Aktualno
Noć u kojoj je život imao svoj puni smisao
12.8.2008. @ 09:56
Što se sve nije izdogađalo prije negoli su Iron Maiden, najveći metalci i jedne od najvećih legendi kompletne svjetske muzičke scene stigle u Split. I to samo one u zadnje vrijeme.
Od 'miniafere' oko izmišljenog premještanja koncerta radi nogometne utakmice, pa 'frke' radi oštećenja trave, 'plača' zbog nemogućnosti treniranja prije važnih utakmica, pa je Adrianu ukradena gitara, a navodno je Bruce imao nezgodu s nogom.
Kulminacija svega je bila kada je Bruce došao na koncert tek negdje oko 22 sata, dakle sat kasnije nego se trebalo početi svirati.
No sve se to ipak, na kraju se ispostavilo, odigravalo (na sreću) u sjeni jednog velikog spektakla, kakvog samo Iron Maiden može napraviti i ništa od navedenog i nenavedenog nije ga uspjelo pokvariti.
Već i sam dolazak u Split najavljivao je da se doista događa nešto veliko. Od ranog poslijepodneva, a vjerojatno i prije, 'vojska zla' masovno je pristizala pred stadion Poljud, koji je, na žalost, u sadašnjem stanju sve, samo više ne ljepotica kakvu pamtim kada sam zadnji puta bio tamo.
Busevima, autima, motorima, brodovima, biciklima, čime se sve nije stizalo u Split. I tamo, nakon izlaska iz busa, najprije naletismo na nekakve likove koji su na semaforu kod stadiona dijelili letke na kojima je bio logo Iron Maidena, dvije Eddieve face, crni križ, crvena 'krvava' pozadina i tekst 'pitanje života i smrt'. Uzesmo letke (na drugom su bili neki citati iz Biblije i naslov 'Gdje ćeš provesti vječnost?') onako više čisto iz pristojnosti.
Poslije, kada smo ih čitali, najprije ih je bilo teško shvatiti, a onda dokučismo da se radi (najvjerojatnije) o onima koji su nam tim papirićima htjeli pokazati da je dolazak na koncert Iron Maidena nešto što će nam onemogućiti boravak u vječnosti, odnosno valjda ga otežati. I baš su nas doživljavali na način iznesen u prošlom stavku.
Ta skupina 'čudnih' individua, vjerojatno dobro izmanipulirana od nekih koji se njima koriste za osobnu korist nije vjerojatno niti svjesna da među tisućama ljudi koji su te nedjelje bili na Poljudu ima jako veliki broj koji vjeruju u Boga, klanjaju se muci Kristovoj i koji žive sasvim normalnim životom. Ja sam jedan od takvih.
A jedini nam je valjda grijeh, po tima, što slušamo Iron Maiden. Doista, takve praznoglave individue ne zaslužuju opširnije analize, ali morao sam ih spomenuti jer su kod mnogih ljudi, kao i kod mene, izazvali podsmijeh i izrugivanje. No i oni su, na žalost, bili dio spektakla, pogotovo stoga što su se samo smetali normalnim ljudima u protoku pješačkog prometa, pa eto im djelić medijske 'slave'.
Zato smo se ipak nakon lagane kavice i druženja s domaćinima (i gostima Splita), malo više posvetili njegovim kulturološkim vrijednostima i na kratko razgledali nekoliko prekrasnih povijesnih građevina, poput crkve Svetog Frane ili katedrale Svetog Duje.
Ali i glasovite splitske Rive, o kojoj smo zadnjih mjeseci dosta slušali, gledali i čitali, i koja svojim nesnošljivim smradom, nismo obraćali pozornost na arhitekturne dijelove, baš i nije nešto što ćemo duže pamtiti. Čast uređenju i izgledu, ali našoj ekipi po takvom zraku nije palo na um da popije kavu na njoj pa smo se preselili nešto više, gdje je ipak bilo ugodnije. Ne znam, možda inače nije tako, možda smo mi samo 'fulali' dan.
Tako smo i krenuli ponovno put stadiona i stigli ponovno cca oko 18:20. E, sad bih ja valjda trebao gnjaviti ljude kako sam, zajedno s desetak novinarskih ekipa, obilazio dva-tri puta oko stadiona, nismo dobili adekvatne oznake na vrijeme i tako to, no to su bili moji i naši problemi, pa ne smatram potrebnim da umaram one koje je dalmatinsko sunce ionako dovoljno umrtvljavalo, 'pržilo' i izvlačilo zadnje atome snage, a do Maidena je, tada se mislilo, trebalo proći još više od dva sata.
