se rata u Iraku temeljem medijskih izvješća, a naslovna pjesma, kao i naziv albuma, baziran je na završnoj sceni Ingmar Bergmanovog filma “The Seventh Seal”. Njezin ko-autor Janick Gers je to potvrdio: “Volim osjećaj koji ostavlja ovaj album. Osjeća se da je velik. Stvarno sam ponosan na pjesmu ‘Dance Of Death’. Ona se temelji na Ingmar Bergmanovom filmu ‘Sedmi pečat’. Vidio sam ga kada sam bio klinac i jako ga volio. Radi se o nekome ko je u potrazi za nadom u svijetu koji je devastiran. I na kraju filma je ovaj ples smrti. Smiješno je što sam bio na probi nedugo nakon što sam je napisao i vidio sam veliki plakat tog filma. Čudna slučajnost.”

Muziku podržava

I ovdje je većina pjesama bila složena od kompleksnijih struktura, zvuk je na nekima bio mekši, više prog rock no metal, s uobičajenim multi-tempom. Bilo je i zamjerki da mu, generalno, nedostaje više energičnosti, no većina ga je smatrala dostojnim nasljednikom “Brave New World” i još jednim značajnim djelom u diskografiji benda. “Dance of Death World Tour” još je više učvrstio vraćene bendove pozicije, a iz Westfalenhalle u Dortmundu, koncert kojeg je putem satelitske TV gledalo oko 60 milijuna ljudi, stiglo je još jedno koncertno izdanje, “Death On The Road”, objavljeno u kolovozu 2005. godine.

Krajem te godine počinje se raditi na novom studijskom albumu kojijea početkom svibnja 2006. godine u Sarm West Studiju u Londonu snimljen za samo četiri dana. “A Matter of Life and Death” izlazi 28. kolovoza 2006. godine i donosi nastavak progresije kod komponiranja pjesama, zvuk mu je više retro od ranijih, siroviji i prirodnijeg epskog ambijenta, čemu se može zahvaliti još jedno snimanje pjesama uživo, a tematika ratna i religijska. Poput ranijih, i “A Matter of Life and Death” sadrži većinu složenijih pjesama poput “Brighter Than a Thousand Suns”, “The Longest Day”, “The Legacy”, “The Reincarnation of Benjamin Breeg” ili “For the Greater Good of God” te himnične “Different World” i “The Pilgrim”.

Već tradicionalna i uobičajena velika svjetska turneja podijeljena je na dva dijela, “A Matter of Life and Death Tour” te “A Matter of The Beast”, koja je obilježavala 25. obljetnicu izlaska albuma “The Number of The Beast” u sklopu koje je Iron Maiden prvi puta nastupio u Dubaiju, na “Dubai Desert Rock Festival”. Po završetku turneje ovoga se puta ‘zastranilo’, pa se umjesto na novi album koncentriralo na još jednu, ‘Tribute to..’ ili ‘Hommage’ turneju naziva “Somewhere Back In Time World Tour” na koju ih je specijalno opremljenim Ed Force One avionom vozio Bruce Dickinson. Bila je to svojevrsna posveta koncertnom albumu “Live After Death”, te studijskom remek djelu “Powerslave”, a najavila ju je kompilacija “Somewhere Back In Time The Best of: 1980 – 1989”. Splitski Poljud bio je 10. kolovoza 2008. godine treća postaja Iron Maidena u Hrvatskoj, a “Iron Maiden: Flight 666” je 2009. godine na CD i DVD zapisima dokumentirao dio događanja s te turneje.

I tada je, napokon, stigao red na novi studijski album za kojeg se, kasnije se ispostavilo, tek nagađalo da će biti posljednji. Da se doista radilo o nagađanjima potvrdio je kasnije i sam Harris: “Bruce je imao malo zabave s tim naslovom, šaleći se kako je to naš zadnji album. Svi smo znali da nije, da ćemo napraviti još barem jedan. Stvarno, naslov je dio moje znanstvene fantastike koja mi pada na um u šali. Fasciniran svim teorijama zavjere o izvanzemaljskom životu. Nisam baš siguran da vjerujem u te stvari, ali ne bih to isključio. To je rasprava za pub. Ali taj naslov nam je dao koncept za naslovnicu. I tu se svakako osjeća dosta proggy koncepta kod nekih dužih pjesama na albumu”.

