Irena Žilić: “Trebalo mi je jako dugo da si priznam da toliko volim glazbu”

Volite melankoliju, sjetnost, smirenost, ujedno i ljepotu? Na pravom ste mjestu.

Irena Žilić upravo se time ističe na našoj sve brojnijoj kantautorskoj sceni. “Days of Innocence” njen je prvi EP, a zadnjeg dana mjeseca rujna Irena je pustila na Bandcamp album prvijenac, naziva “Travelling” na kojem možete čuti 11 pjesama.

Upravo je stigla iz Beča gdje se uspješnp predstavila na Waves Vienna festivalu, a zagrebačka promocija “Travellinga” očekuje nas u Tvornici kulture 24. listopada. Zaposlena 26-ogodišnja diplomirana biologinja ispričala nam je svoju priču.

Prvi intervju za Muzika.hr pa krenimo iz početka!
Ovako, jedan od glavnih razloga za nastanak EP-a bila je ljetna radionica u Mannheimu, na kojoj sam bila okružena s hrpom talentiranih glazbenika. To su ljudi koji su imali puno drugačiji stav o glazbi nego što sam ga ja imala u tom trenutku i bilo je oslobađajuće naći se u takvoj okolini jer to do tada nisam doživjela. Tako sam odlučila da moram snimiti nešto pa da za 30 godina mogu reći “aaa, ovo je onak, kad sam bila mlada i blesava s 20“. (smijeh). Tako sam odlučila napraviti svoje prve snimke, koje su mi se na kraju dosta svidjele, pa sam ih onda nadopunila s još “By My Side” i pustila van u obliku EP-a… i bilo je stvarno lijepo, nisam očekivala da će EP toliko ljudi poslušati i podijeliti. Tako sam otprilike krenula ‘ozbiljnije’ raditi muziku.

Jesi očekivala da će kritike biti tako dobre?
Ma neeee, pa ja sam mislila da će to skinuti mojih par frendova i još možda netko. Stvarno ništa nisam očekivala. To se dogodilo taman nakon Močvare, gdje me Nina Romić zvala na Kantautorski fest. To je super prošlo, dodatno je Dragaš napisao članak o nama, a snimke s koncerta su puštali na radiju… dobro iskustvo za prvi ozbiljniji koncert.Kako si otkrila da se želiš baviti glazbom?
Trebalo mi je jako dugo da si priznam da toliko volim glazbu. Ne znam zašto, nitko me nije sprječavao u tome, ali mi je dugo trebalo da shvatim “aha, nije to sada više da ja dođem doma i malo uzmem gitaru kao hobi, ovo mi je ipak dosta bitnije“. U međuvremenu sam išla sam na satove pjevanja, ali uvijek mi je bio problem izaći van sa svojim materijalom jer sam oko toga bila dosta suzdržana i nije nešto što bih prirodno inače napravila.

Jesu ti pomogli satovi pjevanja?
Meni jesu, krenula sam u srednjoj i jako puno su mi značili. Natjeraju te da radiš na sebi. Kada sam krenula pjevati, nisi me mogao čuti i trebalo mi je neko vrijeme da razvijem glas. Ali je to bilo nešto u čemu sam uživala, pogotovo kad sam shvatila da je pjevanje najviše ovisno o tebi samome i samim time je često apstraktno za objasniti. Mislim da je to bila i neka vrsta moje tjedne ‘terapije’.

Kratko poslije tvoje pojave na sceni, pojavila se i Lovely Quinces. Misliš li da je onda veći dio pažnje otišao na nju?
Meni je Dunja isto bila otkriće, tako da nije, mislim da je Dunja dobila hype koji zaslužuje. Lijepo je kada možeš biti okružen izvođačima kojima možeš otići na koncert i uživati. I tu glazbu slušati.

Inspiracija za EP?
“By My Side” je definitivno ljubavna, “Autumn Delight” je bio moment uživanja u danu i trenutku, “Days of Innocence” djetinjstvo, odrastanje i haračenje po kvartu. Kako sam odrasla u Gajnicama, imala sam više nego dovoljno prostora, zelenila i seoske atmosfere za inspiraciju da napišem takvu stvar. A “Whatever Feels Right” je ljubavna.