No već je prvi koncert, onaj Lauren Harris, kasnio više od pola sata i tada je postajalo jasno da nešto nije u redu. A Lauren Harris blaga je katastrofa. Očito da joj niti poznati otac neće moći previše moći u jačem proboju na svjetsku metal scenu. Daleko je ovo bilo ispod nastupa otprije godinu i nešto dana u Ljubljani, kada sam je prvi puta gledao.
Glas joj se pokvario, sound je nekako čudniji, bend djeluje neuigranije (osim gitarista i zabavnog bubnjara), a osim toga, očito je da su stalne aktivnosti uzele svoj 'danak' pa je osjetno smršavila.
Nakon tog koncerta najprije kratki usputni susret sa Slavenom Bilićem pred ulazom u Hajdukove službene prostorije, ponovno povratak van stadiona (cijeli krug), pa opet (ovoga puta duplo kraći) novi povratak i novo - čekanje.
Ipak, uspjelo se odgledati oko pola koncerta Risinga Dreama, zadarskog benda koji je nedavno objavio debitantsku ploču. U tih petnaestak minuta nisam vidio niti čuo nešto po čemu bih prvi njihov koncert kojeg sam gledao ozbiljnije i snažnije doživio (a i sound je bio ispodprosječan, dosta lošiji nego na 'Harisici', što, dakako, nije do njih).
Jedino što mi se čini da imaju i utjecaja progresive, i to ne samo zbog klavijatura, koje su čak i malo prenaporne bile. Iako me nisu niti svirkom, kao i cjelokupnim performansom previše impresionirali, za neke ozbiljnije dojmove ipak ću pričekati da im se čujem album. Pa nakon toga i koji solo nastup uživo, jer biti predgrupa Iron Maidenu, kao i mnogima, očito je prevelik zalogaj.
Tada su već počeli i sve ozbiljniji problem s ekipom u 'Headbangers Pittu', gdje su ljudi molili vode, neki čak i osiguranje da ih se izvuče, jer je četverosatno stajanje i stiska očito dalo svoje negativne rezultate. Tu se trebalo sigurno uskočiti i s kakvim rezervama vode da se ljudima malo olakša, pogotovo onima u prvim redovima, koji se, doslovce, nisu mogli niti pomaknuti.
Isto tako, i cjelokupna zamisao sa HBP-om uopće nije bila dobra, na što sam upozoravao neke svoje kolege još u prosincu, a oni me na to podsjetili nakon koncerta.
Na povratku u hajdukove prostorije dočekala nas je potvrda da još uvijek nema ništa od koncerta, jer Bruce putuje iz Rima, a zbog kvara aviona potrošilo se, navodno, vremena dok se našao nekakav alternativni let.
Nervoza dijela kolega bila je čak i prevelika, jer očito je da neki od njih ne posjećuju često ovakve događaje pa sve što ispada iz predviđenog plana i satničkog programa ne bi se kao smjelo događati.
Ipak, istina je da nije baš bilo lijepo kada smo svi zajedno bili strpani u nekakav uski hodnik, jer, kako smo čuli, organizator nije od Hajduka uspio dobiti adekvatan broj prostorija u kojima bi bilo ugodnije čekati.
No zato se Maja iz Lupa Promotion (hvala) potrudila i donijela nešto osvježenja (od čega smo dio dali ekipi u HBP-u na Maidenima), pa se sve to ipak nekako lakše podnijelo. Fizički. Ne i psihički, jer smo bili 'stjerani u kut' (po naredbi menadžmenta), kako se slučajno ne bi sreli s nekim iz benda, prioritetno s Bruceom, čiji se dolazak iščekivao svaki čas.
I kada je stigao, vratili su nas u predvorje, a uskoro i pred binu. UFO-ov "Doctor Doctor", pa zatim isječak "Transylvanie" dali su nasluti da kreće ono radi čega se živjelo mjesecima - koncert Iron Maidena.
Moram priznati da sam prilično emocionalno doživio Churchillov govor iz 1940., jer je na isti način počeo moj prvi koncert IM-a kojeg sam vidio u svom životu. Davno.
Splitski koncert je počeo koju minutu prije 22:30, dakle, skoro sa sat i pol zakašnjenja i to - sveopćim delirijem. Uopće nije bilo bitno što se sound prve dvije stvari, "Aces High" (odlična pirotehnička kulisa) i "2 Minutes to Midnight" dosta 'poštelavao'. Barem se meni činilo da su solaže, a pogotovo basevi, bili dobru razinu ispod uobičajene, za što bi bilo dobro 'popričati' s tehničarima.
Posebno me oduševila pjesma "Revelations", s možda i njihovog najpotcjenjenijeg albuma "Piece of Mind", a na "The Trooper" sam, fala Bogu, šetao oko stadiona (jer sam, opet okolo, ulazio na stadion), pa je nisam čuo, jer mi je fakat već dosadna.