Finale koje još traje
Radi se o “The Final Frontier” albumu koji je sniman od siječnja do početka ožujka 2010. godine na Bahamima i u Los Angelesu, a izašao 13. kolovoza. Još jedno istinsko, nepatvoreno heavy metal djelo koje je pokazalo da je Iron Maiden što stariji to bolji, da je sposoban u kontinuitetu raditi odličnu glazbu i da nema opasnosti da, poput Metallice, postane ‘karaoke bend’. Sam sebi svrha i smisao.

Nikada u povijesti benda nije se dogodilo da se album čeka s tolikim nestrpljenjem, stvar su dodatno, to se treba priznati, ‘pumpali’ i mediji, koji su, čini se, nakon nekoliko desetljeća shvatili koliko je to veliki bend. No za izniman komercijalni uspjeh i prvo mjesto u čak 28 država (uključivo i Hrvatska) zaslužna je, prije svega, visoka kvaliteta izdanja. Dakako, promocija također zaslužuje svoj dio šlaga na torti. Sve to nije bilo bez pokrića jer Iron Maiden je snimio (ne)očekivano dobar album kojime je dokazao da i u nešto poznijim godinama suvereno vlada glazbenom scenom i da njegova glazba ne poznaje granice.

Novi album za sobom uobičajeno povlači i novu turneju na kojoj se čulo, vidjelo i osjećalo koliko je svijet još uvijek ‘gladan’ Maidena, a i obrnuto, pa se tako bend potrudio da svira svugdje gdje je mogao i stigao. Tradicija da se nakon svakog studijskog albuma nađe mjesto i koncertno izdanje i ovoga puta nije iznevjerena, pa je tako “En Vivo!” s koncerta u Santiagu u Čileu izašao 2012. godine na audio i vizualnom izdanju. Godinu prije toga i kompilacija “From Fear to Eternity The Best of 1990-2010” na kojoj je potvrđeno ono što smo ranije naveli, da se bend baš i ne ponosi razdobljem druge polovice devedesetih. Nefer potez, ali da je bio za očekivati, to svakako.

A kao i u slučaju prije toga, po završetku turneje koja je pratila aktualni album, u ovom slučaju “The Final Frontier World Tour”, potvrđena je još jedna ‘retrospektivna’, ovoga puta “Maiden England World Tour”, temeljena na ‘koreografiji’ iz 1988. godine, koja je ‘slavila’ album “Seventh Son of A Seventh Son” čiji su remake fanovi godinama prizivali. Turneja se protegnula na 2012., zatim 2013., kada je 31. srpnja uslijedio još jedan dolazak u Hrvatsku i show u skoro rasprodanoj zagrebačkoj Areni, a okončana je 2014. godine. Popratilo ju je reizdanje drugog po vrijednosti bendova koncertnog albuma “Maiden England”, koji je nakon izvorne verzije na VHS – u s bonus CD-om, 25. ožujka 2013. stigao i na modernijim inačicama ‘pospremanja glazbe’ – DVDu, CD –u i LP-u.

Duše još ne miruju
Za razliku od “The Final Frontier”, informacije o novom albumu bile su više onako poluslužbene, stizale na kapaljku, a šok je uslijedio početkom 2015. godine kada je objavljena vijest da se Bruce Dickinson liječi od tumora. To je odgodilo sve aktivnosti benda koji je čekao oporavak svog frontmena koji se u konačnici i dogodio, pa je šesnaesti album “The Book of Souls” stigao 4. rujna 2015. godine. “The Boook of Souls” također je, poput prethodnika, ‘pokorio’ veliku većinu svjetskih top ljestica, a nemali broj kritičara diljem svijeta o njemu je govorio i pisao u superlativima.