Je li ti problem…?
Je! Užasan problem! (smijeh). Jedan od razloga zašto sam to radila je to što sam odlučila da ću raditi ono čega se bojim. Znam da zvuči glupo, ali sam odlučila suzbijati neke strahove. Ovo je bilo nešto što se apsolutno protivilo mojim svjetonazorima. Znaš ono kad se toliko usereš da znaš da moraš to napraviti i probiti neke svoje barijere. Bilo je korisno, natjerala sam se da ne razmišljam na način “ok, ovo će netko čitati i analizirati” (smijeh). To je bio najteži dio. Staviš to negdje sa strane i pokušaš ne razmišljati o tome. Vještina je znati i zapakirati stvar, a ne izgubiti na iskrenosti.

Koja je najintimnija stvar na EP-u?
Definitivno “By My Side”. Rekla bih i da su ostale dosta intimne, ali ova je meni osobno najintimnija. Ali, ljudi koji to slušaju, na neki način to povezuju sa sobom, što je super jer tako i treba biti… Da ta glazba tebi nešto počne značiti. Jedna mi je frendica rekla za “By My Side” da je ta stvar njoj asocijacija na njezinog dečka. E, to je to.

Inače si introvertirana?
Mislim da jesam bila do određene dobi malo introvert. Možda zapravo i ne introvert, nego netko tko nema problema provoditi vrijeme sam sa sobom. Bila sam društvena, ali i dosta toga sam zadržavala za sebe. Dapače, to mi je nekako uvijek bilo i bitno, imati vremena da sama lunjam okolo ili odem sama u kino… Ako već nitko nije htio ići sa mnom gledati “Kralja lavova” po treći put. Danas mislim da nije ništa drugačije. Ali ne smeta me ako me netko zbog pjesama tako doživljava jer te pjesme jesu dio mene, možda ne opisuju mene kompletno, ali moje su.

Što je uslijedilo nakon izdavanja EP-a?
Ovo bi zahtijevalo pivo! (smijeh)

Upravo si objavila prvi album…
Pjesme su nastale unatrag 3-4 godine. Bilo mi je bitno da se te pjesme profiltriraju u neku stabilnu cjelinu. Snimala sam kod Marka Mrakovčića jer sam za njega znala da bi radio sa mnom, što mi je bilo bitno, i isto tako znala sam projekte koje je radio do tada. Naravno, finalno ti je najbitnije da se skužiš s osobom s kojom ćeš snimati i da vjeruješ da je sposobna ostvariti neke tvoje zamisli.

Cilj mi je bio uloviti neku intimniju atmosferu, pa smo dio snimili u vikendici, dio u studiju. On je isto imao viziju što želi izvući od albuma, i mislim da je i on zadovoljan s onim što je napravio. Čitav taj proces je bio užasno intenzivan i pretvorio se u jako lijepo druženje s ljudima s kojima sam radila. Također, skužila sam da mi je ugodno raditi s Markom pa smo tako i krenuli skupa raditi neke stvari i zapravo sve trenutke u kojima nismo više imali koncentracije raditi na mom albumu bi pretvorili u jammanje i stvaranje nešto drugačije glazbe od onog što obadvoje inače radimo.

Kakve su nove pjesme?
Mislim da su zadržale neku dozu melankoličnosti, definitivno se to provlači kroz čitav album. I malo su mračnije. Cilj je bio da unatoč tome ipak zadrže neku toplinu. Mislim da je jedino malo “Eve” drugačija, ali opet ona je i zadnja nastala. Najviše me veseli kad inspiracija ode u drugom smjeru od nekog dosadašnjeg. A što se tiče tematike album je većinom autobiografski. Bazira se generalno na odnosima s drugim ljudima i nekim mojim osobnim promjenama.

Nisi potpisala ni s jednim izdavačem?
Za sada nije bilo potrebe. Ovo je neka opcija koja mi trenutno odgovara. Sve smo napravili bez izdavača što se trebalo napraviti. Nije opcija koju ne bi uzela u obzir, ali bi onda htjela da ta izdavačka kuća izvrši svoju funkciju.