Ugodno me iznenadila i "Wasted Years", jedna do najbolje izvedenih pjesama večeri, a "The Number of The Beast" - klasika. Uljepšana sa zmajem ili đavlom (di su bili oni s letcima?), koji se izdigao s jednog dijela pozornice, uređene inače u 'Powerslave stilu', te dodatkom od dva ekrana na kojima se prenosio dio atmosfere sa stagea.
"Can I Play With Madness?" bilo je lijepo čuti nakon dužeg vremena, a po meni vrhunac su bile "Rime of The Ancient Mariner", u kojoj je Bruce bio obučen u nekakav dronjkasti ogrtač i pogotovo "Powerslave", s legendarnom maskom na Bruceovom licu i pirotehnikom na obje pjesme. Fantastično. "Heaven Can Wait" mi nije baš bila originalna pa čak je i izlazak fanova na "ooo, ooooooo..." bio nekako nekoordiniran.
Sigurno ne i njima, koji su dobili nešto čega će se sjećati cijeli život. Baš im zavidimo. Finalni dio koncerta bio mi je jedan od najdosadnijih, ili bolje reći najpredvidljivijih, jer su svirali "Run To The Hills", "Fear of The dark" (u kojoj se par puta 'izgubio' Bruceov vokal (ne i jedini puta tijekom večeri)), jedina koja ne spada u osamdesete, te novim pirotehničkom porcijom popraćen "Iron Maiden". Ta pjesma ipak je bila nešto posebno, jer je u pozadini 'izronio' Eddie mumija, a zna se da ona već godinama označava završetak koncerata Iron Maidena. Tako je bilo i ovdje.
Da ne bi bilo zabune, pjesme koje se meni nisu baš dopale, bile su najprihvaćenije od strane publike, a moj je dojam samo takav jer ih stalno gledam na svim turnejama, računajući i prošlogodišnju, kada su odsvirali sjajan koncert u Ljubljani, 'ukrašen' dobrim dijelom s novim stvarima. Koncert koji je meni bio bolji od ovoga.
Očekivani bis zato mi je bio odličan, na njemu se moglo čuti kako Bruce, koji je opet bio hiperaktivan i pobudio sumnju da je povreda noge možda ipak bila prepotencirana, očekuje da će ponovno doći na isto mjesto i srušiti 'rekord od više od 20.000 ljudi koji su bili na Poljudu ove nedjelje', prema njegovim riječima.
"Moonchild" i "The Clairvoyant" jako su mi lijepo 'legle', pogotovo spektakularna Eddieova Cyborg šetnja po stageu na "The Clairvoyant", dok su na finalnoj "Hallowed Be Thy Name" dosta 'zaprdali' sa solažama, daleko od njihovog izvornog, originalnog 'izgleda'.
Odlična stvar koja se čula na bisu, a prenio ju je Bruce bila je ta da se bend sprema na snimanje novog albuma, što je za sve nas bila izvrsna vijest.
I tako je, istina s nekako, za njih, premlakim oproštajem od publike, završio još jedan, treći koncert Iron Maidena u Hrvatskoj. Koncert kojeg će se mnogi sa sigurnošću dugo sjećati, pogotovo oni koji su ih prvi puta vidjeli. I koncert koji je ponovno bio pravi spektakl, kojeg je itekako trebalo vidjeti.
Činjenica je da ima nekih zamjerki na njega, gledajući ga sa svih strana, a jedna od najvećih ide na račun bezobrazno skupe pive na stadionu (20 kuna), zatim izostanka osvježenja, makar i minimalnog, za ljude u HBP-u, a i sound nije bio na razini Iron Maidena.
To mogu reći s velikom sigurnošću, jer sam bio i metar od stagea, i lijevo, desno, i u sredini HBP-a, stadiona, te na tribinama. Bilo je dosta odmaka u njegovoj jasnoći. A da je tome tako, potvrdili su mi i neki kolege, koji su se ili selili po tribinama ili se spustili na teren, tražeći bolju poziciju da bi što bolje čuli i imali snažniji doživljaj.
To su činjenica i to se treba istaknuti. Ali opet, vjerujem da je barem jedno 99 posto od 23.000 ljudi s, od moje strane uočenim nedostacima, bilo u potpunosti neopterećeno i uopće ih nisu doživljavali. S pravom. Jer im je, kao i meni, Iron Maiden pružio još jednu noć za pamćenje. Još jednu noć kada čovjek ima pravo razmišljati kako život doista ima svoj puni smisao.
Set-lista:
Intro/Churchill's Speech
Aces High
2 Minutes to Midnight
Revelations
The Trooper
Wasted Years
The Number of the Beast
Can I Play With Madness?
Rime of the Ancient Mariner
Powerslave
Heaven Can Wait
Run to the Hills
Fear of the Dark
Iron Maiden
Moonchild
The Clairvoyant
Hallowed Be Thy Name