Pošto smo o albumu, nadam se, rekli sve važno, dodajmo tek razmišljanje Harrisa: “Znali smo da će, više nego bilo koji drugi album, ovaj biti jako dugačak. Nije nam činilo da ćemo više pisati kratke pjesme. Ne znam zašto. Naslovna pjesma je velika pjesma. A onda je Bruce donio ‘Empire Of The Clouds’. Tek kad smo je počeli snimati shvatili smo: ‘Kriste, to je smiješno dugo! Za mene, to je gotovo kao West End igra. Rekao sam Bruceu da mislim da je to remek-djelo. Možda je mislio da se izmotavam s njim, ali želio sam da je napiše, a ja ne mogu dati nekome bolji kompliment.” Dakle, prisjetimo li se perioda sredine osamdesetih i sukoba radi koncepcije pjesama, očito je da su se s godinama stvari promijenile i da se Bruceov ‘songwriting’ stil nije više dovodio u pitanje. Nimalo i uopće ne.

Pričekavši potpuni oporavak Brucea Dickinsona bend je krenuo na još jednu veliki “The Book of Souls World Tour” treći na kojem ih u specijalno uređenom avionu vozi taj njihov pjevač, pilot, profesor povijesti, radio urednik, humanitarac, mačevalac… Najveći među najvećim pjevačima – Bruce Dickinson. Među 35 zemalja ponovno će se naći Hrvatska, odnosno Spaladium Arena i Split.

Turneja koja neće biti zadnja, kao što, barem tako kažu, i “The Book of Souls” neće biti zadnji album. Bilo bi šteta da tako bude, jer da ih nema, da su se nedaj Bože raspali, svijet bio bio lišen jednog izuzetnog globalnog glazbeno-kulturološkog fenomena. Jer gdje god da dođe Iron Maiden napravi spektakl, koji je sve samo ne ‘naručeni’. Spektakl koji ima glavu i repo, dušu, srce i mozak. I kako navedesmo, spektakl koji Iron Maiden napravi i koji je, koliko god sličan bio, uvijek drukčiji, uvijek spontaniji i uvijek nepredvidiv. I originalan, samo njihov.

Bend je to koji, kao rijetko koji, u finalnom dijelu karijere i dalje snima vrhunsku glazbu, publika ga sve više obožava, njegova vojska svakodnevno prima ogroman brog ‘regruta’ i bend koji je, iako oni sami to ne žele isticati na taj način, u periodu od (djelomičnog) reuniona 2000. godine sve bolji i bolji. Analiziramo li malo ostatak glazbene scene, uz dužno poštovanje svima ili samo nekima, velika, ogromna većina glazbenika njihovih godina itekako živi na staroj slavi, a nova izdanja su im alibija radi. Kod Iron Maidena to nije slučaj, albumi su im klasici i zato on vrijedi i – traje. Do kada, ne znamo, ali nadamo se još dugo, dugo, dugo. I duže od toga.

Prologue
Koliko god da se mnogima činilo da je Iron Maiden bend savršenih međuljudskih odnosa, da je sve idilično, izuzmemo li opće poznata ‘potresna’ događanja, bilo je tu svega i svačega. S obzirom da smo ‘napetiji’ dio iznijeli u tekstu, u nastavku ćemo neke zanimljivosti koje možda niste znali ili na njih niste obraćali pozornost. A koji pokazuju koliko je to jednostavan i ‘običan’ tip ljudi, na kakve svakodnevno nailazimo. I kakav je dobar dio nas.

