Hutch Harris i Westin Glass (The Thermals): “Obama je jebeno cool”

Dovoljno česti gosti u Zagrebu da na Terraneu okupe solidnu publiku i odrade jedan od boljih nastupa festivala, The Thermals su se pokazali kao ugodni sugovornici, spremi razvezati se na temu glazbe ili politike.

Preko puta mene sjeli su vokalist i gitarist Hutch Harris i bubnjar
Westin Glass s kojima sam prešao sve od Billa Clintona do hipija.Znate li da ste svirali u zagrebačkom KSET-u prije točno dvije godine na današnji datum?
Hutch: Stvarno? U KSET-u smo imali odlične nastupe, jako dobre i ljudi su uvijek prijateljski raspoloženi i energični.

Ipak više preferiram manje nastupe od većih festivalskih.
Hutch: Da, mi isto.

Onda ste svirali preradu Sonic Youth, ako se dobro sjećam?
Hutch: Možda čak i Nirvanu ili Breeders, to su nam neke od najdražih pjesama. Ali da, onda je bio Sonic Youth, obožavam ih. Kada naprave pop pjesmu kao ‘100%’ koju smo svirali, onda jednostavno su odlični.

Vaši prethodni albumi više su sirovi, više politički i s većom porukom, dok je “Personal Life” više osoban. Idete li novim putem ili samo sazrijevate kao bend?
Hutch: To je bio put samo za taj album, kada bi nam svaki album bio politički, mogli bismo pustiti irokeze i stavljati zakovice na jakne. Napraviti jednu stvar i stalno ići preko iste teme previše je ograničavajuće. U to vrijeme smo osjećali da trebamo nešto reći pa jesmo i zatim smo htjeli napraviti nešto drukčije.

Očito će i sljedeći album biti nešto drukčije, neće biti osoban kao ovaj, nisam siguran što će biti, no dok ga pišemo nikada ne sjednemo i odlučimo o čemu će biti album. Obično samo počnemo pisati i pustimo da ide prirodnim tijekom, ono o čemu tada razmišljamo, bez prisile.

Kada ste već spomenuli to vrijeme i tu temu: podržavate razne progresivne ideje u SAD-u i podržavali ste Obamu prije izbora. Danas se situacija promijenila i mnogo ljudi je razočarano. Mislite li jednako o njemu i danas?
Westin: Samo zato što trenutno ne pišemo o politici ne znači da ne obraćamo pažnju, uvijek pratimo.
Hutch: Hoćeš li mu dati cijelu priču?

Westin: Obama je jebeno cool, stvarno je super i naslijedio je državu u najgorem vremenu u njenoj povijesti. Ima toliko malo toga sa čim može raditi, a u međuvremenu ima pola ili više zemlje koja se čvrsto bori protiv svega što on želi napraviti, bez obzira je li to dobro za njih, samo zbog toga tko je on.

Ne vole ga jer je crn, ne vole ga jer je demokrat i samo ga žele uništiti i nije ih briga ako unište i državu u isto vrijeme. Stvarno je tragično i tužno gledati kako to uništava našu državu, a njih nije briga hoće li uništiti sve za što ona stoji samo zbog osobne mržnje koje imaju prema Obami jer on predstavlja nešto što njima prijeti.

Stvarno je to tužno. Ja još uvijek vjerujem u njega, mislim da je odličan i da radi dobar posao, ali razočaravajuće je što nije uspio napraviti više kao što smo svi očekivali, ali trudi se.

Hutch: Ja sam još uvijek jako pro-Obama. Da je izabran 1992. kada je Clinton izabran vjerujem da bi imao isti predivan put koji je i on imao. Nažalost smo u zajebanom vremenu za SAD i tužno je gledati kako jedan od najpametnijih i najpragmatičnijih predsjednika koje smo imali unazad dugo vremena ovako završava.

Clinton je bio jako dobar predsjednik ali je ipak zajebao jer je bio toliko napaljen, no da je Obama dobio istu šansu bio bi još bolji. Nije nimalo macho, samo je fokusiran i intelektualac. Obama još uvijek radi ono što je najbolje za zemlju, riskirajući svoju karijeru i drugi mandat. Radi ono što je bolje za državu i lošije za vlastitu karijeru.

Tresem se od ideje da Obama neće biti ponovno izabran, kada se sjetim koga možemo dobiti.