Dosta pažnje posvećuješ odnosima?
Inače ne bih rekla da je to nešto o čemu previše razmišljam, ali sad kad razmislim o albumu i kad bih morala sve sažeti, očito razmišljam o tome više nego što sam svjesna. U svakom slučaju je album o odnosima, nije baš ljubavni, a ne dotiče se ni socijalne problematike…

Gdje ti je najdraže nastupati?
Jedno vrijeme sam mislila da mi je lakše nastupati u manjim prostorima, ali nije. Pogotovo kad su ti ljudi jako blizu. Ono što mi je uvijek šok je kada me ljudi dođu slušati, baš slušati i kada je apsolutni muk i tišina. Kada osjećam da je sav fokus na meni.

Inače na koncertima što ti je najvažnije?
Da ljudi uživaju, da ne izađu s koncerta prazni, i da preneseš sve što imaš publici. I kada vidiš da su ljudi to dobili i da daju neki feedback, to je najveća nagrada.

Luce ti pjeva backove, s bendom je snimljen album…
U toj nekoj formi već i nastupam, s Ivanom Žabkar na violini, povremeno i dodatnom gitarom koju svira San Mikulec, Luce pjeva backove… to je glazba koja može podnijeti i da si sam, i da si s bendom.

Kako ti je draže nastupati, s bendom ili bez?
Ma sve ima svoje pluseve i minuse. S bendom naravno dobiješ drugačiji zvuk, ali treba više vremena da se ljudi iskoordiniraju. Ali opet, i dio treme pređe na bend. Kad si sam imaš više prostora za varijacije, i možeš lakše stvoriti onaj intimni osjećaj i biti nekako bliži s publikom.

Engleski jezik osjećaš jednako kao hrvatski?
Engleski mi nije materinji, ali nisam do sada napisala pjesmu na hrvatskom. Kada sam krenula slagati i škrabati prve pjesme, počela sam na engleskom, samo zato jer sam isključivo na engleskom sve slušala. Kasnije se to nekako i zadržalo…

Je li teže doći do publike ako pjevaš na engleskom?
Možda je malo, sigurno ti treba vremenski duže. Iako ja nemam osjećaj da mi je bilo teško doći do publike.

Koji su tvoji glazbeni korijeni?
Uuu, svašta, od nekih klasičnih MTV hitova u osnovnoj, a pred kraj osnovne je krenula faza s Alanis Morissette, Nirvanom, Peppersima, Reamonnom… Kasnije sam u srednjoj krenula slušati i jazz, iako si u to vrijeme uvijek nekako okružen i rockom… Kasnije je došao i folk. Sada slušam dosta raznoliko, od jazza, folka, electro, Annu Calvi jako volim, u zadnje vrijeme sam otkrila Jarmuschove soundtrackove s ludim, ludim stvarima, pa sam dosta sad u tome… dosta raznoliko i ovisno o raspoloženju. Ali sad sam otišla dalje od korijena…

Kako si se odlučila angažirati menadžera?
Bobo mi se javio i ponudio da radimo skupa, činio se dovoljno ozbiljan i korektan, pa onda zašto ne. Pogotovo jer je to dio posla koji ja više ni ne mogu sama raditi jer bi mi to bilo jako teško uz posao i glazbu. Dodatni razlog je ako netko stvarno vjeruje u to što radiš i zna više od tebe kako te stvari funkcioniraju. Uostalom, glazba je isto industrija i ima specijaliste za svako područje… Tako da on definitivno pomaže. Ovaj princip rada mi omogućuje da sve bude profesionalno odrađeno i daje mi više vremena za bavljenje glazbom.

Po čemu se razlikuješ od ostalih kantautorica?
Dio osobnosti koji izlazi van kroz glazbu razlikuje svakoga od nas. Sa sobom bi povezala svakako glazbu koja je smirujuća, melankoličnija…

Zadovoljna si s kantautorskom scenom?
Drago mi je da postoji na tako malom prostoru toliko puno ljudi koji su dio toga. Tu postoji doza povezanosti, praćenja i podrške.

Kako uspijevaš uskladiti posao i još jedan posao? (smijeh)
Nekako… Ukradem malo od sna i druženja s dragim ljudima. Opet, toliko ljudi radi isto da se i ja pitam kako oni stignu.

Što nas čeka u Tvornici?
Promocija albuma s bendom, s malo drugačijim zvukom nego do sada. Odlučila sam za promociju okupiti i sve one koji su sudjelovali u snimanju albuma tako da će deifinitvno biti posebno. Treba doći i vidjeti!