– Steve Harris je veliki ljubitelj nogometa od svoje najranije mladosti koji je prije početka glazbene karijere pokušao u West Hamu, a danas u svom dvorištu ima nogometni teren pravih dimenzija na kome nastupa Iron Maiden tim sastavljen od članova benda i suradnika
– David Michael Murray bio je u osnovnoj školi član skinheadsa, koje je napustio u dobi od 15 godina da bi s prijateljem Adrian Smithom osnovao prvi bend Stone Free
– U mlađim danima Adrian Frederick Smith bio je veliki navijač Manchester Uniteda, no ta ga je strast napusatila dok se počeo baviti glazbom
– producent Iron Maidena Martin Birch je 1982. godine tijekom snimanja albuma “The Number of the Beast” bio sudionik prometne nesreće s minibusom nakon koje je za popravak automobila dobio račun od 666 funti, no odbio ga je platiti dok mu nije bio uvećan za bar jednu funtu, pa je u konačnici iznosio 667 funti
– na omotu albuma Powerslave” na grafici egipatske piramide na mjestima predviđenim za hijeroglife nalaze zanimljive skrivene poruke poput “Indiana Jones was here 1941”, “Wot, no Guinness?”, “Mickey Mouse”, “Wot A Load A Crap”, “Bollocks” …
– Bruce Dickinson je strastveni mačevalac od svoje najranije mladosti, a 1989. je osvojio sedmo mjesto na izlučnom natjecanju i pozvan je da se pridruži britanskom olimpijskom mačevalačkom timu, no morao je odbiti zbog turneje Iron Maidena
– Michael Henry ‘Nicko’ McBrain prešao je na kršćanstvo u 1999. godine nakon iskustva u Spanish River Church u blizini njegova doma Boca Raton na Floridi kad je ušavši u nju zaplakao jer je, kako je rekao – ‘doživio poziv’: “Samo sam sjedio razmišljajući: Nisam sinoć pio… zašto ne mogu stajati na nogama. Imao sam ‘ljubavnu aferu’ s Isusom u mom srcu
– Iron Maiden je prva velika heavy metal grupa koja je nastupila u Indiji u gradu Bangalor na festivalu Eddfest 17. ožujka 2007. u sklopu velike svetske turneje “A Matter Of Life and Death Tour”
– Astraeus Airlines je 2009. nakon završetka “Somewhere Back In Time World Toura” iz marketinških razloga odlučio da sa svog aviona Boeing 757 ne skida grafiku s logotipom i maskotom Eddiea, ali su zbog žalbi nekih uplašenih putnika ipak morali da je maknu
– usprkos optužbama o sotonizmu od strane religijskih fundamentalista, brazilski svećenik Marcos Motolo opisuje sebe kao najvećeg fana Iron Maidena, na sebi nosi čak 162 Iron Maiden tetovaže, svog sina nazvao je Steve Harris, a na svojim misama citira dijelove njihovih tekstova
– umjesto podizanja tužbi protiv piratskih internet stranica Iron Maiden planira koncerte na osnovu podataka o tome iz koje države i iz kojih gradova se najviše ilegalno preuzimaju njihovi albumi
– Smith strastveni je ribolovac koji na turneje obavezno sa sobom nosi svoju kompletnu ribičku opremu sa crvima i ostalim mamcima koju koristi kad god mu se ukaže povoljna prilika
– McBrain je strastveni golf igrač koji sa sobom uvijek nosi kompletnu golf opremu, a jednom prilikom dogodilo se da ga je povrijedila loptica pa je otkazan koncert
– Otac Janicka Gersa, Boleslaw, prije dolaska u Englesku gdje se priključio Kraljevskoj mornarici, služio je u Poljskoj mornarici
– Stephen Percy ‘Steve’ Harris ima šestero djece od čega četvero s prvom suprugom Lorraine (Lauren, Kerry, Faye i George) i dvoje s trenutnom partnericom Emmom (Stanley i Maisie)
– “Intelligent Life” nazvao je Brucea Dickinsona živim primjerom polihistora

Top 16:
Powerslave
Killers
Iron Maiden
The Book of Souls
Piece of Mind
The Final Frontier
Somewhere In Time
Brave New World
Seventh Son of A Seventh Son
A Matter of Life and Death
The Number of The Beast
The X Factor
Dance of Death
Fear of The Dark
No Prayer For The Dying
Virtual XI

Prvi dio
Drugi dio

Muziku podržava