Bilo je gotovo tri godine pauze između “The Body, The Blood, The Machine” i “Now We Can See” i godina dana između njega i “Personal Life“. Planirate li ponovno pauzu ili ćete samo raditi kako vam dođe?
Hutch: Hoćemo napraviti pola pauze? Ako su bile tri godine, možemo godinu i pol. Izgubili smo bubnjara pa smo Kathy i ja morali napraviti album kao duo. Uzima puno više vremena kada je samo dvoje ljudi, a i imali smo turneju gotovo dvije godine.

Onda smo upoznali Westina, dobro smo se slagali i odlučili da će nam biti stalni bubnjar, pa smo ponovno mogli početi pisati dosta brzo i lako, tako da smo brzo završili album. Otkad smo s Westinom, na turneji smo gotovo tri godine, bez prestanka i pauza pa bi bilo lijepo uzeti malo vremena i napraviti novi album.

Nismo planirali uzeti toliku pauzu, no to je ljepota onoga što radimo. Slobodni smo napraviti što želimo. Osobno, bankrotirao sam između “The Body, The Blood, The Machine” i “Now We Can See” (smijeh).

Je li se isplatilo?
Hutch: Totalno! Već je bio treći u mjesecu a ja nisam imao novac za najamninu. Molio sam se da dođe ček od Sub Popa i došao je četvrtog, a petog sam već morao platiti. Ček je bio na 800 dolara, najamnina 750…

Za ostatak si se napio?
Hutch: Uzeo sam vreću trave i dvije pive (smijeh). Novac je super kada dođe, ali biti u bendu je ostvarenje sna. Nisam živio loše onda, snalazio sam se, ali nikada nije bilo žurbe, snimali smo kad smo napisali i nismo se žurili.

Jesi li siguran da si stalni bubnjar? Rade ti iza leđa, sigurno. Već si četvrta ili peta osoba koja svira bubnjeve u bendu, zar ne?
Westin: (smijeh) Četvrta, ako ne brojiš Hutch i Kathy koji su oboje svirali bubnjeve u nekom trenutku. Definitivno, ovo je što želim raditi i ne mogu zamisliti bolji bend za to.

Spomenuo si ček iz Sub Popa. Je li novac možda bio razlog zašto ste otišli ili su to bili umjetnički razlozi?
Hutch: Niti jedno zapravo, samo smo htjeli drugi tip ugovora. Sub Pop je veće ime i voljeli smo biti vezani uz njih, no htjeli smo više slobode u ugovoru. Bila je poslovna i osobna odluka.

Neki vaši albumi imaju zajedničke teme. Je li to nešto što planirate napraviti i u budućnosti ili vam je tako samo došlo?
Hutch: Nismo planirali, no ispalo je kao zabavna, zanimljiva stvar za napraviti. Istovremeno, mislim da bi bilo dobro napraviti jedan album koji nije vezan za temu. Nije baš da smo sjeli i odlučili ‘ovo će biti tema’. Svaki dobar album trebao bi nekako biti povezan s nekakvom idejom, pjesme ne bi trebale biti samo razbacane, onda bi imalo više smisla da su singlovi.

Za mene je uvijek bilo bolje bez velikog planiranja, bolje mi je prirodnije početi pisati. Ne želim zvučati kao hipi, ali samo želim vidjeti što leti iz mene…

S cvijećem?
Hutch: …i mirisnim štapićima, djevojkama u laganim haljinama koje plešu oko mene (smijeh). Najbolje samo početi i vidjeti kuda sve ide. Tako je nastao,”The Body, The Blood, The Machine”, nakon prve pjesme sve je samo krenulo.

Puno bendova prisno je vezano sa svojim gradovima i lokalnim scenama. Twin cities punk, DC hardcore… Vidite li se povezanima sa scenom u Portlandu?
Hutch: Vezani smo, ali više emocionalno nego umjetnički. Glazbeno, mi smo na otoku. Za dugo trajanje i kvalitetu benda važan je identitet, možda je nešto što neki ljudi vole a drugi mrze. Recimo moj glas je nazalan i može biti iritantan, neki ga vole, neki ne.

Moja prijateljica rekla je da zvučiš kao Brian Molko iz Placeba.
Hutch: (smijeh) Nisam to još čuo. Čuo sam za Placebo tek kad smo počeli dolaziti u Europu. Ne obožavam Placebo, ali nisam uvrijeđen. Bend treba identitet i bez njega jednostavno će nestati. Bendovi bez lica i identiteta jednostavno će nestati u eter…

Ili postati vrlo bogati i slavni?
Hutch: Točno! Coldplay, zar ne? (smijeh)